Nakon duge i teške bolesti, u petak 5. studenoga, u 87. godini života, preminula je nekadašnja dugogodišnja ravnateljica (obnovljenog) Caritasa Zagrebačke nadbiskupije Jelena Brajša, koja je na čelu te ustanove bila od 1966. do 2005. godine, odnosno punih 39 godina. Pogreb Jelene Brajše bit će u utorak, 9. studenoga, u 12:30 na zagrebačkom groblju Mirogoj, a termin mise zadušnice bit će objavljen na pogrebu.
Jelena Brajša posebice je skrbila za napuštenu djecu te je i posvojila više djece, ali je i brinula o djeci koju nije službeno posvojila. Kako je i sama rekla u razgovoru za Večernji list, objavljenog 2011. godine, Caritas nije bio samo njezin posao, kojega bi radila sedam ili osam sati dnevno, već je živjela Caritas. Brinula je za brojnu obitelj, iako ih nije sama rodila.
“Ja sam im više nego biološka majka. Zato što biološka majka ne može više voljeti svoje dijete nego što ja volim svoju djecu. I ona će, što je razumljivo, poželjeti najljepše i najbolje dijete, a ja sam poželjela samo onu djecu koju nitko nije želio”, istaknula je Brajša u tom razgovoru.
Jelena Brajša sa svojom obitelji, 2011. godine / Foto: Davor Višnjić/PIXSELL
Brajša se tada prisjetila i samih početaka rada Caritasa u ilegali zbog komunističkog režima.
“Caritas je u Zagrebačkoj nadbiskupiji radio do 1946., a od tada do 1966. nije smio raditi javno. Radilo se, kako se veli, ispod stola. Jer naša vjera bez djela nije ništa! Ako želimo živjeti po vjeri, onda moramo biti karitativno nastrojeni i mora u srcu biti ljubavi za čovjeka. Vratila sam se iz inozemstva i javila sam se kardinalu Šeperu za bilo kakav posao u Crkvi, pa sam počela raditi u Glasu Koncila, gdje su mislili da bih mogla prevoditi s njemačkog i francuskog, ali tko bi mene mogao vezati za stolac! Tada je Glas Koncila pokrenuo akciju u kojoj su studenti ljudima pospremali tavane, pa su se iskoristive stvari dijelile ljudima. Tako je već sjeme bilo bačeno u zemlju i kardinal Šeper me pitao da li hoću voditi Caritas.
U Svetom pismu piše da vjera bez djela nije ništa, jer ono što učimo moramo prenijeti u svoj život.
Crkva stoji na četiri stupa, a jedan od njih je Caritas. U Svetom pismu piše da vjera bez djela nije ništa, jer ono što učimo moramo prenijeti u svoj život. U Jugoslaviji nije se javno smjelo znati da postoji Caritas, ali kako je Caritas Internationalis iz Rima tražio djelatnika u Zagrebu (a postojao je neki polukonkordat između Svete Stolice i SFRJ), molili su da mi se otvori ured, da ne moraju zbog svake stvari dolaziti u Zagreb. Tako smo polako počeli plivati izvan vode, a ne samo pod vodom.”
Ime Jelene Brajše provlačilo se u aferi Brezovici. Zbog navodnog zlostavljanja domske djece ta afera je dobila i sudski epilog, gdje je Brajša oslobođena svih optužbi, ali je domar dobio šest i pol godina zatvora zbog seksualnog zlostavljanja maloljetnog i mentalno retardiranog dječaka. Donosimo Brajšin odgovor kako došlo do te afere:
“Odgovorit ću vam u rukavicama. Nijedan prorok u svome selu nije prorok i ne prihvaća ga narod da je prorok. To je stara stvar. U to vrijeme previše sam radila za sve njih, za svu okolinu. I tako je bilo cijelo moje radno vrijeme, cijeli radni vijek. Imala sam zbog toga dosta problema. Jer, znate, ako vidite koliko netko radi, onda će se vrlo lako vidjeti i koliko netko drugi ne radi. I zato toga onoga tko radi treba maknuti da se sve izjednači, da se misli kako najbolje radi onaj koji zapravo ništa ne radi. Ja sam smetala centrima za socijalni rad. Godinama nakon što sam otišla ravnatelji i djelatnici centara za socijalni rad govorili su kako nema više ‘naše Brajše’.”
Jelena Brajša / Foto: Foto: Davor Višnjić/PIXSELL
U razgovoru za Glas Koncila, objavljenom 2004. godine, Jelena Brajša je rekla da se ne brine za budućnost Caritasovih ustanova jer “u njima rade sjajni ljudi koji, prije svega, prema djeci pristupaju s mnogo ljubavi”. Vjerojatno je upravo ljubav ta koja je u očima javnosti Caritasove domove za djecu učinila ustanovama od povjerenja.
Majke su nama ostavljale djecu jer su znale da to činimo u Božje ime te da smo vjerska ustanova, a ne neko društvo ili državni dom.
