"Sad sam ogoljen, zarobljenik u vlasti zlikovaca, ali srce mi je ponosno, i radije bih bio zarobljenik nego zlikovac koji nas je zarobio. Ogoljeni na putu smrti ali na neki način svaki od nas zna da smo mi u stvari pobjednici. Razmišljajući tako, opet dolazim do našega odnosa prema krunicu. To je ta silna razlika. I trebat će nam opet, jer opet će nam trebati čudo. Možda još i veće. Oružje mi više neće trebati; odora je časno odradila svoje, ali krunica… Ona će nam uskoro početi nedostajati, i nećemo dugo moći bez nje. I doista, uskoro će branitelji po logorima početi praviti improvizirane krunice na vrlo maštovit način", prisjetio se na svojem Facebook profilu vukovarski heroj, pripadnika Turbo voda, zatočenik srpskih i jugoslavenskih koncentracijskih logora Stipe Mlinarić. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
Dragi prijatelji, znao sam da će me ova pisanja pomalo trošiti, i doista je tako. Ali moram ih, nakon 30 godina, iznositi i predati svima vama, kako nam ne bi ukrali naša trpljenja, čistoću, herojstvo, i sve ono što Vukovar jest… pa idemo dalje, u nova sjećanja.
Dakle, po Vukovaru više nema utvrđenih položaja. Četnici češljaju ulicu po ulicu, uništavaju, pljačkaju, ubijaju. Na drugom kraju grada traju egzekucije na Ovčari i na brojnim drugim mjestima po Vukovaru i oko njega, dok se istovremeno, poneke manje grupe i pojedinci koji nikako ne žele pasti u ruke zlikovcima, i kojima se pružila šansa za bijeg, probijaju prema slobodi. Brojni će tako izginuti, ali brojni se i probiti, i donijeti vijest o masakru i stradanjima u Vukovaru.
Kada sam vidio tko me drži na nišanu, te prljave, bradate, neuredne vojnike, koje me sramota zvati vojnicima, s crvenom zvijezdom petokrakom na čelu, došlo mi je da plačem od muke.
Nas su, kako sam jučer opisao, zaskočili prevarom, i padosmo im u ruke. Evo nas sada pred uperenim puškama. Kada sam vidio tko me drži na nišanu, te prljave, bradate, neuredne vojnike, koje me sramota zvati vojnicima, s crvenom zvijezdom petokrakom na čelu, došlo mi je da plačem od muke. Koji ološ me zarobio na prijevaru. Bio sam među prvima koji su požurili gasiti Commerce i spašavati ranjenike, pa sam se tako među prvima i našao pred zlikovcima. Ispod pazuha imao sam pištolj skriven u futroli i znao sam da ga se odmah moram riješiti. Mozak mi radi 1000 na sat. Polako usporavam i moji me supatnici polako prolaze te kada sam bio koliko toliko zaklonjen skidam brzo sa sebe futrolu s pištoljem i ispuštam ju pored svojih nogu u travu. Mozak mi još ubrzano radi, što još mogu učiniti da probam preživjeti. Pada mi napamet novac ali njega sam se riješio prije dva dana, motali smo ga u tuljak i palili s njime cigarete. Prilikom predaje ako si imao novac kod sebe odmah bi te proglasili stranim plaćenikom. Laknulo mi je što sam ga se riješio.
Dok tako lagano koračam u nepoznato, pada mi napamet i moja krunica oko vrata. Ako me zateknu s njom, to će biti i povod za vrijeđanje Boga i gaženja krunice, ali i za tko zna kakve torture.
Dok tako lagano koračam u nepoznato, pada mi napamet i moja krunica oko vrata. Ako me zateknu s njom, to će biti i povod za vrijeđanje Boga i gaženja krunice, ali i za tko zna kakve torture. Odmah je skidam i spuštam u travu, kao i pištolj. A odore smo se riješili još prije, i zamijenili je „civilkama,“ pa sam sada ogoljen kao novorođenče. Oružje sam ostavio, i ne mogu se braniti; odoru sam skinuo, i ostao bez svog identiteta. A sad sam skinuo i krunicu za koju sam se svo vrijeme rata držao i preko koje sam bio povezan s vojskom molitelja pobožnih žena diljem domovine i svijeta. Uvijek smo se pri polasku u akciju, kratko pomolili. Često sam je čvrsto stisnuo rukom, ili poljubio križ, a sad ostajem i bez nje. Trostruko sam se ogolio, i posve sam nezaštićen i bespomoćan. Dok traje pretres, psuju Hrvatsku, Franju Tuđmana, Boga i nazivaju nas samo jednim imenom – Ustaše. Premda nismo nosili nikakvo ustaško obilježje, niti smo se ikada tako deklarirali, za razliku od njihovog isticanja četništva, mi smo za njih ipak bili Ustaše.
Uvijek smo se pri polasku u akciju, kratko pomolili.
Uskoro formiraju kolone smrti, kako su to radili partizani prije 45 godina. Vidim poznata lica iz Turbo voda, Goran Popić je tik do mene, iza su Jugec i Mauzer. Toga dana neke sam prijatelje vidio zadnji puta u svome životu, a neki su skupa sa mnom zaglavili 272 dana po srpskim logorima. Odlazimo putem kakvim su prošli naši očevi i djedovi, a iza sebe ostavljamo najherojskiju bitku našega naroda. I ja sam bio dio nje. Vukovar je postao pojam svima nama, i okupatorima, bijesa i frustracije, a nama pojam ponosa i boli. Dok se rastajem od njega, stalno se pitajući kamo nas vode i što će od nas biti, misli mi se vraćaju i na moj Vukovar. I sam pokušavam shvatiti što se to u njemu zbilo.
Krunicom i duhom smo bili povezani s cijelom Hrvatskom. Nismo puno molili, ali time što smo krunicu nosili, pristajali smo na sve molitve koje su za nas i za Domovinu molili pobožni vjernici.
Vukovar nismo samo branili mi koji smo bili unutra. Krunicom i duhom smo bili povezani s cijelom Hrvatskom. Nismo puno molili, ali time što smo krunicu nosili, pristajali smo na sve molitve koje su za nas i za Domovinu molili pobožni vjernici. Kad sada gledam unatrag, u našoj obrani grada vidim puno neobjašnjivih događaja. Neobjašnjivo je zašto je zločinačka vojska tako ustrajno napadala Vukovar. Neobjašnjivo je kako to da smo toliko odolijevali? Pa i kako to da smo ostali normalni? Kako to da nismo mrzili i da se nismo osvećivali? Kako to da se nakon ovakvog razaranja, mi ipak osjećamo pobjednici i tako ponosni?
Sad sam ogoljen, zarobljenik u vlasti zlikovaca, ali srce mi je ponosno, i radije bih bio zarobljenik nego zlikovac koji nas je zarobio. Ogoljeni na putu smrti ali na neki način svaki od nas zna da smo mi u stvari pobjednici. Razmišljajući tako, opet dolazim do našega odnosa prema krunicu. To je ta silna razlika. I trebat će nam opet, jer opet će nam trebati čudo. Možda još i veće. Oružje mi više neće trebati; odora je časno odradila svoje, ali krunica… Ona će nam uskoro početi nedostajati, i nećemo dugo moći bez nje. I doista, uskoro će branitelji po logorima početi praviti improvizirane krunice na vrlo maštovit način.
Oružje mi više neće trebati; odora je časno odradila svoje, ali krunica… Ona će nam uskoro početi nedostajati, i nećemo dugo moći bez nje.
Odlazimo u nepoznato, prepušteni zvijerima koje s nama nemilosrdno i brutalno postupaju. Iza nas ostaju Vukovar, Borovo Naselje, Trpinjska cesta, moja rodna ulica… Mjesta pogibije naših heroja, junačkih bitaka, divnih prijateljstava… sve ih ostavljam. Za mnom ostaje i moj brat za kojeg još ne znam što će biti s njim.