“Susretom u Krašiću želimo zahvaliti blaženom kardinalu Stepincu kao slovenski narod jer mu sigurno nije bilo lako dok je trajalo to opasno ratno vrijeme. Sigurno je bilo problema, ali naši svećenici su se vratili u svoju domovinu živi te su svjedočili kako su ih Hrvati prihvatili”, rekao je mons Lipovšek na konferenciji za novinare koja je uoči susreta održana u srijedu, 16. listopada, u Zagrebu.

No, ne povezuje blaženika samo njegovo dobročinstvo prema slovenskim svećenicima sa Slovenijom. Naime, nakon hodočašća grada Zagreba u Mariju Bistricu 11. i 12. srpnja 1936. godine, nadbiskup Stepinac nekoliko se dana zadržao u razmatranju u Brezovici i Varaždinskim Toplicama, a potom je otišao u Sv. Križ nad Jesenicama u Sloveniji. Točnije, bl. Alojzije Stepinac došao je u spomenuto mjesto 28. srpnja 1936. godine na blagoslov kuće za odmor obitelji Deželić, a kroničar je zabilježio da mu „najugodnija zabava bijaše ribolov (pastrve) u rječici Jesenici i planinarenje. Penjao se na vrh Golice, a jednoga se dana uspeo i na Triglav (uspon na Triglav, Blaženik bilježi u svom Dnevniku, sv. I., str. 416.)“, donosi Zagrebačka nadbiskupija.

O nadbiskupovu boravku u Sv. Križu nad Jesenicama gdje je donio više dalekosežnih i povijesnih odluka opširnije su pisali vlč. Pavao Jesih, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, u knjizi Crvena ruža na oltaru. Biografska pripovijest, objavljena u Winnipegu, u SAD, godine 1950. i Velimir Deželić, sin, u knjizi Kakvi smo bili? Zapisi mojoj unučadi. Život zagrebačke obitelji od 1827. do 1953., Knjiga II., Zagreb, 2011. Feljton o tom boravku objavio je i postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca mons. dr. Juraj Batelja u Glasniku bl. Alojzija Stepinca broj 4 iz 2013. te u brojevima 1. i 2. iz 2014. godine.

U drugom dijelu feljtona donosimo dijelove iz knjige Kakvi smo bili? Zapisi mojoj unučadi. Život zagrebačke obitelji od 1827. do 1953., Knjiga II., Zagreb, 2011. Prvi dio feljtona pročitajte OVDJE.

Nadbiskup Stepinac u pecanju na riječici Jesenice

Koliko pastrva znade zagrebački ‘škof’ uloviti?

“Koadjutor Stepinac je sklopio oči, prignuo glavu i usne su mu se micale u tihoj molitvi, očito za Valeka. (1) U prijašnjem poglavlju (‘Godina kriza’) opisao sam kako smo saznali, a bilo je i u štampi 1936., da je dr. Stepinac 28. V. 1934. imenovan za nadbiskupa koadjutora – i postao najmlađim biskupom na svijetu. U Svetom Križu je 1936. boravio mjesec dana, a i ja sam te godine imao dulji dopust, pa smo se dnevno susretali i mnogo razgovarali – na šetnjama ili u sjenici župnikova vrta. Redovno je prisutan bio i dr. Hren – osim kada bi Stepinac pecao ribu iz hladne gorske rječice Jesenice.

Župnik Krašna je isposlovao u zakupnika ribolova da zagrebačkom nadbiskupu dopusti loviti ribu u Jesenici, a Stepinac je bio vješt ribič. Kad je zakupnik jednom upitao Krašnu koliko pastrva znade zagrebački ‘škof’ uloviti, župnik nije smio lagati, a nije htio reći ni istinu, pa je odgovorio: »Koliko može uhvatiti jedan ‘škof’.

Razgovarali smo poglavito o prilikama u Hrvatskoj i prosuđivali prilike s kršćanskoga gledišta. U to vrijeme Stojadinović je stvorio JRZ – ‘Jugoslavensku radikalnu zajednicu’. Zlobnici su je nazivali ‘jereza’. Dr. Maček je obnovio HSS ‘Hrvatsku seljačku stranku’. (Svetozar Pribićević je u emigraciji u Parizu, izdaje oštar napad na diktaturu kralja Aleksandra i ubrzo umire.) U krilu HSS-a osnovana je ‘Hrvatska građanska zaštita’ i za selo ‘Hrvatska seljačka zaštita’ jer žandarmerija i četnici potajno napadaju i ubijaju hrvatske rodoljube u Imotskom, Požegi i Novoj Gradiški. U Mitrovici umire 27. ožujka Stjepan Javor, 9. travnja ubijen je kraj Gospića zastupnik Karlo Brkljačić. Za odmazdu su tjedan dana kasnije hrvatski seljaci pobili u Kerestincu šest četnika.”

