Budi dio naše mreže

Zbog njih mirno spavamo - upoznajte pilote Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva

Njihovi su uzori bili piloti koji su branili hrvatsko nebo i zemlju za vrijeme Domovinskog rata. Danas su oni uzori svojoj djeci. To su piloti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, u službi mira u Hrvatskoj i u svijetu.

/ Tanja Maleš

Zovemo ih “čuvarima hrvatskog neba”. S razlogom. Ljudi su to najizvrsnijih psihofizičkih sposobnosti i nerijetko su iznad njih samo astronauti. Dan Hrvatskog ratnog zrakoplovstva je 12. prosinca.

Početak Hrvatskog ratnog zrakoplovstva vraća nas u Domovinski rat i obranu Hrvatske. Sve je počelo s osnivanjem zrakoplovne skupine pri Zapovjedništvu Zbora narodne garde koja je željela okupiti pilote koji su napustili JNA. Cilj je bio pružiti i stručnu pomoć postrojbama Zbora narodne garde. Više je imena hrabrih junaka s hrvatskog neba iz toga vremena. Među njima i pilot Rudolf Perišin. On je zrakoplovom JNA iz Bihaća prebjegao u Austriju i stavio se na raspolaganje Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu. Stradao je u vojno-redarstvenoj akciji “Bljesak.” Njegovo ime nosi Središte za obuku Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane. Ako tražimo vrijeme osnutka HRZ-a i PZO, tada spominjemo listopad 1991. godine.

Ti ljudi prvenstveno služe narodu. Za njih treba moliti i treba ih poštivati.

Jedan od otaca HRZ-a je pukovnik Marko Živković, heroj Domovinskog rata. Njegovo ime nosi vojarna na Plesu u kojoj je nastala ova priča. Pukovnik Živković je osnovao samostalni zrakoplovni vod Osijek koji je opskrbljivao oružjem i sanitetskim materijalom branitelje Vukovara i improviziranim je bombama (tzv. bojler-bomba) izvodio napade na neprijateljske položaje tijekom opsade Vukovara. Poginuo je 2. prosinca ’91. Heroji hrvatskog neba iz Domovinskog rata uzori su današnjim pilotima, što će potvrditi i naši sugovornici – brigadir Ivan Krulić i pukovnik Zvonimir Milatović.

Iz Arhiva brigadira Krulića / Foto Tanja Maleš

Biti pilot HRZ-a u miru poseban je oblik služenja u koji nas je uveo vojni kapelan na Plesu – o. Danijel Čolo. “Ovo je puno više od onoga što se na ekranima, dokumentarno ili u igranim verzijama može vidjeti. Jasno da film nekim mladim osobama doprinosi razmišljanju o ovom pozivu, lakše je nešto vidjeti i zapali te to u prvi trenutak, ali vatru treba održavati. Potrebno je naglasiti dimenziju služenja. Sav taj trud, fizika i mehanika leta nose težinu. Tu su i zadaće za koje oni moraju biti uvijek spremni za ono najgore što nas, ne daj Bože, može zadesiti. Oni su na prvoj liniji.

Volio bih da naš narod, uz onaj pijetet koji njegujemo iz Domovinskog rata zaista ima cjelovitiju sliku o hrvatskom vojniku, osobito o vojnom pilotu. To je zaista služenje nama ovdje koji koračamo zemljom, nebo je hrvatsko koje nam je Bog podario. Ti ljudi prvenstveno služe narodu. Za njih treba moliti i treba ih poštivati.” Osobito spominje njihovu spremnost i raspoloživost služenju u dane koji su posebni u svakoj obitelji – blagdani, slavlja, zajedništvo. “Oni su dobili dar od Gospodina da bi mogli tako služiti. Otprilike je 1% pilota i u drugim zemljama koji imaju takve sposobnosti, što potvrđuje da je to dar u koji se ulaže i molitvom i poštovanjem.”

Vojni kapelan o. Danijel Čolo / Foto: Tanja Maleš

 

Kad se radi o poplavama, požarima ili drugim nepogodama, djeluju kako bi bilo što manje štete hrvatskom narodu.

