Budi dio naše mreže

Tko su četvorica franjevaca iz Konga koji žive u zagrebačkoj Dubravi?

Uz blagdan Marije Majke Crkve, koja okuplja svu svoju djecu, i svetkovinu Duhova, kada su i apostoli progovorili drugim jezicima, upoznajte četvoricu franjevaca koji studiraju na zagrebačkom KBF-u i žive u samostanu hercegovačkih franjevaca u zagrebačkoj Dubravi. Ne bi u tome bilo ništa neobično da sva četvorica ne dolaze iz – Konga. Naravno, tamne su boje kože, ali posebno srdačni i raspoloženi za suradnju. Saznajte kako su stigli do Hrvatske, jesu li se snašli ovdje i koliko im je "potresan" bio zagrebački potres.

/ Hrvoje Josip Bišćan

Fra Oscar Safari Mujumbe rekao je da se za franjevaštvo odlučio još kao dječak. “Odrastao sam u katoličkoj obitelji i svakoga sam dana dolazio u crkvu. Bio sam aktivni član zajednice mladih i jednoga sam dana rekao ocu da bih htio postati svećenik. Rekao mi je da porazgovaram sa župnikom, koji me ohrabrio u tome. Nakon mature odmah su me primili u samostan.”

Fra Adolphe Aganze Ntamwenge dodao je da će uskoro biti godinu dana kako su njih četvorica iz Konga došli u Zagreb.

Naši provincijali iz Konga i Mostara odlučili su o tome da mi dođemo ovamo i nastavimo studij teologije u Hrvatskoj, točnije u Zagrebu.

A i moja odluka za franjevce bila je također od malih nogu, pa sam bio presretan kad se to ostvarilo. U Kongu sam ušao u postulaturu i novicijat, pa sam tri godine studirao filozofiju i sada, nakon šest godina, s kolegama nastavljam ovdje u Zagrebu.”

Zajedno u Kongu, zajedno u Hrvatskoj

Fra Dieudonné Kakule Mukwemulere naglasio je da su sva četvorica ista generacija i zajedno su započeli studij u Kongu. “Zajedno smo bili i u novicijatu i na filozofiji, a sada smo treća godina teološkog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.”

Fotografija s provincijalom / privatna arhiva

Fra Junior Ngongo Mwamba ističe kako im je na početku bilo jako teško. “Prije dolaska u Hrvatsku bili smo sedam mjeseci u franjevačkom samostanu u Visokom i s jednim subratom učili hrvatski. Početkom akademske godine došli smo u Zagreb. Ne možemo baš reći da znamo hrvatski jezik, jer spada među one jezike u svijetu koje je teže naučiti, ali čini mi se da će biti dobro. Ipak, pričamo hrvatski jezik, ali ne kao Hrvati.”

Hrvati su nas primili jako srdačno

Na pitanje pak kako su primljeni u Hrvatskoj, fra Oscar naglašava: “Meni je ovdje prelijepo. I kolege na studiju i subraća u samostanu primili su nas zaista srdačno. Svi su jako dobri prema nama i, jer imaju dušu, puno nam pomažu. Mi smo franjevci iz Konga i braća iz Hrvatske lijepo su nas primila. Mi smo zajedno, živimo zajedno i sve rješavamo zajedno. To mi je drago.”

U samostanu smo ponajviše usmjereni na studij i tome posvećujemo puno vremena. U ostalo vrijeme pomažemo u zajednici, ministriramo, ali smo uvijek raspoloženi raditi i sve što treba i što poglavari odrede.

Kongoanski fratri naučili bećarac

Fra Adolphe: “Tako je (smijeh). Kad smo u samostanu, dobro se družimo, i kao franjevci dobro smo se snašli u zajednici. Prije svega, čovjek mora učiti običaje i sve što se tiče čovjeka koji je pred njim. Dakle, nije čudno da sada pjevamo i gangu i bećarac i neke pjesme iz Bosne ili Hercegovine.

Druženje u samostanu / foto: fra Marko Bandić

To smo naučili ovdje, među braćom, jer pjevamo uvijek kad bude nečiji rođendan ili neka fešta. Međutim, braća nisu još spremna naučiti pjesme iz Konga, kažu da im je preteško. Na francuskom još nekako, ali na svahiliju nikako.”

Put u nepoznato, s povjerenjem u Boga

U osvrtu pak na proteklo vrijeme pandemije i potres koji je pogodio Zagreb, fra Junior se zakratko vratio mislima u Kongo. “Nisam tražio da dođem u Zagreb i uopće ne razumijem kako su provincijal i njegov definitorij odlučili o tome. Kad sam čuo da ću biti poslan u Hrvatsku, odnosno van svoje domovine, pitao sam se

Gdje je ta Hrvatska? O toj zemlji ništa ne znam. Kako ću živjeti u nepoznatoj zemlji, s nepoznatim ljudima? Ali ako je to Božja volja, napustit ću svoju domovinu, svoj voljeni Kongo, i otići kamo me Bog želi poslati.

Tako sam s ovom trojicom subraće stigao, najprije u Bosnu i Hercegovinu, potom u Hrvatsku. Teško nam je bilo, posebno u vrijeme pandemije koronavirusa. Ipak, unatoč virusu, mi živimo i molimo.

Na susretu u crkvi Navještenja BDM u Velikoj Gorici / privatna arhiva

Znam da ljudima nedostaju njihove svakodnevne aktivnosti, komunikacija, odlazak na posao, ali ima i onih koji se u ovim trenucima osobito teško snalaze, posebno kod nas, u Africi. Čini mi se da će biti dobro, jer vidim da se ipak pomalo kreće na bolje. Ali da je teško, teško je. Recimo, ja sam prvi put doživio, ne samo epidemiju koronavirusa, nego i potres.”

Poruka čitateljima

Fra Adolphe nastavlja: Ima jedna izreka – ‘Kad se zemlja ljuti, ne smijemo se i mi ljutiti.’ U vrijeme koronavirusa i potresa koji je pogodio Zagreb, mogu slušateljima preporučiti da budu jaki i ohrabreni, da sve preporučuju u molitvu. Bog koji je sve stvorio, koji sve zna, zna i što je bilo i što će biti, i dat će da preživimo i ovo stanje koronavirusa. Nitko od ljudi ne zna što će biti sutra, jer i u epidemiji koronavirusa zahvatio nas je potres.

Nakon zborskog pjevanja / privatna arhiva

Sada možemo reći da je dobro vrijeme, da možemo malo izaći, nakon punih pedeset dana kako nismo izašli iz samostana. Poštovali smo to do kraja. Bogu hvala, sada i u Hrvatskoj i u susjednim zemljama možemo slaviti svete mise i nadam se da ljudi, tamo gdje su sada, da će biti dobro i radosni.”

Bog je naša snaga i utjeha.

Fra Junior zaključio je susret porukom našim čitateljima da samo treba moliti. Kako je rekao, “naše hodočašće na zemlji ima samo jedan cilj – proslaviti Oca opipljivim djelom, a našeg Spasitelja i Krista u molitvi i poslušnosti Crkvi.”

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja