U uvodu u misno slavlje nadbiskup Đuro je rekao: „ Okupljeni smo, draga braćo i sestre u osobitoj radosti, na nedjeljnom euharistijskom slavlju, na misijsku nedjelju, kad si posvješćujemo da misionarsko poslanje nije nikakav dodatak kršćanskom pozivu, nego njegova bitna dimenzija, kako je to našoj biskupijskoj zajednici poručio sveti papa Ivan Pavao II. prilikom svoga apostolskog pohoda našoj Biskupiji, a čiji spomendan obilježavamo kao Crkva svake godine na današnji dan: 22. listopada.“

Potom je pozdravio ređenike: „Zahvaljujemo kao nadbiskupijska zajednica, dragi Mihaele i Josipe, Bogu za Vas.“ Zatim je pozdravio roditelje i rodbinu ređenika, hodočasnike iz njihovih župa, bogoslove te odgojitelje Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu i Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, njih dvadesetoricu na čelu s odgojiteljima: rektorom preč. gosp. mr. sc. Željkom Faltakom, s odgojiteljem vlč. Josipom Đurinom i s duhovnikom vlč.  Ivanom Grbešićem. Nadbiskup im je zahvalio za formaciju i podršku ređeniku Mihaelu Macaniću.

Pozdravio je i rektora đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa dr. Stjepana Radića, vicerektora dr. Davora Senjana, duhovnika mr. Stjepanom Matezovićem i ekonomom preč. Matu Gašparovića, prof. dr. sc. Ivicu Pažina, vršitelja dužnosti dekana i sve prisutne profesore te studente s KBF u Đakovu, oce Isusovce s Jordanovca u Zagrebu, braću svećenike koji djeluju u središnjim nadbiskupijskim ustanovama, članove Prvostolnog kaptola sv. Petra u Đakovu, umirovljene svećenike i sve ostale prisutne svećenike, nedavno zaređene đakone, te ostale prijatelje i poznanike dvojice ređenika koji su se pridružili u ovom slavlju. Nadbiskup je također pozdravio i časne sestre redovnice, redovničke pripravnice te sve vjernike i župljane katedralne župe. 

Nakon svečanog navještaja evanđelja duhovnik Matezović predstavio je kandidate za đakonat koji su se spremno odazvali „Evo me!“

Nadbiskup Hranić je u homiliji tumačio odlomak iz Matejeva evanđelja rekavši da bismo ga razumjeli potrebno ga je smjestiti u kontekst u kojemu je bio izrečen te kako su se protiv Isusa ujedinili inače zakleti međusobni neprijatelji: na jednoj strani su herodovci koji su radi svojih financijskih interesa surađivali s rimskom okupacijskom vlašću, a s druge farizeji koji su se nadali Mesiji koji će ih osloboditi od odurne rimske okupacije. Među farizejima je bilo i zelota koji su radikalno odbijali plaćanje poreza rimskoj vlasti. Oni Isusu postavljaju pitanje je li dopušteno caru plaćati porez?

„Odgovarajući svojim progoniteljima koji su mu postavili zamku, Isus je sjajno odgovorio svojim protupitanjem o slici i natpisu na kovanici novca te u pozivu: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje“. Rimski carevi, a i kraljevi tadašnjega vremena, kovali su novac i u nj utiskivali svoj lik. Time su, zapravo, sebi prisvajali apsolutnu vlast i prava nad svijetom i nad ljudima. Neki od njih su se nazivali čak i bogom. Smatrali su da imaju potpunu vlast nad svime i svima. Zato su u sve utiskivali svoju sliku, odnosno svoju volju. Sve je moralo biti kako su oni određivali. Isus to dovodi u pitanje. Ukazujući na carev lik na kovanici novca, on kaže „podajte caru carevo a Bogu božje“. U izvorniku to je značilo „ponovno dajte (tj. vratite) caru carevo“. Ako je na novcu carev lik, vratite ga caru, kojemu i pripada. A što treba vratiti-dati Bogu? Ono Božje, što je u čovjeku. Stvoren na „Božju sliku“, čovjek u sebi nosi „Božji lik“, kao što ‘denar’ na sebi nosi utisnut carev lik. Vratiti Bogu Božje znači vratiti čovjeka Bogu. Život je put izručenja Onomu komu pripadamo.“

A potom se nadbiskup obratio i ređenicima rekavši: „Pristupajući danas đakonskom ređenju, vi, dragi ređenici, sebe u potpunosti vraćate, izručujete Bogu. Uskoro ćete se odreći sebe i svoje volje. Položit ćete svoje u moje ruke i tako ćete svoj život pokloniti/izručiti Bogu i njegovoj Crkvi. Kao vidljivom principu jedinstva naše mjesne Crkve odreći ćete se sebe i biskupu, odnosno Bogu obećati svoje poštovanje i poslušnost. Prihvaćanjem beženstva u potpunosti ćete se, slobodi od sebe, darovati/vratiti Kristu te prihvatiti služenje njegovoj Zaručnici-Crkvi. Tako Crkva postaje Vaša zaručnica. Sveti red đakonata i đakonska služba koju danas primate Vas šalju prije svega među najsiromašnije i najjadnije među nama. A tek onda da budete služitelji oltara. Zapamtimo, đakonat i đakonska služba nisu tek stepenica prema svećeništvu i oltaru, nego i kad bivamo zaređeni za svećenike i za biskupe ostajemo đakoni i ostaje nam đakonsko služenje kao jedna od tri bitne dimenzije života Crkve. Kad ćete na kraju mise izgovarati „Idite u miru“, onda to znači, idite i nastavite živjeti ono što smo otajstveno slavili. Bili smo braća i sestre jednakog dostojanstva i za istim stolom. To se mora osjetiti i u našem svakodnevnom životu.

Pozvani ste biti aktivni i zauzeti i na planu socijalnog zagovaranja, u senzibiliziranju odgovornih za proširenje i povećanje socijalnih prava rubnih i marginaliziranih skupina među nama.

Služenje oltaru nas vraća đakonskoj službi. Današnje vas đakonsko ređenje i đakonska služba koju primate, braćo od Boga ljubljena, potiče i poziva na karitativnu skrb i pomoć sirotinji među nama. I ne smijemo nipošto ostati samo na tome da sirotinji i prosjacima dademo nešto od svoga suviška, nego nam je zadaća promicati župno karitativno djelovanje te karitativno djelovanju na razini biskupijske zajednice i čitave Crkve. Pozvani ste biti aktivni i zauzeti i na planu socijalnog zagovaranja, u senzibiliziranju odgovornih za proširenje i povećanje socijalnih prava rubnih i marginaliziranih skupina među nama. Pozvani ste čisti i bezazleni poput golubova i istodobno lukavi poput zmija znati promicati i braniti dostojanstvo čovjeka koji je slika Božja te dizati proročki glas protiv svakog oblika kršenja ljudskih prava i sloboda.“ 

Zaključujući homiliju nadbiskup je rekao: „Neka Vam Blažena Djevica Marija, Majka Crkve, pomogne da svakodnevno, do kraja svoga života, budete spremni ponavljati riječ svoga predanja.“

Uslijedio je obred đakonskog ređenja. Kandidati su predstavljeni okupljenoj zajednici te su izrazili svoju spremnost, potvrdili svoja obećanja i poslušnost. Zajednica vjernika molitvom je pratila pjevanje litanija Svih svetih, dok su ređenici bili prostrti pred oltarom. Nadbiskup je položio ruke na glave ređenika i molio posvetnu molitvu, a nakon obreda ređenja đakoni su primili i odjenuli štolu, znak đakonskog služenja i dostojanstva i zaogrnuli se dalmatikom. 

Na koncu misnoga slavlja, nakon svečanog blagoslova, đakoni su u procesiji prošli đakovačkom prvostolnicom, ispraćeni srdačnim pljeskom okupljenih vjernika. Ljepoti slavlja pridonijeli su dugo iščekivani zvuci novobnovljenih orgulja te pjevanje s kora Mješovitog katedralnog zbora, pod vodstvom mo. Ivana Andrića i orguljsku pratnju mo. Vinka Sitarića.