Misno slavlje predslavio je duhovni asistent zajednice o. Nikola Grizelj, karmelićanin, uz asistenciju vlč. Cekovića.

U uvodnim mislima o. Grizelj obratio se prisutnima, te je rekao da su s. Ksenija, s. Tomislava i vlč. Damir pupoljci koji već neko vrijeme rastu u vrtu Karmela, i da se nada da će uskoro procvjetati i širiti miris kreposti tamo gdje ih Gospodin šalje.

Magistra s. Davorka Jurić prozvala je poimenice one koji žele biti primljeni u karmelski Svjetovni Red, a oni su uputili molbu Zajednici da budu primljeni. Voditelj slavlja, o. Nikola prihvatio je s radošću njihovu molbu. Nakon molbe uslijedila su misna čitanja koja su pročitali: br. Marko Strpić, OCDS, a Molitvu vjernika pročitao je br. Ivan Jurić, OCDS, dok je Evanđelje navijestio vlč. Damir Ceković.

U prigodnoj homiliji o. Grizelj je spomenuo da se nije puno toga promjenilo od Pavlovog vremena u odnosu na vjeru i zakon. Naime, i danas smo skloni vjerovati i prihvaćati da imamo svoje zasluge i da se zaslugama spašavamo. Danas ljudi imaju problem sa slikom Boga koji se daje za svakog čovjeka, za svakog grešnika. I danas je potrebno da se probudi vjera u Božju dobrotu. Put čovjekov je spoznati Božju blizinu u čovjekovom životu, čudesne Božje dodire koji nas potiču da odgovorimo na Božju ljubav kako bi vjera naša postala djelatna.

U nastavku homilije spomenuo je da treba spoznati svoju neznatnost. Shvatiti da nije važno ono što mi činimo, već što Bog čini za nas. Vjera je tema današnjeg Evanđelja i temelj našeg života.

„Brate i sestre, evo vas troje: vlč. Damire, s. Ksenija i s. Tomislava ste osjetili Božju dobrotu u svom životu. Ne znam kako je to bilo. Čudesno je to otajstvo da Bog običnog čovjeka izabire da ga dublje nasljeduje, na specifičan način. Zašto nas Bog takve treba? Jučer mi je došla jedna slika na um; slika Gospodina na križu čije su ruke i noge prikovane; koji treba čovjeka koji će širiti njegovu Riječ po svijetu. Nema svoje vlastite ruke ovdje na zemlji, ali ima naše ruke koje su pozvane biti otvorene za drugoga; nema vlastite noge, ali ima naše noge koje su pozvane koračati k najpotrebnijima. Možda se njegov glas ne može čuti, ali trebaju mu naša usta koja će vidati rane bližnjima, koja će liječiti one s kojima se svaki dan susreću. To je ono što Gospodin od nas traži,“ rekao je o. Nikola.

Isto tako, naglasio je da se treba izboriti za trenutke molitve koja je zahtjevna, nije ugodna ni lagana, osobito u vremenu suhoće i iskušenja. Jednako tako, pozvao ih je da se trude biti prijatelji Božji poput sv. Ivana od Križa, sv. Majke Terezije i sv. Male Terezije i ostalih karmelskih svetaca. Poručio im je da budu prijatelji Božji koji će drugog oduševiti za Boga. Zaželio im je da ostanu vjerni Bogu, da rastu kao slobodna djeca Božja svjesni da mogu pogriješiti, biti slabi, maleni i opet dolaziti pred Lice Božje. „Kada čovjek tako živi, onda su riječi nepotrebne, lice govori, ljudi se tada pitaju:’ Što ti to imaš, a ja ne?’,“ zaključio je predslavitelj i potaknuo buduće zavjetovane da i dalje budu primjer i poticaj vjernicima i redovnicima da ustraju na Božjem putu i da uvide kako je lijepo biti prijatelj Božji.

Nakon završene homilije, predvoditelj slavlja uputio je zavjetovanicima pitanja o vjernosti i ustajnosti u nasljedovanju Krista, a zatim je uslijedilo polaganje trajnih obećanja.

Svečano misno slavlje završilo je pjesmom i preporukom Majci, Kraljici svete Krunice, kao i bratsko-sestrinskim čestitanjem novozavjetovanima i druženjem, nakon čega su sestre karmelićanke i zajednica Karmelskog svjetovnog reda zajedno otpjevali nedjeljne Večernje pohvale.