Postavljene ilustracije i fotografije hod su kroz bitku za Vukovar i vremenu okupacije po datumu stradanja svakog dječjeg života i posljednje biografije. Postav se temelji na sadržaju knjige “Mama, ne vidim nebo” autorice Ani Galović gdje su obuhvaćene  dostupne informacije o trideset i četvero poginule, nestale i ubijene vukovarske djece za vrijeme bitke 1991. godine na području grada Vukovara, rubnim mjestima usko vezanim uz Vukovar, zatim neispričane sudbine djece ubijene za vrijeme okupacije tzv. SAO Krajine 1992. godine.

Ukoliko netko želi osobno uspostaviti kontakt s idejnom začetnicom cjelokupnog projekta Ani Galović, to može ostvariti putem mobitela 091/6189852 ili e-pošte ani.galovic@gmail.com.

Sve ilustracije potpisuje njemački autor Vladimir Köter koji je ilustrirao pojedinosti dječjih biografija na temelju iskaza svjedoka i detalja, koje su naveli članovi obitelji smrtno stradale djece. Povijesni presjek bitke za Vukovar donosi povjesničar mag. hist. Borna Marinić. Dizajn stalnog postava u Pastoralnom centru sv. Bone u Vukovaru izradila je vukovarska dizajnerica Žaklina Kurmaić.

Tko su stradala djeca?

Spomenuta djeca svojim tragičnim sudbinama vode vas kroz samu bitku za Vukovar, tako je još početkom kolovoza 1991. stradao šesnaestogodišnji Igor Balaž koji se i danas vodi nestao, šestogodišnji Dalibor Černok poginuo je u rujnu u Borovu naselju kada je među grupu civila koji su punili vreće s pijeskom pala granata, sedamnaestogodišnji Stjepan Rukavina preminuo je od posljedica ranjavanja svega tjedan dana kasnije, dvije djevojke, vršnjakinje, poginule su u Borovu naselju također za vrijeme granatiranja; petnaestogodišnja Gracuela Jelić i sedamnaestogodišnja Nevenka Markuš u razmaku dva dana. U mjestu Petrovci prilikom ulaska vojske JNA i okupacije sela jedna jedina granata koja je pala usmrtila je petogodišnjeg Borisa Vaseleka, pripadnika Ukrajinske nacionalne manjine, dok je svega tri dana kasnije ponovo u Borovu naselju za vrijeme primirja od granatiranja stradao sedamnaestogodišnji Stevo Gegić. Na vukovarskoj Mitnici 10. listopada 1991. od granate je poginuo osmogodišnji Tomislav Mikloš i njegova majka, da bi za osam dana kasnije na Mitnici u očevu naručju poginuo šestomjesečni dječak, Ivan Kljajić. Na samom kraju mjeseca u gradskom naselju Olajnica od granatiranja su stradali bratići, dvanaestogodišnji Mario Kolarić i jedanaestogodišnji Dario Pejić, da bi na Dušni dan u studenom prilikom sloma obrane gradskog naselja Lužac u stravičnom zločinu strijeljanja zarobljenika bili ubijeni susjedi, nerazdvojni prijatelji šesnaestogodišnji Antonio Vidaković i petnaestogodišnji Josip Bandić. Dan kasnije poginuo je Đorđe Vidaković, trinaestogodišnji dječak koji više nema živućih članova obitelji. U malom mjestu Čakovci u obiteljskoj kući početkom studenoga ubijeni su majka i jedanaestogodišnji Josip Kovačić, dan kasnije u Vukovarskoj je bolnici preminula Antonija Zeko, nedonošče, djevojčica prerano rođena smještena u inkubator čiji je dotok struje prekinula granata bačena na bolnicu. Na Priljevu je u pokušaju proboja prema centru grada stradao Ivan Barbarić koji se i danas vodi nestalom osobom. Sedamnaestogodišnji Sabahudin Gršić sredinom studenog ubijen je u gradskom naselju Slavija, dok je dvoipogodišnji Matej Aleksander smrtno stradao u podrumu Vučedolska kapljica s ocem, majkom i bakom. Pod nedovoljno razjašnjenim okolnostima u Borovu naselju stradali su maloljetni brat i sestra, Zoran star sedamnaest godina i Zorica Pavlović petnaest, Goran Čečavac imao je samo godinu i deset mjeseci a Branimir Milošević Milić deset godina. Na dan sloma obrane grada 18. studenog 1991. ubijeni su šesnaestogodišnji Siniša Rajković i sedamnaestogodišnji Jovan Josip Krošnjar za čijim se posmrtnim ostacima i danas traga te se vode nestalim osobama. 

Na Ovčari su ubijena trojica dječaka, šesnaestogodišnji Igor Kačić, te sedamnaestogodišnjaci Dragutin Balog i Tomislav Baumgertner dok je isti dan u pokušaju proboja kod Marinaca ubijen četrnaestogodišnji Igor Černok. U vrijeme okupacije i vlasti tzv. SAO Krajine u obiteljskoj kući u Borovu Selu ubijena je četverogodišnja Martina Štefančić, a svega dvadesetak dana kasnije na Sajmištu braća šesnaestogodišnji Dario i dvanaestogodišnji Damir Pakšec. Šesnaestogodišnji Franjo Matijević iz rodnih Kukujevaca u Vojvodini doveden je na područje Mohova gdje je s ocem i majkom ubijen u obližnjem šumarku pored groblja. Posljednja spomenuta žrtva ratnih događanja je maleni trogodišnji Aleksandar Jagodić koji je u lipnju 1992. smrtno stradao od zaostale eksplozivne naprave. 

Važno je napomenuti kako je sama vukovarska općina 1991. bila drugačije administrativno podijeljena no u zapise su uključena i poginula i ubijena djeca o kojoj su prikupljene informacije, a koja nisu strogo vezana za samu bitku, poput Borisa, Martine, braće Pakšec, Franje, Josipa Kovačića i Aleksandra.