Krasno je mjesto u srcu sjevernog Velebita, na 714 m/nv, a na brijegu iznad mjesta, nalazi se Svetište Majke Božje. Predaja kaže da su na tom mjestu 1219. godine pastiri pasli svoja stada te na jednom panju ugledali cvijet s likom Majke Božje. Cvijet su odnijeli u dolinu, u tamošnju crkvu, no on se ponovno pojavio na panju. Nakon što se to ponovilo nekoliko puta, sagradili su na tom mjestu kapelu u čast Majci Božjoj. Kako je mnoštvo hodočasnika dolazilo, crkva je dva puta nadograđivana te je današnji izgled dobila u 18. stoljeću. Iako skromnog izgleda, uronjena u mir I tišinu velebitkih planina, i danas privlači mnoštvo hodočasnika, osobito iz Primorja, Like, Dalmacije i otoka. 

Samoborci su stigli u Krasno tijekom prijepodneva te u 11.30 slavili svetu misu koju je predvodio samoborski kapelan vlč. Marko Nimac u zajedništu s domaćim župnikom vlč. Stjepanom Zebom i župnikom iz Solina vlč. Antom Čotićem, koji je također s tamošnjim dječjim zborom hodočastio u ovo svetište. 

Nakon mise, hodočasnici su se kratko zadržali u obilasku okolice svetišta, a zatim su se autobusom zaputili na Zavižan. Ovdje su se podijelili u dvije grupe. Jedna grupa, željna planinarenja, pod vodstvom dvojice iskusnih planinara iz Planinarske bratovštine sv. Bernarda, zaputila se na kružnu planinarsku turu od 3 sata hoda do vrha Veliki Pivčevac (1675 m/nv). Druga grupa susrela se Dragom Vukušićem, koji brine za meteorološku postaju i očitavanja meteoroloških podataka. Ispričao im je o životu na Zavižanu, osobito u zimskim mjesecima, kada padne i do tri metra snijega. Nakon toga, zaputili su se na šetnju do vrha Velika kosa (1622 m/nv) te obišli Velebitki botanički vrt. Dio biljaka koje se može vidjeti je samoniklo bilje, a dio je prenesen s ostalih dijelova Velebita. Većina još nije u cvatu, jer je ovdje vegetacija krenula tek koncem svibnja, ali usprkos tome doživjeli su Velebit u malom: surove kamene stijene, ljepotu zelenih livada i šume. Na kraju, obje grupe susrele su se na planinarskom domu “Zavižan”, uživajući u pogledu na more.