Misno slavlje u kapelici u Centru sluge Božjega Josipa Stadlera u Slavonskom Brodu, u kojem jubilarka živi i djeluje misno slavlje predvodio je Brođanin vlč. Bruno Diklić, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije na studiju u Rimu. Na misi su sudjelovale redovnice koje djeluju u tom samostanu te s. Ana Marija Kesten, provincijalna poglavarica Sarajevske provincije i s. Admirata Lovrić, provincijska ekonoma. Pjevanje je animirala s. Pavka Dujmović, kućna poglavarica.

Vlč. Diklić na početku je homilije čestitao s. Simoneti dijamantni redovnički jubilej te naglasio kako 60 godina vjernog redovničkog života nije malo. “Živimo u vremenu u kojem se teško donose životne odluke i u kojem se čovjek boji odgovorno stati iza svojih riječi. Svijet želi komociju i uspjeh. I to odmah: bez služenja i bez žrtve. A vaš jubilej i ponizan redovnički život svijetli kao istinski primjer da je moguće ići protiv sebičnog mentaliteta današnjega društva. Kako su dragocjeni ti primjeri vjernosti i ustrajnosti, jer su i nama putokaz da je moguće i da se isplati Bogu predati svoj život”, naglasio je u homiliji vlč. Diklić.

Promišljajući nad dnevnim misnim čitanjima, propovjednik je pojasnio Isusove riječi: “Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji” te istaknuo da samo onaj koji si iznova svaki dan posvješćuje da “služiti znači živjeti” ima budućnost i pronalazi smisao svojega života.

S. Simoneta zahvalila je na kraju Gospodinu na, kako je rekla, tolikim milostima koje je osjetila u svom redovničkom pozivu te je unatoč svim životnim poteškoćama ustrajala do kraja. Zahvalila je i svom utemeljitelju sluzi Božjem Josipu Stadleru, prvom vrhbosanskom nadbiskupu, kojemu se utjecala i dalje utječe u zagovor.

S. Simoneta rođena je 29. ožujka 1941. u Gornjim Ledenicama koje pripadaju župi sv. Marka u Gradačcu u Bosni i Hercegovini u uzornoj katoličkoj obitelji od oca Mate i majke Mande. Krštena je u župi u Gradačcu pod imenom Ruža. Odrastala je uz tri brata i tri sestre. Redovnički poziv osjetila je kada je imala 17 godina, a potaknuo ju je njezin župnik sada pok. Josip Konopka kada je na jednoj misi rekao kako je puno zvanih, a malo odabranih. Te su je riječi dirnule te je u srcu osjetila
da je upravo ona jedna od tih zvanih. Kako je vlč. Josip bio župnik u Gradačcu i u Čardak, njezin ga je otac svake nedjelje konjskim kolima iz Gradačca vozio u Čardak, a s njim i svoju obitelj tako je u Čardaku primila sarkamente prvu pričest i krizmu. Kako su u Čardak u svom samostanu Doloroza, koje je izgradio nadbiskup Josip Stadler, živjele i djelovale redovnice družbe Služavki Maloga Isusa odlučila je krenuti putem redovništva te je već sljedeće godine 1959. došla u njihov samostan u Zagreb. Tu je 1962. uz još 22 kandidatkinje položila svoje prve redovničke zavjete. U svojih 60 godina redovništva služila je kao sakristanka i kuharica.

Prva služba bila je u Boki Kotorskoj u jednoj franjevačkoj župi gdje je ostala pet godina. Potom je pet godina služila u Titogradu, nakon kojega odlazi u Uroševac na Kosovo gdje je služila deset godina. U župi u Doboju služila je također deset godina, a potom odlazi u Bosanski Brod gdje djeluje sve do zadnjega rata kada 1992. odlazi u samostan u Zagreb. Nekoliko je godina bila na služni u Voćinu i više puta u Slavonskom Brodu, u kojem za stalno boravi zadnje dvije godine. Svoj zlatni jubilej – 50 godina redovničkih zavjeta proslavila je u samostanu u Gromiljaku kod Sarajevu.