Željka Tomaš / Foto: Ines Grbić

Zadarska nadbiskupija 15. siječnja slavi svoju nebesku zaštitnicu i naslovnicu zadarske katedrale sv. Stošiju. Ova zaštitnica trudnica, rodilja i nerotkinji kršćanska je mučenica spaljena 304. u Srijemskoj Mitrovici na Božić. U emisiji „Aktualno“ Hrvatskoga katoličkog radija svoje je svjedočanstvo podijelila Zadranka Željka Tomaš, duhovna prijateljica i svjedokinja sv. Stošije, koja je upravo po zagovoru ove velike svetice postala majka kćeri Stošije.

Fotografkinja Željka Tomaš iz Zadra slika je djelotvornog učinka svete Stošije koja na poseban način bdije na trudnicama, rodiljama i nerotkinjama. Upravo je Željka, suočena s nemogućnošću rađanja, bila jedna od njih. Željka je sada majka sedamnaestogodišnje kćeri Stošije koja nosi ime upravo po svojoj nebeskoj zaštitnici. Naime, Željka se utjecala njenom zagovoru i to u rimskoj crkvi Sv. Stošije odnosno Anastazije.

Sv. Stošija rođenjem je Rimljanka, štovanjem Zadranka, a zanimljivo je da je i Željkina kćer Stošija začeta je pod rimskim nebom. Kada je njihova kćer Stošija napunila četiri godine, Željka sa suprugom Matom napušta Rim i vraća se u svoj rodni Zadar. Obitelj Tomaš trenutno živi na zadarskom poluotoku i to u neposrednoj blizini zadarske katedrale, a iz njihova se stana pruža pogled na zvonik sv. Stošije koji ih zvonom prati i podsjeća na nebesku zaštitu sv. Stošije.

Hoću li ja ostati živa… Ili ću i ja umrijeti nakon poroda kao moja majka?

“Ova katedrala moja je majka crkva koja mi daje snagu svaki dan i podsjeća me, gdje god bila, na moju majku po kojoj mi je Gospodin dao život, a koju nažalost nisam upoznala. Ne mogu ne osjetiti snagu moje pomajke, sestre moje majke, koja mi je prenijela vjeru i s kojom sam živjela pod tim zvonikom. Mjesto je to gdje sam se vratila, školovala i nastavila živjeti sa svojom obitelji”, rekla je Željka prisjetivši se ratnih godina, studija i odlaska u Rim gdje je upoznala svoga supruga Matu.

Snovi o braku, velikoj obitelji i životu na selu bili su, kako svjedoči Željka, put njenog očišćenja te dolska u crkvu Sv. Stošije (Anastazije) u Rimu.

“Nakon što smo ušli u brak, osam godina nikako da nam dođe dijete. Možete zamisliti kroz koja smo trpljenja i preispitivanja u braku i obitelji prolazili. Na kraju smo se nekako predali jer smo imali to zajedništvo. Često je tijekom godina k nama dolazila časna majka Anastazija iz Zadra, moja duhovna majka. Jedne me godine odvela u crkvu sv. Stošije (Anastazije) u Rimu gdje prije nisam bila. Ona bi uvijek tamo otišla i molila, a molili su i braća benediktinci i mnogi naši prijatelji na tu nakanu”, prisjeća se Željka.

Željka i Stošija Tomaš / Foto: Ines Grbić

Tada je, kako kaže, krenula na put svoga obraćenja i ponovnog predanja Bogu. Crkva sv. Anastazije u Rimu poznata je po tome što je Presveti Oltarski Sakrament tamo izložen 24 sata na dan.

“Moj suprug i ja smo tamo odlazili zajedno s prijateljicom koja je današnja Stošijina kuma. Nadali smo se i prepuštali sve u Gospodinove ruke”, rekla je Željka.

Godine 2003., kada su se spremali na put kući za božićne blagdane, Željka je saznala da pod njenim srcem kuca još jedno srce. U to je vrijeme u Vatikan dolazio bor iz Hrvatske i tamo je susrela fra Ivana Matića koji  je blagoslovio nju i njenu utrobu.

“Općinstvo Svih Svetih, sv. Stošija koja je to sve predvodila i molitve ljudi punih Duha učinili su čudo jer po mome bolesnome, nikakvome, nesposobnom tijelu to se dijete za zemlju nikada ne bi rodilo”, rekla je Željka.

Ovo je i ohrabrenje za sve one žene koje ne mogu imati zemaljsku djecu!

Kćer Stošija rodila se na njihovu godišnjicu braka. Željka svjedoči kako je upravo preko svoje kćeri primila brojne milosti i iskustvo Božje ljubavi. Kada je primila kćer Stošiju na ruke, Željka je pomislila: “Hoću li ja ostati živa… Ili ću i ja umrijeti nakon poroda kao moja majka”. Taj strah ju je uvijek pratio.

“Stošiju sam gledala kao da sam to ja. U njoj sam vidjela sebe kao dijete. Puno je tu situacija koje se isprepliću. Možeš reći, ‘Bog liječi odmah’. Ali, složeno je to, borbe su to, potrebni razgovori”, ističe Željka.

Željkina mama umrla je mlada, kad je imala 32 godine. Umrla je, od posljedica sepse, mjesec dana nakon što je rodila Željku. Onda su svi govorili, ‘Nije trebala’. Željka ima sestru i brata, ona je treće dijete, jako željeno, zato se i zove Željka.  Šest godina nakon rođenja Stošije, Željka i Mate dobili su još jedno dijete na nebu. Željka ne kaže: “Imala sam tri spontana pobačaja”, nego “Imamo troje djece na nebu”.

“Dugujem sv. Stošiji svoje svjedočenje. Ovo je i ohrabrenje za sve one žene koje ne mogu imati zemaljsku djecu”, rekla je Željka te istaknula kako je, kada je saznala da je ostala trudna, sve prepustila Gospodinu vjerujući u njegovu svetu volju.

Željka i Stošija Tomaš / Foto: Ines Grbić

Trudnoća je za Željku bila teška, a kako kaže, bilo je to vrijeme borbe njezine duše. kada se dijete rodilo, osjećala je i veliku ljubav, ali i strah. U svemu tome imala je veliki oslonac u svome suprugu Mati.

“On je uistinu bogobojazan i zbilja je vapio za djetetom. Zanimljivo je da je naša kćer začeta uoči  Božića, a blagdan sv. Stošije slavi se na sam Božić, no liturgijski je premješten na 15. siječanj”, ističe Željka.

“Zahvaljujem se na svemu u svakom danu, zahvaljujem što mogu živjeti i blagovati Božju riječ, živjeti jednostavno u poniznosti i molitvi”, zaključila je Željka.

Kćer Stošija sedamnaestogodišnja je učenica Klasične gimnazije Ivana Pavla II. i glazbeno je nadarena. Ističe kako s ponosom nosi ime sv. Stošije.

“Poseban je osjećaj nositi njeno ime jer nas ona obilježava kroz život. Ona je mučenica koja je svašta pretrpjela zbog Boga i s ponosom nosim njeno ime. To je rijetko ime, ne nosi ga svatko. Kako sam starija, moje mi je ime sve draže. U školi sam uvijek jedina koja se tako zove”, rekla je Stošija.

Ističući kako je svjesna koliko su je dugo njezini roditelji iščekivali, Stošija kaže da je zahvalna na svoj ljubavi koja joj je u životu dana. Poručila je mladima da ne gledaju na svijet, nego da se usredotoče na ono unutarnje.

“Crkva mi daje život. Ne treba se ničega sramiti. Teško je živjeti u današnjem svijetu, ali znam da je Bog taj koji daje život”, zaključila je Stošija.

Stošija Tomaš / Foto: Ines Grbić

Životna borba Željke nastavlja se i dalje.

“Prije četiri godine izvađena mi je utroba, maternica, moja histera, ‘ludilo’, kako bi rekli medicinari (smijeh). Kaže se da je utroba mjesto Božjeg milosrđa. Kažem, ‘Evo, htio mi je ‘Onaj s repcem’ (đavao, op.a.)  oduzeti i milosrđe. Ali ne dam se’. (Inače, iz hebrejske imenice rehem (maternica; množ. rehamim) izvedeni su prijevodi Božjeg atributa milosrđa i samilosti. Nalazimo ih i u Tori i u Kur’anu (arapska riječ harahman, milosrđe, također znači: maternica). Atributi milostiv i samilostan označuju dvojakost Božjeg milosrđa: ono je prema svijetu poput maternice prema ljudskom biću, a ujedno u sebi sadrži sva moguća svojstva i značenja maternice: nježnost, zaštitu, bezuvjetnost.)

To da više nema svoje reproduktivne organe, Željki je bilo teško za prihvatiti. “Svi ti kažu, ‘Sad je sve u redu, možeš nastaviti slobodan život’. Da ne kažem s hormonalne strane. Ali ta psihološka razina, uvijek ta želja žene, budući da se to dogodilo još u mojim plodnim godinama”.

Željka ne poriče da vađenjem organa u službi rađanja, žena to osjeti kao gubitak dijela svoga identiteta i ženstvenosti. “Kemijska disfunkcija svašta čini. Ja sam i porod, najljepši moment moga života, dijete je dar, a meni se otvorila ta rupa gubitka majke, postporođajna depresija. Ali ja sve to prihvaćam kao normalno i to nečem ide. Ali onda si se mogao radovati. Sad se nakon gubitka maternice i jajnika nemaš čemu više”. Ne dovršava s riječju, ‘Nemaš više čemu – radovati”, jer Željkina zadnja misao je “Ali… Bog…” Bog joj daje da se ipak raduje u kojim god okolnostima.

Željka Tomaš / Foto: Ines Grbić

“Teško je ženama koje to dožive, ali postoji utjeha Božja i svetaca. Meni je trebalo godinu do dvije da prevladam to što mi se dogodilo. Uhvatila me bila depresija, ja kažem, kemijska. Kažu, ‘Pa što te briga, imaš jedno dijete’. Ma je, ali… Ili, ‘Pa što te briga sada, ionako bi ušla u klimaks’. Netko se možda lakše nosi s tim. Ali sve ti se poremeti, fiziološke potrebe, od mokrenja. Nije to baš šetnja i lagano za proći. I u braku poslije i u svemu, tu se svašta otvara. Sigurno to i u mome mužu čuči negdje, nije mu lako, iako to ne kaže i imam svu njegovu podršku. Ja vjerujem da Bog i ti sakramenti, ispovijed, stvarno djeluju i čine. I sakramenti kćeri također”, istaknula je.

I kad je trudnoća sa Stošijom već odmakla, liječnici Željku nisu davali veliku nadu. Govorili su joj: “Rizično je, budite Vi ipak strpljivi, ja ne bih još ništa rekla”.

“Kad sam imala drugu kiretažu, dugo je nisam htjela učiniti. Baš i kažu, ‘Pričekajte’. Jer puno puta stvarno se otkrije da srce djeteta još kuca. Imala sam strpljenja i u tome. Netko bi se ‘rješavao’ ploda, to su isto teški trenuci. Bojiš se i za sebe”, zaključila je Željka Tomaš.