Prije samog misnog slavlja, župnik žumberačkih župa Krašić, sv. Magdalena i Oštrc, Ivan Vučak rekao je da su iz jame Jazovke, na području Žumberka od 13. do 17 srpnja 2020. u organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja, i uz stručnu pomoć Ivone Paltrenieri izvučeni ostaci 814 žrtava. Tome su prethodile zahtjevne terenske aktivnosti, speleološka istraživanja i ekshumacija posmrtnih ostataka.

Vlč. Ivan Vučak/ Foto: Dario Zürchauer

Uvodeći u homiliju, biskup Bože Radoš pozvao je na sabranost i molitvu Gospodinu da oraspoloži naša srca za Njegovu riječ, pobudi u nama kršćanske osjećaje. “Braćo i sestre, na ovom smo mjestu danas sklopljenih ruku. Molimo Gospodina da on razabere naše misli, molimo Ga da nam podari kršćanske osjećaje, da nam podari osjećaj strahopoštovanja prema njemu, jedinome Bogu, izvoru života. Da nam podari pravi osjećaj sućuti prema žrtvama koje su ovdje ubijene i bačene u jamu.

Procesija do jame Jazovka / Foto: Dario Zürchauer

Podsjetivši na broj od 76 godina od stravičnog zločina, biskup Radoš primijetio je šaputanje šume o mračnim ljudskim tajnama rekavši da šuma čuva zadnje jauke ljudi koji su nasilno završili svoj ljudski hod. “Prošlo je 76 godina od strašnoga događaja križnoga puta i likvidacije u ovoj šumi. Ova šuma šumeći šapuće o mračnim ljudskim tajnama. Čuva zadnje jauke ljudi koji su ovdje nasilno završili svoj ljudski hod, svoje putovanje. Posebno u ove dane lipnja čuva jeku jauka i odjek praska pušaka koji siju smrt. Naš je narod nazvao ovaj put od Bleiburga do svih ovih stranputica gdje su ubijani – križni put. Imenom koje simbolizira najveću patnju čovjeka – Kristov križni put. To je put našega učitelja Krista Gospodina.

Krunice kod mjesta jame Jazovka / Foto: Dario Zürchauer

“Tim dijelom i mi smo danas prošli. Na križu Krist je učitelj. Na križu je podigao katedru s koje poučava o smislu ljubavi, o smislu patnje, trpljenja, o smislu križa. I mi smo danas ovdje, njegovi učenici da nam on podari svoje oko, srce da možemo razumjeti poruku, da možemo osluhnuti jeku koja dopire sa svih naših stratišta, danas iz ovih jama. Gospodine, mi ti odmah želimo kazati da nam ne oblačiš sudačku togu. Mi ne želimo biti suci nego želimo biti učenici tvoji, tvoji prijatelji, spremni poći za tobom na tvome križnome putu, da nam otvoriš horizonte ljubavi. Jer, samo ako se uspnemo s tobom na Golgotu; ako se uspnemo na tvoj križ, tada možemo razumjeti ljubav; tada možemo vidjeti daleko; tada i naš pogled u mračnu jamu može vidjeti svjetlo, ne samo tamu i smrt. I neće nas obuzeti osjećaji nelagode i straha, nego ćemo i mi udahnuti radost, udahnuti Evanđelje”, istaknuo je.

