S. Blanche rođena je 1984. u Beninu i članica je Družbe Marijinih sestara od čudotvorne medaljice. Trenutno studira teologiju na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu, donosi Nedjelja.ba.

Pad na državnoj maturi „kriv“ za poziv

S. Blance Dakin otkrila je kako se u njezinu životu „glasao“ redovnički zov…

„Mogu reći da sam kasno dobila poziv, jer kad sam bila mlađa, išla sam u školu i nikada nisam ni sanjala da ću postati redovnicom. Kad bih ugledala časne sestre, mislila sam kako su to posebne osobe i kako to nije za mene, nego nešto ‘iznad mene’. No, bila sam aktivna u župi – Bogu hvala, roditelji meni nisu ništa branili, i odgajali su me u vjeri. Ali ja sam imala svoj plan, ideje da ću kad završim škole, početi nešto raditi. Najprije da ću imati pobožnu obitelj kao što sam i sama, te sam planirala pomagati roditelje – to su bili neki moji planovi… Kada sam završila srednju školu, trebala sam položiti državnu maturu, no nisam uspjela. Iako sam prihvatila to kao nešto normalno, nalazila sam se u jednoj, takoreći, ‘krizi’. Bilo mi je teško jer sam znala da sam sve dobro napisala, ali, eto, dogodilo se da nisam položila. Čak su mi moji profesori, ravnatelj savjetovali da više ne idem u crkvu, jer Bog nije mogao dopustiti da se ovo događa sa mnom. Bilo mi je žao, ali nisam se razočarala, Bogu hvala. Svako jutro sam išla na misu nakon koje sam se u našem svetištu molila kod Gospe. Imala sam hrabrosti, ali nisam bila još osjetila taj poziv biti časna sestra“, ispričala je afrička redovnica.

Tvrdoglava kao da je s naših prostora

Prema riječima s. Blance Dakin, svi oko nje govorili da će postati redovnica, čak i biskup, ali nije ih slušala.

„Imala sam svoj plan zasnovati obitelj i žarko sam molila za to. Ali toga ljeta nisam nekako mogla ići ni naprijed ni natrag. Tako su me svećenici, koji su sigurno osjetili da imam poziv, uputili malo, no bila sam tvrdoglava – nisam bila otvorena odazvati se Božjem pozivu na vrijeme. Jedan svećenik me zvao i dao mi prijedloge. Rekao mi je: ‘Blanche, poznam dva reda – Marijine sestre čudotvorne medaljice. One su u Porto-Novou, tamo se prolazi formacija.’ Drugi red bio je u Togu, i oni sve djevojke šalju u Italiju na formaciju. Rekao mi je da izaberem jedan od njih. Prvo sam pitala tko su Marijine sestre jer nisam ništa znala o njima, a potom sam pomislila ako bih otišla u Togo, bila bih jako daleko od svoje obitelji… Tako sam se ipak odlučila za Marijine sestre. Opet sam išla kod Gospe i molila ako je Božja volja, samo nek’ Gospa vodi. Ipak, nisam bila sigurna da ću ja biti redovnica“, iskrena je bila s. Blanche.

Foto: Nedjelja.ba

Mama – DA, tata – NE

Kako je rekla u nastavku: došlo je vrijeme da dobije dozvolu roditelja.

„Rekla sam najprije mami – ona je kazala: ‘Ako je to Božja volja, ja ću moliti za tebe.’ No, tata nije bio za to. Rekao je kako to ne dolazi u obzir i kako neću ići u samostan. Očekivao je od mene da počnem raditi i pomagati im – stari su, bolesni, siromaštvo… Potpuno ga razumijem. Kako je mama prihvatila, slušala sam samo nju te sam na tjedan dana otišla u samostan Marijinih sestara da vidim kako to izgleda. Vidjela sam da brinu o djeci, o starima i pomislila – pa to ja isto, s ostalim mladima, radim u župi – to je to, neću ići nigdje drugdje“, prisjetila se naša sugovornica.

Ah… ta logika!

U samostan je ušla 2009., a prve je zavjete položila 2013.

„Pri ulasku u samostan išla sam u školu i položila državnu maturu. Formacija je trajala četiri godine, sve u Beninu. Poslije polaganja prvih zavjeta, poglavarice su odlučile da ja dođem u Hrvatsku studirati teologiju kako bih u budućnosti mogla pomagati ljude u potrebi. Kada sam došla, budući da smo mi iz Afrike talentirani za jezike, znala sam da i hrvatski moram svladati. Bilo mi je teško, osjećala sam se kao beba. Nitko me nije razumio, niti sam ja druge razumjela“, simpatično je uz smijeh dodala sestra.

Ali malo po malo svladala je jezik i iste godine, nakon šest mjeseci, upisala studij teologije. Prema njezinim riječima, tijekom studija najteže bilo razumjeti predmet logiku, jer se ne može „naučiti“ kao drugi predmeti.

Zaljubljenost u snijeg

Nadodala je kako joj se, po dolasku, najviše svidio snijeg.

„Prvi put u životu sam vidjela snijeg. Jedva sam čekala da pada. Tako sam znala sjediti u sobi otvorena prozora i po cijelu noć gledati kako pada. Sada se jako volim igrati u snijegu, a kada idem na fakultet i snijeg pada – jako dobro se osjećam.

„Također, glede mentaliteta, meni je to bio šok – skroz je drugačiji od našeg. Ljudi drugačije razmišljaju, naučila sam to i prihvatila da svaki narod ima svoj način i kulturu“, objasnila je sestra kojoj se posebno svidjelo kako ljudi odvajaju od svoje djece kako bi pomagali onoj afričkoj. „Sretna sam i zahvalna dragome Bogu što sam upoznala ovaj narod“, vedro je, kakva je i sama, poručila s. Blanche.