Marija i Marijan Rokić, čije bračno zajedništvo traje punih 70 godina, od 1954. godine, najstariji su među parovima koji su svoje obljetnice proslavili na misnim slavljima koje je povodom Svjetskog dana braka u župi sv. Bartola u Hrastovici i filijalnoj crkvi u Budičini predvodio upravitelj župe fra Mate Bašić.
Svjetski dan braka obilježava se druge nedjelje u veljači, s ciljem isticanja značenja zajednice žene i muškarca kao temelja obitelji, tj. one zajednice koju je zamislio i posvetio sam Stvoritelj. Još više, tim se danom želi istaknuti sakrament ženidbe kao vanjski znak kojim bračni drugovi primaju mnoge milosti za krepostan život u međusobnom poštovanju, ljubavi i pomaganju, a nadasve u otvorenosti životu.
Osim Marije i Marijana Rokić, svoje obljetnice proslavili su i Katica i Jura Radučević (40), Ljiljana i Ivo Gavranović (35), Kristina i Milan Rokić (30), Valentina i Josip Karaga (25), Dijana i Josip Vračan (20) te Helena i Danijel Stamenić (15), a u Budinčini svoje obljetnice obilježili su Ruža i Marijan Jurić (50), Ankica i Ivo Laktašić (50), Jela i Mato Mandić (45), Milja i Marijan Pucović (40), Željka i Joso Mikulić (40), Jasna i Matej Mikulić (30), Ana i Joso Kovačević (20) te Ankica i Vlado Jurić (20).
Fra Mate je u propovijedi naglasio: „Kada sam, ovih dana, išao tražiti u Maticu vjenčanih iz 1954. godine, iznenadio sam se kada sam vidio koliko je zapravo ljudi u toj godini, u ovoj župi, vjenčano, a vjenčano ih je dvadeset i dvoje, 1954. godine. Danas, u ovim godinama, dvoje ili troje, to je maksimum i već po tome možemo vidjeti koliko je brak u današnje vrijeme u određenoj krizi. Mladi sve kasnije, pa čak nekada i nevoljko, stupaju u brak. Doima se u svijetu kao da je brak nešto što ne valja, kao da je nekakvo opterećenje, nekakav teret, kao da je nešto što ti stavlja lance oko vrata, pa je onda bolje ne biti uopće u braku.“
Dalje je dodao: „U braku se i na početku, uvijek na vjenčanju, daje obećanje, u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti. Dakle, brak nije onakav kakvim ga današnji svijet predstavlja, samo živjeti u dobru i zdravlju, nego u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti, u svemu. Nije nigdje točno definirano ili pak određeno koje je to dobro, koje je to zlo, koje je to zdravlje i koja je to bolest, nego sve – to je brak! Sve se podnosi jer ljubav sve podnosi. Sama riječ da podnosi znači da je teret, nešto te pritišće, ali ljubav podnosi i ono što pritišće. To je uistinu potrebno današnjim mladima staviti na srce i um – da je upravo brak to što se živi u svim radostima, žalostima, nedaćama, bolestima i to je zapravo najljepša slika ljudske zajednice jer bez braka i obitelji, nema društva.“