Podsjećajući na tek pročitanu Riječ Božju, biskup Radoš osvrnuo se na Josipa iz Arimateje. “Reče nam Riječ Božja, da da nije bio među prvim Isusovim izabranim učenicima, oni su pobjegli. Ali, bio je među onim potajnim, onim simpatizerima koji su u učitelju iz Nazareta vidjeli posebnoga učitelja. Na taj se dan i on kao svi pobožni Židovi našao u Jeruzalemu. Htio je zajedno s njima slaviti, htio je da i on osjeti predokus mesijanskih vremena. Napravio je još nešto – sebi je blizu hrama gdje će se pojaviti Mesija iskopao, pripravio grob. Da kada dođe Mesija, spasitelj, i pozove, da odmah bude prvi u povorci koja ulazi u vječni grad Jeruzalem. Smijemo kazati – da, bio je pobožan čovjek; bio je čovjek koji očekuje slavu Božju. Ali, taj dan je nešto drugo vidio, vidio je i potresla ga je osuda jednog čovjeka. Išlo je to teško, mučno je bilo gledati kako ga lažno optužuju, kako mu stavljaju trn u krunu, kako ga bičuju. Teško je gledati križni put, kako ga muče. Nije mogao zaustaviti tu povorku smrti, nije mogao zaustaviti mržnju, ali je napravio potrebnu distancu. Vidio je još nešto – kako ga razapinju, njegov krik, njegovu bol. Nije ostao zatvorenih ušiju i zatvorenoga srca. Bol s Golgote probijala je u njegovu dušu i nije mu dala mira. Vidio je i pogled onih koji su oko Isusa; pogled njegove majke, one koja trpi. To je žena koja u sebi skuplja svu bol – i sina i majke. Pa nisu li majke one koje najviše trpe kad gledaju svoju djecu koja su razapeta, koju ubijaju, gdje se muče”, kazao je.

Tu je još jedna žena koja istinski ljubi – Marija Magdalena. Ovdje smo i pod njezinim okom. Ona je pod križem. Lijepo je da je ova župna zajednica posvećena upravo njoj, ženi koja gleda raspetoga Krista, koja suosjeća sa svima onima koji su na križnome putu, onima koji umiru. Ovaj čovjek gleda žene koje trpe, koje ljubavlju prate osuđenika i suzama žele isprati svoju bol. Vjerujem da je još nešto osjetio ovaj čovjek. Učitelj, kojega samo površno poznaje, stalno je govorio o Bogu kao ocu. Govorio je da su svi ljudi braća, da je on sin Božji, a da su po njemu svi ljudi braća. Svakoga je tako prihvaćao – i one koji su ličili na Boga i one koji su svojim ponašanjem izgubili tu sličnost s Bogom. Svakoga je prihvaćao kao onoga kome je Bog dao život, koga neizmjerno voli. Primijetio je da je na križu radi svakoga čovjeka – radio onoga koji je pošao za njim, kao njegova majka, u čistoći i ljepoti, ali i svi oni koji su pod križem, kojima je iskazao milosrđe, i za one koji ga prate i viču: Raspni ga! Ubij ga! Uništi ga! Baci ga u jamu!

“Je li to njegova poruka i za nas?”, upitao je okupljene biskup i nastavio. “Draga braćo i sestre, poruka koju čuje s križa je poruka mira. Ovaj čovjek želi Isusu dati grob. Dati mu svoj grob, iako ga je pripremio za mesijanska vremena, da on bude prvi. Ali, ljudska suosjećajnost ga tjera da dadne čovjeku grob. Zna da time iskazuje počast ne samo čovjeku nego i onome čije je čovjek djelo, čije je dijete. Možemo li više iskazati počast majkama, suprugama, ako iskažemo počast njihovoj djeci ili onima koje oni neizmjerno ljube? Ovaj mu čovjek želi iskazati počast – dati mu grob. Želi da oni koji plaču imaju mjesto gdje će oplakati svoju bol. Tako je važno za nas ljude da imamo mjesto gdje možemo isprati svoju bol suzama, gdje nam Bog može kroz suze ponovno progovoriti svojom utjehom. To nam lijepo kaže Marija Magdalena koja ujutro rano u nedjelju odlazi na grob, odlazi plakati, odlazi biti na grobu onoga koga istinski voli. Duboka je potreba u ljudima imati grob, imati mjesto gdje ćemo se isplakati, gdje ćemo biti na osobit način povezani s onima koji su ubijeni. Imati tu poveznicu s Onim koji je izvor života.

Draga braćo i sestre, prije 76 godina ovo mjesto je postalo svjedokom zločina. Što je dublja šuma, što je dublja jama, vjerujem da je bila misao – to će se manje znati, zauvijek će zašutjeti. Ali, onaj koji je stvoren da s Bogom razgovara, i kad umre ima glas, ima glas koji mu Bog daje. Ne dopušta da zašuti jer njegovo je djelo. Bog ne želi da njegova slika bude uništena, da mu se izbriše sa zemlje svaki trag. On je onaj koji čuva spomen na svakoga. Lijepo nam kaže Job: O kad bi se moje riječi zapisale u nešto tvrdo, da ostane, u kamen kad bi se urezale. Ali, još dublje se urezuju u dušu onoga iz koga je potekao naš život.

