U staroj župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja na Vidonjama, u kojoj se od dolaska Mladena Margete slavi misa jednom mjesečno, kršteni su brojni nositelji duhovnoga, javnoga, kulturnoga i inoga života. U povijesnim zapisima stoji da je crkva izgrađena 1616. godine. Nova se crkva počela graditi 1968. te je stavljena pod zaštitu Srca Marijina, piše Glas Koncila.

»Dovoljno je napomenuti da je 1968. godine u župi bilo 1800 župljana«, navodi iskusni pastoralac i poznavatelj tih krajeva župnik Margeta, koji je u župi od 2015. »Danas pak župa ima 300-tinjak vjernika jer se većina stanovnika odselila u Metković, Dubrovnik i ostala mjesta po Hrvatskoj. Nekad su škole bile pune djece, a danas ih je sve manje. U ovoj godini imao sam samo jedno krštenje, a i ta se obitelj odselila u Metković. Kad sam preuzeo župu, nisam imao ni jedno krštenje. Kroz godinu bude od dva do pet krštenja, a sprovoda bude i petnaestak. I oni koji su živjeli negdje drugdje, poput Metkovića, Dubrovnika i Splita, tu se pokapaju.« Župnik navodi da je narod pobožan, a posebno se okupljaju u Velikom tjednu kad sa svih strana dođu i sudjeluju u pobožnostima. I dalje su snažne pučke pobožnosti, posebno marijanske.

»Novoga hvarskoga biskupa Vidovića poznajem iz nadbiskupije. Susretali bismo se na pojedinim svečanostima, svećeničkim događanjima i hodočašćima. Budući da sam stariji od njega, nismo se susretali u odgojnim institucijama. Uvijek je jako susretljiv i ponizan, vrlo je produhovljen. Kad dođe u svoju rodnu župu, javi se i ponosan je na svoj rodni kraj. Kao zajednica ponosni smo na našega novoga biskupa. Četrdeset tri godine sam svećenik, pastoralac, i uvjeren sam da je njegovo biskupstvo plod molitve i čvrste vjere.«

U obiteljskom stablu koje je iznjedrilo hvarskoga biskupa je otac Gabrijel koji je rođen 1931. od otca Mije i majke Mare rođene Ćerlek u Dželetinu, selu koje je dio župe Vidonje. Uz brata Milu koji je svećenik u mirovini imao je još tri brata – pokojne Ivana, Juru i Josipa te sestru pok. Anđu. Biskupova majka je pokojna Anđa, rođena Ćerlek 1933. u Dželetinu od otca Ante i majke Matije rođene Komazin. Sva su joj tri brata pokojna – Marko, Tomo, koji je umro kao dijete, i još jedan Tomo koji je također pokojni, a imala je i dvije sestre: Anu i Katu, obje su pokojne.

Roditelji Anđa i Gabrijel bili su otvoreni životu / Foto: Glas Koncila

Pokojni otac Gabrijel šezdesetih se zaposlio u državnoj tvrtki, gdje je radio kao zidar sve do umirovljenja. Majka Anđa čitav je život bila domaćica. Otvoreni životu, Vidovići, nogometnim žargonom rečeno, po broju djece »imaju nogometnu momčad« – jedanaestero djece, a duhovni kapetan je biskup Ranko.

Najstarija biskupova sestra Marija rođena je 1958. u Metkoviću, umirovljenica je, radila je kao konobarica. Udala se za Ivu Vlašića iz Župe dubrovačke i imaju kćer Andrijanu. Brat Ivan rođen je 1959. također u Metkoviću. Oženjen je suprugom Vinkom te imaju petero djece, tri sina i dvije kćeri, te petero unučadi. Ivan radi u građevinskoj tvrtki, a u obitelji, među braćom i sestrama, slovi kao roditelj. »On je naše najstarije muško dijete u mnogobrojnoj obitelji pa je već kao dječak morao pomagati roditeljima kako u odgoju tako i u osiguravanju ekonomske egzistencije obitelji«, kaže »glasnogovornik obitelji« Stanko. »Njegovo djetinjstvo bilo je kratko, a momaštvo nije ni imao jer se nakon njega, do 1975. kada je rođeno posljednje dijete u obitelji, rodilo još osmero braće i sestara o kojima se, zajedno s otcem i majkom, morao brinuti. Uz otca i majku, strica don Milu i ujaka Tomu, on je jedan od stupova obitelji. Uz svoju obitelj Ivan se brinuo za braću i sestre kao da su njegova djeca te ima posebno mjesto u srcima braće i sestra.« Ivan jedini od braće i sestara živi u Mliništu.