Nadbiskup Stepinac u Sloveniji

“A danas? Je li misija Hrvata da budu most između zapadne i istočnjačkih crkava upropaštena? I tko će biti kažnjen za to?”

“Dr. Deželić je spomenuo kako je ujutro čitao u evanđelju o zadnjoj večeri i kako su mu legle na dušu posljednje molitve i najzadnje Kristove riječi o jedinstvu. Pet puta je Krist, i to pred svoju smrt, naglasio misao jedinstva! Nadbiskup je prihvatio: ‘Možemo li dovoljno shvatiti i ocijeniti važnost tih Kristovih riječi? Ne bi li trebalo da one neprestano pale svoje vatre oduševljenja i požrtvovnosti u dušama vjernika na rad oko crkvenog jedinstva?’

Dr. Deželić je potvrdio: ‘Pokojni dr. Petar Rogulja i mi s njime vjerovali smo da će crkveno jedinstvo bar južnih Slavena biti misija hrvatskog naroda. Sada smo veoma daleko od toga, kad se raspirila mržnja između Srba i Hrvata. I može li se uopće govoriti o misiji pojedinog naroda?’

To je pitanje pokrenulo koadjutora: ‘Ušli ste u jezgru jednog važnog pitanja! Čitajući Sveto pismo, ne mogu se oteti silnom dojmu nad sudbinom izraelskog naroda. Dvoje mi je jasno: Božja misija i teška kazna što Izraelci tu misiju nisu izvršili. Proroci Starog zavjeta govore jasno o misiji naroda. A ne čini li vam se: da je na primjer rimski narod imao misiju da pripravi putove kristijanizaciji tadašnjeg svijeta?’

Raspravljanje je vodio koadjutor i teško bi ga bilo vjerno prikazati. Do izražaja je došlo natprirodno stajalište s kojega je Alojzije Stepinac redovno promatrao i prosuđivao sva događanja. Raspravljanje je dočaralo divnu sliku o idealu crkvenog jedinstva i ljudske zajednice. U zanosu su pale riječi: Hrvati su vjekovima bili narod heroja i mučenika, i kad i bi postojala kanonizacija, naš bi narod po tim vremenima smio biti kanoniziran. ‘A danas? Je li misija Hrvata da budu most između zapadne i istočnjačkih crkava upropaštena? I tko će biti kažnjen za to?’

To je bio tih uzdah, ne znam čiji. I cijelo je društvo utihnulo s nedovršene misli. U taj čas banuo je među nas župnik Krašna i netko je upitao: ‘Željeli bismo čuti vaš sud o ćirilo-metodskoj ideji o sjedinjenju crkava. ‘Mi Slovenci radimo oko veza katoličkih i pravoslavnih teologa. Vama Hrvatima je to u ovaj čas teško. Jedan je hrvatski teolog upravo izjavio kako političari misle da bi to škodilo hrvatskoj samostalnosti.’

Dr. Stepinac je uzdahnuo: ‘Nažalost, politika često zamrači vid i onda se može svašta dogoditi.’ (2)

Noć je bila olujna. Puni sat je neprestano sijevalo i grmjelo. Nadbiskup je bio budan. – ‘Divno! Samo planine mogu pružiti takvo veličanstvo prirode!’ Dr. Hren je nadopunio: ‘Osjećam i ja te valove među sjemeništarcima, koji ne shvaćaju da uz rodoljublje zapljuskuju k nama najnoviji oblici poganstva. I opet vizija apokalipse!’ Koadjutor: ‘Ipak, ne dvojim u konačnu pobjedu, makar strepim pred onim što bi moglo doći.’ Domaći župnik Krašna naljutio se zbog tih mračnih naših riječi i ne znajući što da nam drugo rekne, upro je prstom u nebo: ‘Polarna zvijezda se pokazuje. Sestra će se ljutiti, ako se večera ohladi.’ Društvo se razišlo.

Nadbiskup Stepinac u meditaciji na vrhu Triglava

Vizija “apokaliptičkih vremena” i nastanak ideje o Mariji Bistrici kao hrvatskom nacionalnom svetištu

Poslije večere nadbiskup se povukao u svoju sobu, a prebendar u svoju. Najednom je izašao i pokucao na vrata sobe dr. Hrena. Ušao je s rastvorenom knjigom ‘Viđenja Katarine Emmerich’ i pokazao prstom na jedno mjesto: ‘Čula sam da će Lucifer pedeset ili šezdeset godina prije no što se navrši 2000. biti na neko vrijeme oslobođen okova – na propast i kaznu ljudima.’