Brigadir Ivan Krulić radi u 91. krilu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Pilot je helikoptera. Zadužen je za organizaciju i operativno vođenje 91. krila. Predstavlja nam Hrvatsko ratno zrakoplovstvo u miru: “HRZ u miru mora se pripremati za sve eventualne ratne operacije, sve ugroze koje nam prijete kako bismo osigurati naše hrvatsko nebo. Civilnom stanovništvu pomažemo u različitim situacijama, kako helikopterskim prijevozom u dostavi hrane i materijala i drugim zadaćama, pa čak i pomoć nacionalnim parkovima…”

Brigadir Krulić ima zadaću operativno pripremati postrojbe. No, kaže da zajedno s narodom proživljavaju sve njegove tegobe i nesebično se daju da bi ih ublažili. Primjerice, kad se radi o poplavama, požarima ili drugim nepogodama, djeluju kako bi bilo što manje štete hrvatskom narodu. Na upit kako se osjećaju kada ih ljudi gledaju s velikim poštovanjem, kaže da je ponosan, te ne krije osobit osjećaj zajedništva koji ima na komemoraciji u Vukovaru dodajući kako je i osobno ponosan što je sudionik Kolone sjećanja.

Iz Arhiva: Brigadir Krulić u helikopteru za vrijeme Domovinskog rata

Za njega i kolege radni dan podrazumijeva nošenje uniforme i odanost Hrvatskoj, a u takvom služenju neizravno sudjeluju i njihove obitelji: “Obitelji su nam najveći oslonac. Nekad smo opterećeni sa stvarima koje oni ne znaju, želimo ih poštedjeti stvari s kojima se mi bavimo.” Svjesni su koliko su teške situacije za obitelji čiji članovi, vojne djelatne osobe, odlaze u mirovne misije i nema ih duže vrijeme: “Najviše trpe djeca koja osjete da nema jednog roditelja. No, nastoji se osigurati sve moguće kanale komunikacije kako bi, čak i u područjima operacija, vojnici bili povezani sa svojim obiteljima.”

Brigadir Ivan Krulić / Foto: Tanja Maleš

Brigadir Ivan Krulić živi svoj san. Kaže da je od malih nogu želio biti pilot: “Od kad znam za sebe, želio sam postati pilot. Hvala dragom Bogu da sam to i postigao. I sada, nakon svih iskustava, kada bih se ponovno trebao opredjeliti za poziv, birao bih biti vojni pilot. Kad nešto volite, ništa nije teško. Kad postoji dobar motiv, želja, volja, ništa nije problem.” I simpatično dodaje što supruga kaže na to: “Ona kaže da ima suparnika u braku – helikopter.”

Na što čovjek pomisli kad mu je najteže? Pomisli na pomoć dragog Boga i može li ga On spasiti u pogibeljnim situacijama?

Iz arhiva brigadira Krulića – pogled na njegov nekadašnji helikopter

I bez obzira na godine iskustva i profesionalizma, u brigadiru Ivanu Kruliću i danas postoji onaj zanos iz djetinjstva kad vidi novu letjelicu. Tako je to kad čovjek radi ono što je oduvijek želio. Ima li u njegovom helikopteru mjesta za Boga i molitvu? Sjeća se da mu je prvu krunicu dala baka. A u ratu ili opasnim misijama u zraku prva pomisao je Bog, a onda majka i dom, oni najdraži. I sam je to iskusio u Domovinskom ratu: “Osjetio sam koliko duhovna strana ima utjecaja na život svakog vojnika u Hrvatskoj vojsci. Bez toga čovjek se osjeća nekako nemoćno, ne osjeća da je potpun. Bez obzira na sve zadaće koje obavljamo, i na situacije koje su se događale u ratu, svaki čovjek ima određenu dozu straha i nesigurnosti, na što čovjek pomisli kad mu je najteže? Pomisli na pomoć dragog Boga i može li ga On spasiti u pogibeljnim situacijama?”

Zato ima samo riječi pohvale na prisutnost svećenika kao vojnog kapelana u vojarni: “Osjećamo blizinu, kao obitelj smo, možemo razgovarati, potražiti pomoć ako je kome potrebna. Moram naglasiti i pomoć vojnog biskupa u cijelom sustavu. Koliko je dobro organizirana duhovna pomoć našim vojnicima čak i kad su u području operacije u nekoj zemlji (Kosovo, Afganistan).” Na pitanje što mole kad dođu pred Presveto u Kapelu, brigadir Krulić kaže: “Svi koji smo proživjeli Domovinski rat molimo za mir. Molimo i za zdravlje obitelji, za sebe, prijatelje, rodbinu.”

Misa u kapeli / Foto: Tanja Maleš

U ovom razgovoru gledamo i uspomene koje vise na njegovom zidu: on kao mladi vojnik pred prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, ili sjećanje na borbe u Domovinskom ratu i pilotiranje, sjetan pogled na uokviren helikopter kojim je nekad upravljao, zahvalni pogled na slici Majke koja visi iznad računala i kalendara. U taj se spektar jednostavno uklapa i pitanje o čemu misli kad je u zraku? “Mi u pilotskom poslu, kad se vinemo u visine, probleme ostavljamo na zemlji. Kad obavljate zadaću, brinete se o njoj. Tako se naviknemo i istreniramo.”

U HRZ-u ima i žena, U HV-u ih ima 30%, a i u pilotskom sastavu ima žena koje upravljaju različitim tipovima zrakoplova.

O kojoj se razini odgovornosti i sposobnosti radi govori i opis ovih pilota: iznad njih su samo astronauti.

Detalj s kalendara HRZ

Biti pilot, osobito vojnog aviona, poseban je dar. To ne može biti svatko. Svega 5% stanovništva, s obzirom na psihofizičke sposobnosti, može biti pilot, od toga 1% borbenih zrakoplova. Zaljubljenici u zrakoplove, a zasigurno i ljubitelji filmskih prizora u letovima sigurno će se pitati ima li među našim sugovornicima onih koje bismo mogli nazvati “Top Gun” hrvatskog neba? Na to nam pitanje odgovara pukovnik Zvonimir Milatović iz 191. eskadrile borbenih aviona u čijem se sastavu nalaze i borbeni avioni MIG 21. “Možda je preuzetno reći da smo mi ‘Top Gun’ hrvatskoga neba, ali treba reći da je potrebno najviše sposobnosti da bi se postalo pilotom borbenog zrakoplova. To se smatra elitom među pilotima. No, svi piloti unutar HRZ-a su sposobni i potrebni, i “Top Gunovi” kao i mi.”

Foto: Privatni album pukovnika Milatovića

O kojoj se razini odgovornosti i sposobnosti radi govori i opis ovih pilota: iznad njih su samo astronauti. Oni su perjanica HRZ-a. Pukovnik Milatović je pilot unutar eskadrile, u ulozi zamjenika zapovjednika. Zadužen je za organizaciju letenja, vođenje obuke, osposobljavanje ljudi i vođenje treninga da bi se njima povjerene zadaće – obrane i zaštite zračnog prostora – ostvarile sigurno i uspješno.

Što je njihov posao u miru? “Držati pilote sposobnima za situacije ‘ne daj, Bože’, kad nas se zatreba da to možemo odraditi na profesionalan način, i da budemo sposobni sudjelovati unutar sustava NATO-a, jer smo njihova članica. U radnje i procedure u tom sustavu koje lovačka eskadrila mora ispunjavati pripada i spremnost dva aviona, i u kolektivnoj zajedničkoj obrani zračnog prostora Europe moramo poznavati proceduru i stalno se održavati sposobnima za tu vrstu zadaće. Važan je i nacionalni dio, ali i ovaj kolektivni.”