Poslije njega 1961. rođen je Ranko, novoimenovani hvarski biskup. Brat Jure rođen je i umro 1962. Nakon toga u obiteljskoj kući Vidović u Mliništu rođeno je još osmero djece. Marko je rođen 1964. Oženjen je suprugom Katarinom i imaju dvije kćeri. Po zanimanju je stolar. Živi u Metkoviću. Neda je rođena 1965. Udala se za Zdravka Galova s kojim ima dvije kćeri i sina te imaju sedmero unučadi. Radi u Metkoviću. Danas živi sa suprugom u Badžuli u župi Vidonje. Zdravka je rođena 1968. Udala se za Nikicu Mijoča, s kojim ima dva sina. Po zanimanju je trgovkinja. Danas s obitelju živi u Metkoviću. Rafael je rođen 1969. Oženjen je suprugom Katarinom i imaju dvije kćeri. Zaposlenik je Hrvatske vojske s činom bojnika. Sa suprugom i kćerima živi u Zagrebu. Drago je rođen 1970. Neoženjen je zaposlenik MUP-a. Danas živi u Metkoviću i radi u graničnoj policiji. Stanko je rođen 1973. Oženjen je suprugom Željanom, s kojom ima četvero djece, sina i tri kćeri. Po zanimanju je diplomirani pravnik i radi u Gradu Metkoviću kao voditelj odsjeka. S obitelju živi u Metkoviću. Nedjeljko je rođen 1974. Oženjen je suprugom Emilijom, s kojom ima tri sina. Radi kao vozač u hitnoj pomoći u Metkoviću, gdje i živi s obitelju. Najmlađi Branko rođen je 1975. Oženjen je suprugom Julijom, s kojom ima dva sina i zaposlen je kao zidar. Sa suprugom i djecom živi u Metkoviću.

Stanko rado govori o župi u kojoj su odrasli i iz koje su niknula brojna duhovna zvanja: »Za razvoj duhovnoga života župe najzaslužniji su svećenici koji služe u njoj. Nakon toliko godina postojanja naše župe i nakon tolikoga broja zaređenih svećenika i časnih sestara jasno je da nam je Bog, preko nadbiskupa, uvijek davao dobre svećenike. Od Kažimira Lučina, Špire Vukovića, Tomislava Karamana, Ante Jurića, Stipe Vrdoljaka, Anđelka Dukića, Petra Đonlića, Luke Jozića, Senke Antunovića, Bartula Plećaša i Damira Bistrića do današnjega Mladena Margete. To su sve svećenici koji su bili, ili su i danas, vjerni svjedoci vjere i koji su istinski služili svojim vjernicima. To su svećenici s kojima smo mi živjeli svakodnevno, dakle ne samo nedjeljom na misi. Oni su bili organizatori ne samo duhovnih aktivnosti, nego svih aktivnosti u našoj župi te su kao takvi zaslužili naše poštovanje i svi ih se rado sjećamo i danas premda su mnogi od njih i umrli. Naši današnji svećenici, dakle njih 20, i časne sestre, kojih je 60, uvijek su svojim dolaskom unosili radost i veselje. Mlade mise koje su slavili u našoj crkvi na Mliništu toliko su unosile radosti, veselja i zajedništva u našu župu da je to nemoguće opisati. To ljeto kada bi trebala biti mlada misa cijela je župa dva mjeseca živjela za taj događaj. Svi smo jako ponosni na naše svećenike i časne sestre, a to što je od njih dvadeset, troje zaslužilo da ih se imenuje biskupom jasno govori da su svećenici u našoj župi istinski duhovnici i da je vjera tih župljana živa.«

