Mons. Ante Jurić rođen je 17. svibnja 1922. u Vranjicu kod Splita od oca Jakova i majke Marice rođene Mandić, kao njihovo sedmo od desetero djece. Osnovnu školu polazio je u Vranjicu i vjeronauk kod revnog duhovnog pastira župnika don Ante Braškića, koji je u Vranjicu vodio katoličku organizaciju Orlovi i koga su poslije komunisti 20. siječnja 1946. tako prebili da je od tih posljedica umro 1948. godine.
Nakon šestogodišnje osnovne škole otišao je u sjemenište u Split. Teologiju je zbog ratnih neprilika studirao u Splitu, Đakovu i Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio tadašnji splitski biskup dr. Klement Kvirin Bonefačić u Vranjicu 18. svibnja 1947. preko nedjeljne župne sv. mise. Mladu misu slavio je u Vranjicu tjedan dana kasnije, 25. svibnja, na blagdan Duhova. Župnikom je tada bio blagopokojni don Radovan Jerković, koji se pobrinuo da to mladomisničko slavlje bude lijepo proslavljeno.
U Splitsko-makarskoj nadbiskupiji služio je kao župnik u Desnama, Solinu i Makarskoj. Tijekom ljeta 1947., očekujući biskupovu odluku o stalnoj svećeničkoj službi, posluživao je župu Muć i Neorić. Koncem rujna 1947. bio je imenovan upraviteljem župe Desne i poslužiteljem susjednje župe Komin u Neretvi. Službu je preuzeo 1. listopada iste godine. Nakon Komina posluživao je Rogotina pa zatim Bagaloviće. Bila su to olovna vremena za Crkvu, pastire i vjernike. Mnoge su svećenike i biskupe komunisti zastrašivali, napadali pa i ubijali. Primjerice revnoga svećenika don Radovana Jerkovića su uhitili na blagdan Srca Isusova u Vranjicu, jer je taj dan planirao posvetiti župu Srcu Isusovu, i nakon dva mjeseca, 14. kolovoza 1950. godine, u Splitskom istražnom zatvoru bez suđenja su ga mučili i ubili strujnim šokovima,
Mons. Ante Jurić bio je odgojitelj u Nadbiskupskom sjemeništu i Bogosloviji od 1953. do 1956. kada su vlasti nepravedno zatvorile sve crkvene zavode i škole u Splitu na šest godina. Za to vrijeme on je vršio župničku službu u Solinu: dijelio sakramente i držao vjeronauk svim uzrastima đaka. Po potrebi ga je mijenjao i pomagao mu Solinjanin don Lovre Katić, poznati hrvatski povjesničar i publicist.
Godine 1963. ordinarij mons. Frane Franić imenovao ga je rektorom obaju zavoda, Nadbiskupskog s gimnazijom i Centralnog bogoslovskog s Visokom bogoslovnom školom. Imali su u to doba puno problema od nedostatka hrane do nedostatka prostora, ali se i gradilo i nadograđivalo. Uz školske i druge dužnosti mons. Jurić se brinuo da bude i zabave: nogometa i izvođenja drama, učenja sviranja harmonija, tamburica i violina, a pred Božić su izrađivali božićne figurice za Betlehem, sve pod vodstvom dobrog Čovika don Ante Jurića. Jedno vrijeme je predavao pedagogiju i francuski jezik.
Odlukom ordinarija mons. Frane Franića vršio je tijekom školskih godina 1968./69.- 1969./70. službu duhovnika u bogosloviji, a zatim do rujna 1977. službu duhovnika u malom sjemeništu. U Nadbiskupskom sjemeništu i kao duhovnik vodio je zavodski glazbeni život. Izvodili su dvije operete Hrvati, narod sv. Petra, djelo braće Fulgosija, i svojevrsni glazbeno-scenski kolaž Rasipni sin. Sudjelovali su sjemeništarci i bogoslovi a izvodili su ih u sjemeništu i po župama. Mons. Jurić je bio zadužen za promicanje svećeničkih i redovničkih zvanja u splitsko-makarskoj nadbiskupiji, kao i za organiziranje ministrantskih susreta u sjemeništu te za poticanje svećeničke duhovnosti.
Zamoljen od don Tugomira Jovanovića, svoga nasljednika u službi solinskoga župnika, da pomogne u organizaciji i pripremi veleslavlja o 1000. godišnjici solinskoga Gospina prasvetišta i 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata koje je održano 1976. godine u Solinu dao je svoj obol: napisao tekst za vodič za hodočasnike pod nazivom Antička i starokršćanska Salona – starohrvatski Solin, u izdanju Svetišta Gospe od Otoka-Solin, ožujak 1976., zatim je pripremio tridesetak osoba (sjemeništaraca, bogoslova, časnih sestara i laika) za prigodne vodiče po solinskim starinama itd.
Dana 16. listopada 1978. imenovan je župnikom konkatedralne župe u Makarskoj, dekanom makarskog dekanata i biskupskim vikarom za područje bivše makarske biskupije. Tu je službu započeo 22. listopada iste godine. Razvio je lijepu župničku djelatnost: držao sv. Mise, djelio sv. sakramente, držao vjeronauk i uz pomoć kapelana i časnih satara izvodili su priredbe i operetu Tarzicije i održavali vjeronaučni kviz na kraju školskih godina. Uvodili su pastoral turista: na nedjeljnim i blagdanjim misama uveli su čitanja na raznim stranim jezicima, nabavljali Ilustriranu Bibliju na njihovim jezicima, tiskali duhovnu literaturu na slovačkom i besplatno je dijelili Slovačkim turistima itd.