Brigadir Ivan Krulić, pukovnik Zvonimir Milatović i Tanja Maleš

Stalna spremnost vojnih pilota na djelovanje održava se svakodnevnim letenjem čime se stvari dovode do automatizma, i velikim ponavljanjem istih radnji počinjete ih raditi automatski, bez razmišljanja kako ćete nešto provesti. To je poput vožnje automobilom ili biciklom koja s vremenom postaje automatizam. Osim toga, održavaju se i borbeno sposobnima određenim vježbama gađanja. Ta se spremnost polako ostvaruje, a kada se postigne, treba se održavati.

I pukovnik Milatović od malih je nogu želio biti pilot: “S obzirom da sam živio u blizini Velike Gorice, nadomak eskadrile helikoptera bivše vojske koji su stalno prelijetali preko naše kuće, helikopter mi je bio ‘triger’ (okidač) koji me pokrenuo. Kako sam upoznavao taj poziv, polako sam došao do toga da želim biti pilot borbenog aviona.”

Foto: Privatni album pukovnika Milatovića

Njegov poziv ima svoju cijenu, biti pilot znači biti na raspolaganju 24 sata: “Morate brinuti o svojoj psihofizičkoj spremi, kada ćete leći i što vas čeka drugi dan. To ne remeti svakodnevni život, ali ima svoje granice. Sve je manje bitno u odnosu na zadaću koju morate izvršiti. Možda svoj posao i donosimo kući nesvijesno. No, ne možemo ga iskomunicirati sa svojim obiteljima onako kako to činimo s kolegama na poslu. Nakuplja se i stres kojega morate izbaciti iz sebe: netko će šutjeti ili se istrčati. To je individualno.”

A kad sjednu u kabinu svojeg borbenog aviona, ostaju sami. Nemaju nikoga za pomoć: “Kad zatvorite tu kabinu, nesvjesno funkcionirate kao stroj u kojem je bitan automatizam kojega treniramo. I nemate vremena za probleme koji ostaju na zemlji. Istrenirani smo tako da kad misija krene naše misli budu usmjerene samo na to da ona bude provedena.”

Nastavljajući razgovor o duhovnosti u životu pilota borbenog zrakoplova, pukovnik Milatović otvara džepić na svojoj uniformi. Na lijevoj ruci, onako bliže srcu, u njemu nosi krunicu. I od nje se ne odvaja. Ona ga prati na zemlji i na nebu.

Pukovnik Zvonimir Milatović / Foto: Tanja Maleš

A vojni kapelan uz njih je da im olakša sve što dušu tišti: “Imamo tu priliku da se stvarno možemo povjeriti nekome tko će nas saslušati, tko ima vojničku pozadinu i razumije što znači biti vojnik.” Vojni piloti u Hrvatskoj nemaju dobnu granicu za aktivno djelovanje, a borbeni pilot je traženo zanimanje. Važni su redoviti i temeljiti liječnički pregledi.

Sjećam se onog snažnog pljuska i lošeg vremena kad smo se pitali možemo li poletjeti? Odjednom je sve utihnulo, duga se pojavila i mi smo poletjeli i ispratili Papu.

U mirno doba borbeni zrakoplovi imaju i zadaću zaštite visokih dužnosnika koji ulaze u hrvatski zračni prostor. Pukovnik Zvonimir Milatović imao je čast pratiti papu Benedikta XVI. 4. lipnja 2011. godine: “Poletjeli smo iz Pule. Dočekali smo zrakoplov sa Svetim Ocem na granici s Italijom, na sredini Jadrana. Kolege iz talijanskog ratnog zrakoplovska su ga dopratili, a mi smo preuzeli i osiguravali do slijetanja u Zagreb. Imali smo istu zadaću osiguravanja i pri Papinom povratku. Sjećam se onog snažnog pljuska i lošeg vremena kad smo se pitali možemo li poletjeti? Odjednom je sve utihnulo, duga se pojavila i mi smo poletjeli i ispratili Papu. Bio je to poseban doživljaj. Bili smo svega desetak metara udaljeni od njegovog zrakoplova.”

