Dr. Josip Andrić bio je hrvatski pisac, glavni urednik i središnja ličnost Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronima (Sv. Ćirila i Metoda) u 20. stoljeću, od 1921. do 1954. godine.

Stotu godišnjicu njegova rođenja HKD Sv. Jeronima dostojno je proslavilo u ožujku 1994. godine brojnim priredbama pod pokroviteljstvom predsjednika Predsjedničkog ureda dr. Jure Radića i u organizaciji HKD Sv. Jeronima, i Društva podunavskih i vojvođanskih Hrvata, Društva “Šokadija” i prijatelja Bačke.

Glavna proslava održana je 17. ožujka 1994. u Zagrebu, gdje je dr. Andrić proveo najveći dio života, plodno i svestrano djelujući za Crkvu i Hrvatsku, kako piše isusovac dr. Josip Antolović.

Dr. Milan Ivšić u Hrvatskoj enciklopediji u prvom svesku piše o njemu: “Dr. Josip Andrić rođen je 14. ožujka 1894. u Bukinu u Bačkoj. Gimnaziju je svršio u Požegi, pravne nauke u Zagrebu i Pragu i jednogodišnji tečaj skolastičke filozofije na Bogoslovnom fakultetu u Innsbrucku. Kao svučilištarac u Pragu bavio se proučavanjem slavenske glazbe, glazbene povijesti i estetike. Još u gimnaziji mnogo se bavio tamburaškom glazbom kao dirigent, pisac i skladatelj, pa je i kasnije veliki promicatelj tamburice.

Bio je veliki promicatelj tamburice

U to doba pada i početak njegova književnoga rada. Uređivao je đačke listove Slavonac i Jeka, gdje je objelodanio svoje prvijence. Kao sveučilištarac uređivao je đački časopis Luč. Godine 1913. javlja se u Riječkim novinama književnom suradnjom (“Srijemska elegija”), a 1916. u Novinama glazbenom kritikom, te je od 1919. stalni glazbeni kritičar Narodne politike, a od 1929. Hrvatske straže. Od 1916. surađuje u glazbenom časopisu Sveta Cecilija i u književnom časopisu Hrvatska prosvjeta.

Godine 1919. posvetio se novinarskom zvanju postavši urednik Seljačkih novina, koje je uređivao do 1927.godine. Godine 1921. postao je urednik HKD sv. Jeronima, koje je u nekoliko godina urednički i izdavački obnovio pokrenuvši uz redovna izdanja i izvanredna, osnovavši knjižnicu dobrih romana, časopis Naša Gospa Lurdska, Obitelj i Mala mladost. Na svjetskoj izložbi katoličke štampe u Vatikanu 1936. uredio je hrvatsko-slovenski paviljon.”

Pisao je romane: Svega svijeta dika, 1926; Velika ljubav, 1942.; novele Nove brazde, 1924.; biografije Apostol Hrvatske: mali životopis bl. Nikole Tavelića, 1941.; pjesme i putopise.

Od glazbenih djela napisao je: Ruske opere 1923. i Kako ćemo razumjeti glazbu 1939. godine. Od skladbi navodimo: Pjesnikov cvijetak, 1912; Miris ciklame, 1914.; Srijemska rapsodija, 1938. Simfonija “Iz Bačke Hrvatske”, 1940. itd. Sedamdesetak drugih skladbi je ostalo u rukopisu.

Bio je jedan od organizatora hodočašća u Svetu zemlju 1937. godine, koje je predvodio bl. Alojzije Stepinac

Također mnoštvo je njegovih studija i kritika po raznim časopisima. Bio je jedan od organizatora hodočašća u Svetu zemlju 1937. godine, koje je predvodio bl. Alojzije Stepinac. Autor je i filma Hrvati u Svetoj zemlji. Umro je u Zagrebu, 7. prosinca 1967. godine.

Ostao je uglavnom nedovoljno poznat a time i nedovoljno priznat. On je jedna bogata osoba iz naše povijesti koju još treba istražiti.

Priznanje za promoviranje i razvoj hrvatskoga jezika u Republici Srbiji naziva se po njemu “Dr. Josip Andrić”. To visoko priznanje, koje dodjeljuje Hrvatsko nacionalno vijeća u Republici Srbiji, dobio je primjerice mons. Stjepan Beretić, koji je bio predavač na Teološko-katehetskom institutu Subotičke biskupije.

Bio je i dugogodišnji suradnik Katoličkog lista „Bačko klasje“, suradnik Katoličkog lista „Zvonik“, te jedan od prvih članova i predsjednik Kulturnog društva „Ivan Antunović“.

Sastavio je molitvenik „Slava Božja“, napisao i priredio mnoge knjige. Istraživao je i radio da se sačuva povijest župa i Crkve u Bačkoj, što je vidljivo iz njegove knjige „Prilozi za povijest Katoličke Crkve u Bačkoj“. Dakle, dr. Josip Andrić zaslužan je cijenjen kulturni djelatnik i čovjek.