Gluhima daje čuti, nijemima govoriti. (Mk 7, 37)

Liturgija dana (13. veljače):

Prvo čitanje:
1Kr 11,29-32; 12,19
Izrael se odijelio od doma Davidova.

U one dane: Dogodi se te Jeroboam ode iz Jeruzalema, i na putu ga susretne prorok Ahija iz Šila, ogrnut novim plaštem; bijahu sami njih dvojica u polju. Ahija uze novi plašt koji je imao na sebi i razdrije ga na dvanaest komada. I reče Jeroboamu:
»Uzmi sebi deset komada, jer ovako govori Gospodin, Bog Izraelov: Evo ću istrgnuti kraljevstvo iz ruke Salomonove i dat ću tebi deset plemena. On će imati jedno pleme, zbog sluge mojega Davida i Jeruzalema, grada koji sam izabrao između svih plemena Izraelovih.« Tako se Izrael odijelio od doma Davidova sve do danas.

Psalam:
81,10-15
Ja sam Gospodin, Bog tvoj, o poslušaj glas moj!

Nek ne bude u tebe drugog boga,
i ne klanjaj se bogu tuđem!
Ja sam Gospodin, Bog tvoj,
koji te izvedoh iz Egipta.

Ali moj narod ne slušaše glasa moga,
Izrael me ne posluša.
Zato ga pustih okorjelom srcu njegovu:
neka hodi kako mu se hoće!

O, kad bi me narod moj slušao,
kad bi Izrael putovima mojim hodio,
brzo bih pokorio dušmane njegove,
ruku bih svoju okrenuo na protivnike njegove.

Evanđelje:
Mk 7,31-37

U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.
Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.
A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Anđelko Katanec, povjerenik za pastoral migranata i turista Zagrebačke nadbiskupije, župnik in solidum župe sv. Blaža u Zagrebu:

Isusu Kristu su doveli nekoga gluhog mucavca i zamolili da stavi na nj ruku. Premda se ovdje radi o čudu ozdravljenja bolesnoga čovjeka, evanđelje nigdje ne koristi te riječi, niti ozdravljenje, niti čudo. Taj čovjek bio je gluh i nijem što je donekle logično jer čovjek koji je gluh neće moći ispravno niti govoriti. Budući da nije nikad čuo zvuk tuđeg glasa, kako će uopće otkriti vlastiti glas?

To vrijedi i za nas: ako ne slušamo druge, ne možemo niti sami ispravno govoriti. Čak i ako imamo dobar sluh, ali nismo pozorni na ono što nam drugi govori, i naš će govor biti površan, nerazuman, sebičan, iskrivljen. Učimo govoriti kroz slušanje.

Unaprijed smišljeni odgovori nikad neće biti vjerodostojni. Ima vjernika koji imaju automatski odgovor na svaku situaciju. Jedan od tih odgovora je: samo moli i Bog će sve riješiti! Taj odgovor funkcionira s propovjedaonice jer je doista potrebno je da molimo i pouzdamo se u Boga, ali u konkretnim situacijama to može zvučati kao pojednostavljivanje i ignoriranje stvarnoga problema. Moramo prvo s pažnjom poslušati što nekoga muči, a tada ćemo naći i dobru prijateljsku riječ koja će mu pomoći.

Čudo koje je Isus Krist učinio u evanđelju pomoglo je nijemom mucavcu prvo da mu se otvore uši, a potom da počne govoriti razgovjetno. No nakon toga čudo dolazi do preokreta. Nakon što je gluhom mucavcu omogućio da govori, zabranjuje svjedocima toga događaja da govore. Njima je možda trebao oduzeti sponu jezika jer su oni, piše u evanđelju, preko svake mjere zadivljeno govorili. Njihov govor je bio uzbuđen i zadivljen, ali prekomjeran i zavaravajući. Isus nije htio da o njemu govore kao o čudotvorcu i šire glas koji nije od Boga.

To nam je jedan primjer toga da je naš govor iskrivljen, ako prvo nismo slušali. To je osobito važno na duhovnom području. Ako ne slušamo Boga, ako ne čujemo Božji glas, kako možemo govoriti o njemu? Moći ćemo ispravno svjedočiti o Bogu i živjeti naš kršćanski poziv tek ako smo jasno čuli Božju volji i razumjeli Božji plan. Jesmo li možda mi taj nijemi mucavac kada se radi o duhovnim stvarima? Čuju li naše uši što nam Bog govori i imamo li u govoru mudrosti i nadahnuća Duha Svetoga?

Ako vam se čini da Bog šuti, to nije zato što je on nijem ili odsutan. On uvijek govori, ali njegov glas se teško probija do nas zbog buke svijeta u kojemu živimo. Osluškujte, tražite njegov glas. U tom slušanju pomoći će nam, dakako, Sveto Pismo. Kroz svaku riječi Biblije Bog nam i dalje govori živom riječju.

Naše osobne molitve su redoviti način komunikacije s Bogom, ali uvijek moramo paziti da ne budemo samo mi ti koji pričamo i redamo molitve jednu za drugom, već da i dopustimo Bogu da nam se obrati kroz savjest i u dubinama našega srca. Molimo ne samo govorom nego osluškivanjem Božjega glasa u radosnom i poniznom klanjanju tijela i duše.