Imenovan je biskupom 10. rujna 1988., a biskupski red primio je 10. listopada 1988. u novoj crkvi sv. Petra u Splitu. Glavni zareditelj je bio tada umirovljeni nadbiskup mons. Frane Franić uz kojeg su kao suposvetitelji bili ondašnji nadbiskup i metropolit vrhbosanski mons. Jozinović i nadbiskup zadarski mons. Oblak. Pratioci su mu bili rođak don Jozo Jurić i kolega iz bogoslovije don Božidar Medvid, koji je isto mnogo toga pretrpio od komunista. Obred ustoličenja u katedrali sv. Dujma te iste večeri obavio je apostolski nuncij mons. Montalvo. Nadbiskupski palij preuzeo je u bazilici sv. Petra u Rimu sljedeće godine (1989. ) na blagdan Apostolskih prvaka svetih Petra i Pavla. Od početka je bio svjestan težine ili križa biskupske službe pa je za biskupsko geslo uzeo U križu je spas u što je duboko vjerovao i o čemu je često govorio.
Splitsko-makarski nadbiskupom bio je od 1988. do umirovljenja 2000. godine. Nakon tri godine služenja kao nadbiskup dobio je pomoćnog biskupa pok. mons. Petra Šolića, koji je nažalost brzo smrtno stradao 6. 12. 1992., a zatim mons. Marina Barišića. Bio je crkveni poglavar u teško vrijeme Domovinskoga rata, razaranja i ljudskih žrtava. I sam je bio ponižavan i zastrašivan i svjedočio progonima nadb. Franića (vidi u Zbornik njemu u čast, CuS,1997.).
U susretu s raznim uglednicima govorio im je o agresiji na našu domovinu i o ratnim stradanjima. Bolno mu je bilo to što diplomati i političari nisu shvaćali naše prilike. U Domovinskom ratu je činio koliko je mogao i pomagao preko Caritasa našim ali i prognanim i izbjeglim iz Bosne i Hercegovine. Bio je sretan kad je Sveta Stolica objavila priznanje neovisnosti Republike Hrvatske, 13. siječnja 1992., i upravo taj dan je bio primljen u audijenciju kod pape Ivana Pavla II.
Osnovao je nekoliko novih župa i gimnaziju s pravom javnosti u Splitu te izgradio više crkava sa župnim pastoralnim centrima, što prije demokratskih promjena nije bilo moguće. Posebnu je ljubav iskazivao prema svećenicima i duhovnim zvanjima, kojima je posvetio najveći dio svoga života. Nakon umirovljenja bio je duhovnik u Biskupijskom misijskom sjemeništu Redemptoris Mater u Puli gdje je preminuo u jutarnjim satima 20. ožujka 2012. godine.
Sprovodni obredi i oproštaj od njega bili su u subotu, 24. ožujka u konkatedrali sv. Petra u Splitu, gdje je i pokopan. Želja mu je bila da, nakon izgradnje nove crkve u Solinu, počiva nadomak grobova kršćanskih mučenika i rodnoga Vranjica.
Crkva sv. Obitelji u Solinu je izgrađena i posvećena te je mogla biti ostvarena želja splitskih nadbiskupa da budu sahranjena i da tu dočekaju zoru uskrsnuća. U srijedu 23. ožujka 1922. godine izvršen je prijenos zemnih ostataka dvojice nadbiskupa mons. Frane Franića i mons. Ante Jurića iz splitske konkatedrale sv. Petra i položen u kriptu crkve Svete Obitelji u Solinu.
U zborniku U Križu je spas, koji je u čast 50. godišnjice misništva nadbiskupa Ante Jurića izdala Crkva u svijetu i Teologija u Splitu, 1997. godine nadbiskup i metropolit zagrebački i predsjednik HBK kardinal Franjo Kuharić u predgovoru je napisao:
“Osoba nadbiskupa Jurića izaziva poštovanje kod svakog čovjeka dobre volje koji se s njime susreće i poznaje ga, jer u njemu otkriva Čovjeka načelne jasnoće i odlučne zauzetosti za sve što je pravo, istinito i dobro. Kao pastir mjesne crkve Nadbiskup je uistinu izvršitelj apostolskog poslanja punom vjernošću Crkvi Isusa Krista i njegovu Evanđelju.
U vremenu nametljivih zabluda protiv Božje istine, koje odvraćaju od prave vjere i niječu bitna moralna načela života, nadbiskup Jurić je čvrst i siguran tumač vjere Crkve. …
Njegovo kršćansko rodoljublje uvijek je bilo jasno, a do bola supatničko s narodom u ovom prošlom ratu koji su nepravedni napadači nametnuli Hrvatskoj.”
Mons. Ante Jurić volio je Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu i Majku Božju blaženu Djevicu Mariju i svakodnevno rado molio sv. krunicu. Bio je tih, miran, sabran čovjek poput bl. Alojzija Stepinca. Hvala mu za svu očinsku ljubav koju je svjedočio.