Ravnateljica Brajša je zaključila: “Majke su nama ostavljale djecu jer su znale da to činimo u Božje ime te da smo vjerska ustanova, a ne neko društvo ili državni dom. Za koju godinu, otkako smo počeli primati djecu, socijalni radnici i sami su nam slali majke s djecom. Iako su im zabranili da kažu tko ih je poslao, na kraju se u Caritasu ipak sve saznalo. Službeno nisu smjeli djecu smještati kod nas.”
Obilježavanje 25 godina Caritasova doma Blaženi Alojzije Stepinac u Brezovici, 2019., Jelena Lončar i Jelena Brajša / Foto: Borna Filić/PIXSELL
O svom iskustvu zbrinjavanja napuštene djece Jelena Brajša je u “Obnovljenom Životu: časopisu za filozofiju i religijske znanosti” iz 1979. godine naglasila je kako je svaki dom najlošiji izbor za dijete jer je ono željno majčinske topline i ljubavi istaknuvši Caritasovu ulogu u zbrinjavanju djece:
“Dom je nužno zlo, tu im se pružaju uvjeti za fizički život. Ovdje žive djeca različite dobi, od novorođenčadi, pa sve do onih koji su pošli u srednju školu. Pratila sam i pratim njihov život i znam dobro kako su se razvijali od prvog dana kad su došli k nama i kako danas misle o jednom normalnom životu. S jedne strane to me boli jer mislim: Bože, pa što smo onda, evo kroz deset, dvanaest godina radili s tom djecom da danas tako razmišljaju o životu. Međutim, s vremenom sam uvidjela da je to posve normalno, da ne može drukčije biti. Dom, kao skup djece, nastojimo lijepo i dobro organizirati.
U svim našim domovima nastojimo imati najviše dvadesetero djece, i to djece svih dobi, od najmanjih do petnaestogodišnjaka, da bi u njima na neki način vladala obiteljska atmosfera. Iako mnogo toga činimo i poduzimamo, ipak vidimo koliko toj djeci nedostaje majka. Do treće godine života dijete neće toliko osjećati taj nedostatak. Ono će možda zvati majkom osobu koja se za njega brine. Nju će voljeti, u toj osobi, koja njega voli, gledat će onoga tko mu pomaže u životu. Međutim, kasnije situacija postaje sve teža. Dijete počinje tražiti svoju majku. Najstrašnije je to kad nam dođu posjeti, što moramo dozvoliti, naročito dobročiniteljima koji nam pomažu da svoj rad možemo dalje razvijati, i kad djeca pitaju: ‘Jesi li ti možda moja mama?’ To su bolni trenuci.”
U članku je govorila i o svojem usvojenju.
“Poznato je da sam usvojila troje djece: Tomislava, Martinu i Marijana. Tomislavu je danas petnaest godina. Potpuno je slijep. Bio je i gluh, ali gluhoća mu je odstranjena medicinskim
putem. Danas ima vrlo dobar sluh. Izvrsno svira. Martina ima pet godina. S teškom je srčanom manom. Marijanu su dvije godine. Također je slijep. Još ne sjedi. Ima devet i pol kilograma. Sa šest mjeseci, kad sam ga uzela, imao je svega dva kilograma. Krenulo je, i nešto će biti od njega. I Tomislav i Marijan tipični su plodovi abortusa. Abortirani su s pet i pol mjeseci trudnoće, ali ostali su živi. Kad zajedno zapjevaju, čovjek ostaje zapanjen. Posebno je radostan i veseo Marijan, sićušan, kao da mu je pet ili šest mjeseci. Bio je potpuno napušten i ja sam ga jednostavno otela. Kad je poslije toga bio ponovno u bolnici, nisu mi ga htjeli vratiti govoreći da je sav oštećen. Na moj zahtjev da mi pokažu nalaze ispričavali su se da ih nemaju pri ruci. Činilo mi se kao da žele da ostane tamo i da umre. To nisam mogla dopustiti. Rekla sam profesorici: ‘Rođen je da živi, a ne da umre!’ I uzela sam ga. Ima nas danas četvero. Uza sve teškoće, mislim da nam je zajednički svima lijepo.”
Životopis Jelene Brajše
Jelena Brajša rođena je 18. kolovoza 1935. godine u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Zagrebu. U Beču je 1962. diplomirala socijalni rad. Nakon toga je otišla u Francusku, u Lourdes, gdje je nastavila teološku naobrazbu.
Po povratku u Zagreb 1966. godine, zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper postavio ju je za voditeljicu Caritasa Zagrebačke nadbiskupije.
Pod njezinim vodstvom, iako je sve do 1990. godine djelovao u ilegali, Caritas Zagrebačke nadbiskupije doživio je brzi i veliki razvoj. Osobito je razvio skrb za napuštenu djecu, za žene u nevolji te za osobe s teškoćama, stare, nemoćne i socijalno ugrožene osobe. Tijekom Domovinskog rata, Brajša je u Caritasu zbrinjavala žene i djecu žrtve rata te u inozemstvu prikupljala sredstva za pomoć stradalima. Za svoj karitativni i humanitarni rad primila je brojna priznanja u domovini i u inozemstvu. Obnašanje dužnosti ravnateljice Caritasa završila je u kolovozu 2005. godine kada je otišla u mirovinu.
