Središnje slavlje 25. obljetnice Požeške biskupije održano je u nedjelju, 21. kolovoza, na blagdan Gospe Voćinske, u Voćinu. U zajedništvu s požeškim dijecezanskim biskupom msgr. Antunom Škvorčevićem, brojnim biskupima iz Hrvatske i inozemstva, svećenicima, redovnicima i redovnicama te drugim članovima Božjeg naroda požeške mjesne Crkve, slavlje je na liturgijskom prostoru pokraj voćinske crkve predvodio msgr. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj. Tom prilikom voćinska crkva je proglašena Manjom bazilikom.
U propovijedi je msgr. Lingua istaknuo kako njegova nazočnost u Voćinu, kao papinskog predstavnika u Hrvatskoj, označuje najčvršću vezu koju će ovo svetište od sada pa nadalje imati s nasljednikom svetoga Petra i Rimskom Apostolskom Stolicom.
Nuncij Lingua u Voćinu predvodio misu u povodu 25. obljetnice Požeške biskupije
“Dobro su vam poznate povijesne okolnosti vezane uz ovu crkvu. Upoznati ste s raznim razaranjima i obnovama, sve do posljednje kojom joj je vraćen prvobitni oblik i dodatno je uljepšana. Znakovito mi djeluje ono što piše na službenim stranicama Požeške biskupije: Uzdignuće voćinske crkve na dostojanstvo bazilike na svoj je način priznanje vjeri brojnih naraštaja čiji je duh bio jači od svih povijesnih stradanja. Gospa nije napustila svoj narod ni u najtežim trenucima njegove povijesti. Čak i kada je crkva bila razrušena, nebeska je Majka bila prisutna i zaogrnula je svojim nevidljivim plaštem milosrđa dezorijentirane vjernike.”
Nuncij Lingua prisjetio se jedne anegdote kada je boravio u Obali Bjelokosti, u Africi, u marijanskom svetištu u Abidjanu.
Nuncij Lingua u Voćinu predvodio misu u povodu 25. obljetnice Požeške biskupije
“Tamo sam iz prve ruke osjetio da Gospa u svojoj kući čeka svoju djecu, čak i onu koja su se udaljila, da progovori njihovim srcima. Za Nju nema nepopravljive djece.
Bio je Božić 1992. godine, prije gotovo 30 godina. Po prvi put sam slavio Božić u Africi, daleko od kuće i bez mogućnosti sudjelovanja na mnogim lijepim liturgijskim slavljima došašća i Božića na koja sam bio navikao. Zbog nekog nesporazuma, na Božić sam misu morao slaviti sam, u Nuncijaturi. Činilo mi se nemogućim! Kako mogu sam slaviti misu na Božić? Odmah sam pomislio na Mariju i svece i rekao sam sâm sebi: ‘Dobro, slavit ću s njima.’ Gospodin s vama…, rekao sam, obraćajući se Gospi i svecima.
Nakon ručka odlučio sam posjetiti neke talijanske redovnike koje sam tek upoznao. Došao sam do njihove kuće i … nije bilo nikoga! Tužan i potišten, osjećao sam se još više sam i rekao sam samom sebi: idem u marijansko svetište, barem će Gospa biti kod kuće!
Tada još nije bilo navigacije na mobitelu i putem sam se izgubio. Upitao sam jednog mladića, Bitibiera, za smjer i on se ponudio da me otprati. Stigavši u Svetište, pozdravio me s namjerom da se vrati nazad. Rekao sam mu: ‘Neću se dugo zadržati, možeš doći i ti malo se pomoliti, pa ću te otpratiti kući.’ A on mi je odgovorio: ‘Ali ja ne znam moliti, nikad nisam ušao u crkvu.’ ‘Uvijek postoji prvi put’, odgovorio sam mu. Prihvatio je i ušao u prekrasno marijansko svetište. Izmolio sam večernju molitvu i vidio sam da je on cijelo vrijeme klečao. Činilo se da moli. Nakon moje molitve, pozvao sam Bitibiera da ustane i protumačio sam mu prekrasne vitraje u crkvi: rođenje Isusovo, poklonstvo mudraca, raspeće…
Kada smo izašli, upitao sam ga: ‘Jesi li molio?’ ‘Da – rekao mi je – tražio sam oprost. Jučer sam izašao iz zatvora, nakon šest godina, želim promijeniti život, što mi je činiti?’ Bilo je to pitanje koje nisam očekivao. Odgovorio sam mu: ‘Trudi se da budeš dobar, da budeš pošten, da ne činiš zlo nikome’, … a on mi je rekao: ‘Želio bih nešto učiniti za svoje roditelje. Oni su mi svih ovih godina uvijek dolazili u zatvor.’ Dopratio sam ga kući da upoznam obitelj i vidim što se može učiniti. Bila je to jako siromašna četvrt, izgrađena duž odlagališta otpada na otvorenom. Bilo bi predugo da vam ispričam sve događaje, dobre i loše, koje sam od tada proživio s Bitibierom. Kada sam otišao iz Obale Bjelokosti, povjerio sam ga prijateljima, posebice ravnatelju Caritasa, kojeg sam dobro poznavao. Jednog lijepog dana, nakon nekih 7-8 godina, kada sam radio u Vatikanu, primio sam pismo sa slikom Bitibiera kako prima krštenje!
Uvijek sam mislio da je njegovo obraćenje djelo Gospe koja je u svojoj kući dirnula njegovo srce, a zatim ga je uvijek pratila, čas ga je nosila u naručju, ponosna na svoga sina kada se dobro ponašao, čas ga skrivala pod svojim plaštem kada bi ponovno pao u iskušenja svoga prošlog života, ali ga nikada nije napustila.”
Misa u povodu 25. obljetnice Požeške biskupije
Misa u povodu 25. obljetnice Požeške biskupije