Koadjutor reče: ‘To je stavljeno na papir i objavljeno prije više od sto godina.’ Dr. Hren je izračunao: ‘A radi se o vremenu između godina 1940. i 1950.’ Poslije onog ‘apokaliptičkog govora’ dr. Deželić je prekosutra došao sam u župni vrt i našao u sjenici samog prebendara Hrena s brevijarom. Ovaj je prekinuo čitanje i zadovoljno saopćio da je nadbiskupa koadjutora razvedrilo jer ga je zaokupila lijepa misao da znano proštenište sjeverne Hrvatske Mariju Bistricu nedaleko od grada Zagreba podigne i uzvisi na središnje proštenište svih Hrvata, pa da ono bude nama ono što je Poljacima Čenstohova i Rusima Kazanska Majčica Božja.

I odmah je stao smišljati što bi se za to trebalo učiniti, pa što smo izmislili, odmah je upisivao u svoj ‘Podsjetnik’, kao sve ono što je u Svetom Križu zamišljeno kao neki nacrt katoličkog rada za nekoliko budućih godina. Bistričku crkvu ukrasiti, oslikati. U cintoru restaurirati slikarije i dodati nove slike. Brežuljak iza crkve urediti postajama za Križni put.

Smišljeno organizirati hodočašća iz čitave Hrvatske. Za hodočasnike izgraditi paviljone umjesto krčma. Umjesto inokosnog župnika s kapelanom dovesti redovnike – obnoviti red pavlina koji je ukinuo Josip II., a bili su prezaslužni za hrvatsku kulturu, a narod je volio svoje ‘bijele fratre’. Dr. Velimir Deželić, sin, napisat će ‘Bistrički misterij’. Okolna sela neka pod stručnim vodstvom počnu izrađivati devocionalije poput seljaka u Oberammergauu.

Kapelica sv. Josipa u Sv. Križu nad Jesenicama koju je godine 1936. blagoslovio bl. Alojzije Stepinac

Odluka o proslavi 1300. godišnjice prvih veza hrvatskog naroda sa Svetom Stolicom

Koadjutor je poslije mise obično dugo molio, a jutros se protiv svoga običaja duže zadržao u sobi. Čitao je pismo što ga je upravo primio i razmišljao o onom što je u pismu predloženo. Čim je koadjutor došao u vrtnu sjenicu k prebendaru Hrenu i dr. Deželiću, izvadio je maločas primljeni list, ili ga je već donio u ruci rasklopljen, i otpočeo: ‘Preksinoć nam je srca obuzela tjeskoba, a pameti su nam uzbudili sablasni upitnici za svijet i za naš narod.

A eto u pravi čas mi je stiglo pismo s mišlju koja je dobro djelovala na mene, a mislim da će dobro djelovati i na vas. To je pobuda i prijedlog isusovca oca Sakača iz Rima: da se najsvečanije proslavi 1300. godišnjica prvih veza hrvatskog naroda sa Svetom Stolicom. O. Sakač naglašava: „Na osvitu naše povijesti mi smo se Hrvati povezali s najjačom pećinom, kojoj je Božja riječ zajamčila sigurnost i stalnost. I povijest je dokazala da je u ovoj vezi Hrvatima bio spas u najtežim pogibeljima.

Najstarije doba hrvatske povijesti bilo je dosta slabo istraženo, pa postoje i netočni prikazi. Zato sam smjelo (tj. o. Sakač) zašao na to polje istraživanja i uspio neke stvari naći i po mome najboljem uvjerenju objasniti ih i staviti na pravo mjesto. Nešto od toga, dakako, sažeto unosim u ovaj svoj prijedlog o proslavi. U povijesnom dokumentu ‘Liber pontificalis‘ gdje su zabilježeni kratki podaci iz života i djelovanja pojedinih papa upisano je kod lvana IV. (koji je vladao od godine 640. do 642.) ovo: Ivan IV. po narodnosti Dalmatinac od oca Venancija, odvjetnika, vladao je deset mjeseci i osamnaest dana. Taj je u svoje vrijeme poslao svetog i vjernog opata Martina s obiljem novca da po cijeloj Dalmaciji i Istri otkupljuje sužnje što su ih bili (nadošli) pogani zarobili.