Pukovnik Milatović je bio onaj pilot koji je Benedikt XVI. u zraku i poželio dobrodošlicu: “Papa je bio u kabini s pilotima, mahnuo nam je. Rekli su mu da će dobiti poruku od nas. I tako je čuo poruku koju sam mu prenio.” Od posebnih zadaća u kojima je sudjelovao, osim dočeka Svetog Oca na hrvatskom nebu i 2008. godine osiguranja predsjednika Georga Busha, pukovnik Milatović izdvaja i doček hrvatskih nogometnih reprezentativaca u zraku 2018. godine.

Letio je u avionu koji je snimao dva MIG-a koji prate Airbus s reprezentacijom. Oči mu se zaiskre dok nam prepričava nevjerojatne detalje tog trenutka: let nisko iznad Trga bana Jelačica i okolice sa stotinama tisuća navijača, okret ‘na leđa’ na visini na kojoj nije dozvoljeno proći čak niti u ravnom letu: “Bilo je fenomenalno. Bilo je ponosno toga dana biti pilot. U takvim prigodama dobijete priliku raditi nešto što u sigurnosnim uvjetima ne radite.”

Foto: Privatni album pukovnika Milatovića

Na kraju s poštovanjem spominjemo i pilote u Domovinskom ratu: “Oni su mi bili motiv upisivanja i odricanja da bih i ja postao vojni pilot. Htio sam biti kao oni. Oni su primijenili MIG 21 na način na koji se nikada nije upotrebljavao protiv sustava koji je znao kako se ta platforma upotrijebi, a naši piloti su ih morali nadići. I u tome su uspjeli.”

Karmelićanin o. Danijel Čolo od ove jeseni na službi je vojnog kapelana u Vojarni “Pukovnik Marko Živković” na Plesu. Vojna kapelanija posvećena je sv. Petru i Pavlu. Radi se o personalnom dušobrižništvu, što znači da je svećenik vezan na osobe koje djeluju u bazi, vojarni u kojoj je sjedište kapelanije. Tu im je na raspolaganju za slavlje sakramenata i za razgovore. Služi i njihovim obiteljima, a ako je potrebno, stavlja se i na raspolaganje za odlazak u mirovne misije u svijetu u kojima su prisutni hrvatski vojnici.

Detalj iz ureda vojnog kapelana / Foto: Tanja Maleš

Vojni kapelan u vojarni nosi vojnu uniformu kako bi bio bliži kolegama, djelatnom vojnom osoblju: “Kroz odoru ste zapravo više blizu ljudima, slobodniji su, dio ste njihovog svijeta. Doživljavaju vas kao brata i prijatelja.”

Kao dušobrižnik u vojsci dio je Oružanih snaga RH, a za vrijeme liturgijskih obreda nosi svećeničko ruho. O. Danijel o sebi kaže: “Najveći dio vremena provedem izvan svog ureda. Ja sam operativni svećenik koji ide od čovjeka do čovjeka, u objektima gdje se ljudi nalaze, u prolazu sjesti s nekim, porazgovarati. Na taj se način približavam ljudima, oni ne napuštaju svoje radno mjesto, a kad su u pauzi, imaju prilike razgovarati o svojim problemima.”

Vojnik kad ima odoru nije neka druga osoba, već Božje dijete koje treba Božju ljubav.

Kip BDM u kapeli Vojne kapelanije/ Foto: Tanja Maleš

Ima li svetaca koje bi preporučio da budu zaštitnici vojnim pilotima? “Čuo sam jednom od jednog pilota rečenicu: ‘Najpobožniji smo kada se odlijepimo od zemlje, dok polijećemo i let traje, i zadaća se obavlja.’ Sigurno svaki od pilota ima svoga zaštitnika, a ako pogledamo u povijest Crkve, neki su sveci imali vojničku službu koja ih nije spriječila rasti u svetosti. Primjerice, Ignacije Lojolski, Rafael Kalinowski ili Charles de Foucauld koji je bio francuski vojnik u Alžiru. O. Danijel zaključuje: “Sve to pokazuje da vojnik kad ima odoru nije neka druga osoba, već Božje dijete koje treba Božju ljubav.”

Ulazu u bazu HRZ na Plesu /Foto: Tanja Maleš

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja