Kad su stari Splićani ispraćali s ponosom, ali i s pritajenim strahom, svoje sinove na vijađ ili navigat, dolazili bi Zvizdi mora Gospi od Pojišana. U tišini pred njezinom slikom skidali bi kape, pa bi tiho molili i upravljali pogled k Njezinom licu. Znali su oni što je more i “di im dica idu”. No, znali su – ploviti se mora. A more duboko, plavo, tajnovito, hirovito, ali zove. Žene splitskih kapetana i pomoraca znale su: njihovi prvijenci će, ka i pape im, na more. I zavjetovali bi tek prohodale sinove Gospi od Pojišana i sv. Nikoli. Na jednom oltaru desno od ulaza u crkvu na slici sv. Nikola smiruje pobješnjelo more. Kolika koljena su tu pred tom slikom pokleknula za zagovor ili zahvalu, za sretan vijađ i sretan povratak s dalekih mora. Crkva je prepuna zavjetnih darova donesenih s dalekih mora i svaki i danas priča svoju priču.

 

Pomorci sami ili sa svojim obiteljima rado ovdje navrate prilikom odlaska na more ili povratka. Mladen Ruso, kapetan duge plovidbe našoj suradnici, Zdravki Andrijašević, povjerio je svoja iskustva. Kaže kako je ovo svetište usmjereno prema pomorcima. I ovdje se najprije častila Majka Božja, Gospa Karmelska. Gospin je kult stariji od sv. Nikole u našim krajevima. Tek krajem XIX. stoljeća kod nas se počinje širiti kult sv. Nikole kao zaštitnika pomoraca. Kapetan Ruso komentira i makete koje su pomorci ovdje ostavljali. “Sačuvano je 13 maketa brodova. Bilo ih je i više, no neke su podlegle tijeku vremena. Pomorci su kupovali i donosili makete, poklanjali ih svetištu kao znak zahvale za čudesno spašavanje na moru. Odlazak na more bio je pun izazova i iskušenja. Čovjek se osjećao inferiorniji u susretu s prirodom, a i vjera je nekada bila jača.” Naš sugovornik dodaje: “Danas je čovjek ohol, pun sebe, osobito na moćnom brodu. Osjeća se sigurno. Bog mu nije potreban. Onda nije ni čudo da se danas ne događaju zavjetni darovi, kao nekada. Čudo se ne može dogoditi ako nije prisutna vjera, ona otvara vrata čudu. Čovjek je nekada na drvenim brodićima bio prepušten snazi prirode. Neke slike govore kako su bacali terete s broda da bi bili lakši kako ne bi potonuli.” Rizici, neizvjesnost, izloženost pogibeljima mora – to je stvarnost pomoraca. Kapetan podsjeća i na izreku: “Tko ne zna moliti, neka se otisne na more.” I zaključuje da pomorci iz našega naroda na more odlaze ohrabreni, jer vjera u Boga je jedan od naših životnih temelja, i vjerna suputnica i na moru. A uspomena koju ne zaboravlja? Prvi odlazak na “vijađ”. Majka mu je tada dala sliku sv. Nikole da ga čuva. Sašila je svečevu sliku u njegov novčanik. I on je sa svetim Nikolom prešao bezbroj milja.

Apostolat mora

Sjedište Apostolata mora je u Splitu. To je crkvena organizacija koja promiče specifičnu pastoralnu skrb za pomorce i potiče ih na zauzeto svjedočenje svojim vlastitim kršćanskim životom. Crkva nikad nije zaboravila svoje vjernike na moru. Pravi organizirani pastoral među pomorcima po uzoru na djelovanje u mnogim lukama svijeta u nas započinje 1977. godine. Potpuno nove prilike za Apostolat mora u Hrvatskoj nastaju nakon demokratskih promjena 1990. godine. Crkva skrbi o pomorcima na specifičan način zato što je prepoznala da je način njihova života poseban.

Pri HBK postoji Odbor za pastoral pomoraca. O blagdanu sv. Nikole predsjednik Odbora upućuje poruku u kojoj podsjeća na zagovornika pomoraca i ribara, ali i na dobroga Boga koji vodi sva naša životna putovanja. Mons. Tomislav Rogić ove je godine napisao: “Zvanje pomoraca i ribara stalno se susreće s providnošću. ‘Bit će kako dragi Bog da!’ puno se puta čulo iz usta onih što od mora žive. More je slika životne borbe koju treba prevladati, izdržati s pouzdanjem i sretno u luku stići. Nepisano je pravilo da su na moru svi upućeni jedni na druge jer svakome može zatrebati pomoć.” I ta uzajamna solidarnost na moru neprocjenjiva je, a sv. Nikola upravo nas uči tome, životu za druge.

“Sv. Nikola, zaštitnik pomoraca i ribara, kojemu su na tolikim puntama podignute kapelice i u gradovima velebne crkve, znak je providnosti i učitelj dobrote. Znane pobožne predaje o svetom Nikoli uvijek ističu kako je skrovito pomagao u nevolji, ispravljao nepravde, priskakao u pomoć najslabijima na svaki mogući način. Za svog života uvijek je drugima dobro činio, svojim darovima siromašne spašavao i zato je postao djeci omiljeni svetac koji darove donosi. Živio je da druge usreći, spriječi od pogibelji, izbavi od straha i nevolju na dobro okrene.” Zato je sv. Nikola i naš uzor: “Svjedoče mnogi mornari koliko se bili sretni i ispunjeni radošću kad su na moru spašavali brodolomce pa tako i sami postali produžena ruka svetog Nikole, a zapravo znak pomoći s Neba… Pomorci i ribari po svom pozivu života na moru upućeni su jedni na druge. Na pučini mora nije lako biti sam, ali kad je druga lađa u blizini, već je lakše, mirnije i drugačije.”