Za Hrvatsku katoličku mrežu razgovarali smo s Jasminkom Šoštarić Vanjak, studenticom na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu koja svoje dane na studiju provodi u iščekivanju svojeg 75. rođendana. Naša sugovornica pred sobom ima još godinu dana studija na koji se odlučila kako bi produbila svoju vjeru i naučila ju braniti argumentirano.

Šoštarić Vanjak četrdeset godina je radila u Zaprešiću. Vođenje laboratorija i svakodnevno putovanje na posao ispunjavali su njezin dnevni raspored uz druge redovite obaveze. Zasluživši mirovinu, primijetila je da ima više vremena koje želi iskoristiti kako bi poradila na sebi.

“Sve je počelo s dopisnom teologijom. Primijetila sam kako se u meni rodila želja da svoju vjeru i istine na kojima počiva dublje upoznam. Željela sam na pitanje zašto vjerujem odgovoriti konkretnim činjenicama. Krenula sam u potragu za čvrstim osloncem koji mi je uz moju vjeru moglo pružiti samo znanje”, istaknula je naša sugovornica.

Na preporuku dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, dr. sc. fra Maria Cifraka, Jasminka je upisala Institut teološke kulture na KBF-u. Tri godine trajao je dodiplomski studij nakon kojeg se pružila mogućnost da svoje akademsko obrazovanje nastavi na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

“Poticaj da krenem na put obrazovanja u ovim godinama došao je iz dubine moje duše. Ne mogu ga izraziti riječima, mogu samo naglasiti da je to nešto što je dio mene i svakodnevno me vuklo u smjeru kojim danas hodim”, prisjetila se Šoštarić Vanjak.

Bez vjere u Boga svoj život ne bi mogla zamisliti. Studij joj je omogućio da shvati određene stvari koje prije nije razumjela dok je s druge strane rezultirao promjenom vjerničkih navika.

“Mnogo vremena prije studentskih dana provodila sam u kontemplaciji, čitala sam redovito časoslov, svakodnevno išla na svetu misu. Tadašnju rutinu i navike zbog studentskih obaveza morala sam prilagoditi novoj listi prioriteta. Bog je i dalje na prvome mjestu i to se neće promijeniti nikada, no druge stvari s popisa su se izmijenile. Nisam posustala u duhovnoj i praktičnoj dimenziji vjerničkog života već molim i djelujem na drugačiji način. Moje učenje i moj odnos prema studentima i profesorima svjedočanstvo su vjere. Redovito primati sakramente je primarna stvar, ali to nije kraj naše vjere. Rutina za vjernika nije dobra, a kada nam obaveze u životu ne dopuštaju da slijedimo rutinu koju smo imali do tog trenutka, tada Boga možemo slaviti i proslaviti u drugom okruženju, među novim ljudima i na novim putevima”, posvjedočila je naša sugovornica.

Velika potpora u životu pa tako i u studentskim danima je njezin muž koji rado pomaže po kući, kuha i sluša svoju ženu kako priča o predavanjima i novostima koje je usvojila.

“Moj muž raduje se svakom danu sa mnom. Redovito mi postavlja pitanja o vjerskim temama koje njemu nisu jasne; ako mu ne znam odgovoriti pitko i sadržajno, on mi je dodatni poticaj da potražim odgovor u knjigama ili kod profesora”, naglasila je Šoštarić Vanjak.

Komentirajući profesore i mlade ljude s kojima dijeli predavaonicu, studentica Fakulteta filozofije i religijskih znanosti rekla je da su je odmah prihvatili.

“Nevjerojatan je to osjećaj. Studenti se ponašaju kao da ne postoji razlika u godinama između njih i mene. Nije nešto svakidašnje kad osoba mojih godina upiše fakultet, no njima to ne predstavlja prepreku u komunikaciji. Jedan profesor me pitao zašto sam upisala fakultet, dok je drugi izrazio divljenje zbog mojeg podviga.”

Naša sugovornica u sedamdeset petoj godini života nerijetko razmišlja o trenutku kada će ju dragi Bog pozvati s ovog svijeta.

“Oduvijek sam svjesna da nisam ovdje kako bi se skrasila i uživala. Vjera i nauk zahtijevaju da razmišljam zašto sam ovdje i koja je moja uloga. Ne mogu reći da se ne bojim smrti, jer smrt je nepoznanica, nešto što je neizbježno i strano. Ali ja vjerujem i predajem se Bogu s potpunim pouzdanjem u njegovu volju”, zaključila je.