Za đakona ga je zaredio nadbiskup Frane Franić / Foto: Glas Koncila

Ističe da su svi članovi obitelji jako povezani. »Naša zajednička obiteljska druženja su rijetka. Zajedno se okupimo na obiteljskim vjenčanjima, sprovodima ili na misama zadušnicama za naše pokojne. Svjesni smo da je Rankova obitelj njegova župa u kojoj služi kao svećenik i da ne može biti s nama koliko bismo željeli. Naša raštrkanost ne umanjuje naš osjećaj zajedništva. Riječi naše pokojne majke nakon otčeva pokopa svima su se urezale u um i srce. Sjedili smo svi za stolom u našoj obiteljskoj kući i majka nam je rekla da je cijelu noć pričala s pokojnim ćaćom, koji joj je rekao da je zadovoljan svojim životom i svojom djecom. Rekao je da se uvijek držimo zajedno kao i do tada te da kaže bratu Ivi da se brine za nas. Nikakvi konopi, nikakvo ljepilo ne može držati obitelj na okupu kao takvi događaji. Naše djetinjstvo i odrastanje praćeno je obiteljskom pjesmom ne samo nas, nego i obitelji našega strica Jure i naših susjeda.« Nadalje Stanko navodi da je na duhovnost obitelji, kao i obitelji pokojnoga strica Jure, velik utjecaj imao stric don Mile koji je za vrijeme nadbiskupa Franića bio generalni vikar. »Godine 1986. kada je naš brat Ranko imao mladu misu zajedno s njim je mladu misu imao i sin našega strica Jure Radojko, a stric don Mile je slavio 25 godina misništva. Na tom su slavlju sudjelovali i pok. nadbiskup Franić i sluga Božji o. Ante Gabrić. Nemoguće je opisati osjećaje koji su pratili to slavlje. To nije bilo slavlje samo naše obitelji, nego je cijela naša župa živjela za taj događaj. Naša župa ima velik broj svećenika koji su mlade mise slavili u rodnom mjestu i ti su događaji imali veliku ulogu u duhovnosti naše župne zajednice.«

Opisujući bratov utjecaj na duhovnost obitelji, Stanko kaže: »Jasno je da je naš brat Ranko imao daleko najveći utjecaj na duhovnost naše obitelji. Svake smo večeri molili krunicu, a molitvu je predvodio pokojni otac. Na rijetkim obiteljskim druženjima brat Ranko nas potiče na obiteljsku molitvu te nam ističe njezinu važnost. Pa čak i kad blagoslivlja hranu prije jela, zaziva Božji blagoslov za naše zajedništvo.«

Neda Galov, mlađa sestra novoga hvarskoga biskupa Vidovića, u prisjećanju na djetinjstvo kaže: »Svoga brata sjećam se u njegovim dječačkim danima kao jako vedra i vesela dječaka. Neizmjerno je volio igrati nogomet. Bio je jako omiljen među svojim vršnjacima. Uvijek je bio spreman za druženje i pomaganje drugima. Prema mlađoj braći i sestrama uvijek je bio brižan. Često su ga hvalili svećenici, učitelji i stariji susjedi. Kad sam bila u drugom razredu osnovne, on je bio u šestom. Jednom dok sam se zaigrana uspinjala školskim stubama, naišao je Rankov razrednik i upitao: ‘Čija je ovo plavokosa djevojčica?’ Kolege iz Rankova razreda su mu rekli da sam njegova sestra. Tada me njegov razrednik pomazio po obrazu i rekao: ‘Djevojčice, ako budeš kao brat Ranko, vrijedit ćeš, bit ćeš odlična.’ Ispričala sam to ukućanima. Pokojna je majka često pričala kako je govorila Ranku, nakon završene osnovne škole, da su njegove školske kolege upisali srednju školu, a što on čeka. Ranko joj je odgovorio da je on njima svima rekao da je odlučio ići u sjemenište i da pri tome ostaje. Majka i otac su mu napominjali da je to težak i odgovoran poziv, a on je rekao da ne želi mijenjati odluku. Nama je bilo drago što naš brat ide za svećenika jer su za nas svećenici uvijek bili osobe koje su uz naše roditelje bili prvi sudionici u našem odgoju i odrastanju. Jako sam ponosna što imam brata svećenika. Kada sam doznala da je moj brat Ranko imenovan za biskupa, osjećaji su bili neopisivi. To je osjećaj neizmjerne radosti i sreće. U jednom sam trenutku pomislila: ‘Hvala ti, Isuse, na ovom blagoslovu.’ Odmah sam se sjetila pokojnih roditelja, voljela bih da su živi pa da se zajedno s nama raduju. Cijela naša obitelj zahvalna je Bogu na toj milosti te sada trebamo još više moliti Boga da mu da snagu Duha Svetoga da ustraje u svom pozivu. Hvala ti, Bože, na ovom daru!«

Prenijeto s mrežnih stranica Glasa Koncila uz dopuštenje uredništva.