U isto vrijeme sagradi u Rimu crkvu blaženim mučenicima Valenciju, Anastaziju i mnogim drugim mučenicima čije moći je dao donijeti iz Dalmacije i Istre i pohraniti u spomenutoj crkvi pokraj lateranske krstionice. Dalmacija je osim današnje Dalmacije obuhvaćala Hercegovinu, veći dio Bosne, Liku, Krbavu, Gorski kotar i Hrvatsko primorje. Tu su već u ono doba živjeli Hrvati, a spomenuta povijesna činjenica svjedoči da je život Hrvata bio tada toliko sređen, da je papa mogao preko svoga delegata poduzeti takav posao. Jasno je da je papinsko poslanstvo došlo u hrvatske krajeve dozvolom hrvatskih vladara i da je obavilo svoj posao pod njihovom zaštitom.

Spomen-ploča postavljena 5. kolovoza 2006. u kapeli Majke Božje Snježne na Kredarici, podno Triglava u Sloveniji, u spomen 70. obljetnice uspinjanja bl. Alojzija Stepinca na Triglav

Prvi međunarodni ugovor “konkordat” između pape Agatona i Hrvata, Svete Stolice i države Hrvatske

Prema tome radi se ovdje o službenoj vezi Hrvata sa Svetom Stolicom. U isto vrijeme Hrvati, koji su bili pogani, započeli su se krstiti. Prvi apostol im je bio biskup Ivan, kojega je g. 640. u Split poslao papa Severin. Za splitskog biskupa Ivana povijest Solina od Tome Arhiđakona kaže da je počeo uređivati crkvu, a kler promicati naobrazbu marljivo propovijedajući i vršiti svoje pastirske dužnosti. Obilazeći krajeve Dalmacije i Slavonije obnavljao je rečeni Ivan crkve i posvećivao biskupe, organizirao župe i pomalo uvodio neuki svijet u katolički način života.

Prema tome, Hrvati su prvi od Slavena primili sveto krštenje. Djelo krštenja hrvatskog naroda tako je uspješno djelovalo da je već poslije četrdeset godina (g. 680.) papa Agaton u spisima VI. općeg crkvenog koncila govorio o hrvatskoj državi kao o kršćanskoj slavskoj državi u kojoj djeluju njegovi suradnici biskupi. Nekoliko godina ranije (g. 659.) papa sklapa s Hrvatima kao kršćanskim narodom ugovor o kojem je bizantinski car Porfirogenet napisao ovo: ‘Hrvati poslije svoga krštenja sastaviše vlastoručni ugovor i tvrdom se i nepokolebivom vjerom zakleše svetom Petru da neće nikada provaljivati u tuđe zemlje i ondje ratovati, već će radije u miru živjeti sa svima koji će to htjeti. Od pape su dobili obećanje s molitvom da će se za Hrvate boriti i biti im u pomoći Bog, kad god drugi narodi provale i zarate se na hrvatsko zemljište, a Petar Kristov učenik obdarit će ih pobjedom.’

Ovaj ugovor neke je vrste konkordat, i to je uopće prvi međunarodni ugovor. A povijest svjedoči da su se Hrvati zaista sačuvali pokraj tolikih osvajačkih ratova i u najtežim kušnjama kroz cijelu svoju historiju, a stajalo ih to i neizmjernih žrtava.”

Dočitavši Sakačevo pismo nadbiskup se obratio Deželiću: ‘No, nije li vam olaknulo na duši? Kao da je kroz prekojučerašnje crne oblačine sinuo tračak sunca. Pomoći će nam Bog i Petar, učenik Kristov!’ Dr. Deželić je rekao: ‘Velebno nam valja proslaviti 1300. godišnjicu kao rođendan kada Hrvati spoznaše Krista!’

A nadbiskup dr. Stepinac: ‘Proslava nam ne smije biti puka vanjska svečanost, već mora biti svjestan čin kulta koji će čitav narod prinijeti Bogu. To neka bude vjerska obnova hrvatskog naroda u Kristu!’

U razgovorima na Planini najviše smo i najpodrobnije govorili o našoj katoličkoj akciji (što ovamo ne prenosim, govorit ću o tome kasnije). Mladi nadbiskup dr. Alojzije Stepinac već je prije energično odlučio da katolička akcija kod nas mora biti jedinstvena i njegova. Ili će biti takva – ili će početi iznova. Tu je odluku diktirao položaj u katoličkoj akciji nadbiskupije zagrebačke i narav stvari; čeznulo je i vapilo za njom gotovo sve svećenstvo, a plod je dugog razmišljanja, mnogih molitava i misa.« (3)