On želi ponovno govoriti nama. Želi nam govoriti o jamama. O jamama grijeha. Želi nam progovoriti da čovjek kada ubaci u jamu drugi život, tada jama postaje njegov život. Ne može glas Božji u njemu zašutjeti. Savjest stalno govori. Pa i onda kada se osjeti sigurnim, da je zaboravljeno, Bog progovara tiho ali moćno: oni koji baciše druge u jamu sami u sebi imaju jamu, sami u nju padaju, padaju u svoj grijeh, padaju u svoju smrt. Ne može jama izići iz njih. Draga braćo i sestre, pa mi želimo prije svega da svaka jama iziđe iz naše duše, da jamu Bog pročisti svojim hodom, svojim pogledom, svojim govorom. Da se i naše jame stope s njegovim grobom, s njegovom jamom, da iz naših jama progovori život. Mi želimo da iz ovih jama progovori život!

“Danas dok stojimo nad jamama u koje su bačena naša braća i sestre pitamo se: Gospodine što trebamo ovdje činiti? Što trebamo ovdje reći? Što trebamo zabilježiti u svoju dušu i ponijeti s ovoga mjesta? Prije svega Gospodin nam želi kazati da s ovoga mjesta nemira „ponesite mir koji samo Bog može dati”. Onaj mir koji Bog daje svakom čovjeku. Pa i onda kada smo prošli dolinom smrti, kada smo ušli u grob, u grobnice, u jame, Gospodin je sa mnom, naš pastir, on nas i tada voli. Naš pogled, horizonte, širi prema svakom čovjeku i govori – stavite moje oko, mojim okom gledajte, stavite dioptriju Kristova križa i razumjet ćete križni put vašega naroda. Križni put će biti križni put spasenja, života i radosti.

Foto: Dario Z’urchauer

Braćo i sestre, neka s ovoga križnoga puta bude grob koji govori o životu, o radosti. Ovo nas mjesto poučava da je istina svetinja koja obvezuje, ali da pazimo da istinu ne pretvorimo u ideologiju, da sud prepustimo Bogu jer on jedini sudi svojom ljubavlju, da osveta i neprijateljstvo, mržnja ovdje nemaju zadnju riječ. Da, ovdje može biti kolijevka neprijateljstva, mržnje, želje za osvetom, može biti i to žarište. Ali, može biti i kolijevka novih ljudi, onih koji s Kristova groba nose mir svijetu, mir Uskrsloga Krista. Nas molitelje danas Gospodin stavlja u tu kolijevku i želi da mir u nama raste, da dođe kroz naš život; da jeka koja dolazi s Kristova groba, s Kristove kalvarije, u nama ima jasni poziv da smo svi djeca jednoga nebeskoga Oca, da je On onaj koji otvara sve naše grobove i čini nas sve djecom koja putuju prema vječnoj domovini. Domovini gdje samo On vlada, kraljuje, gdje nam daje potpuni mir. Neka onima koji ovdje počivaju Gospodin dadne taj mir, neka im dadne pokoj. Pokoj vječni daruj im Gospodine! Počivali u miru”.

Krunice na mjestu stratišta/Foto: Dario Z’urchauer

Jama Jazovka na Žumberku poznata je kao mjesto masovnog ubojstva Hrvata tijekom i nakon završetka 2. Svjetskog rata od strane partizana.

Jazovka je, prema navodima istraživača, duboka oko 40 metara, a između otvora i prvog sloja kostiju koje su pronađene u njoj razmak je oko 30 metara. Žrtve su bile uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici Jugoslavenske armije prisilno odveli uglavnom iz zagrebačkih bolnica Sv. Duh i Vinogradska bolnica nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. Protiv zločinaca nikada nije proveden sudski postupak.