Zbor ratnih izvjestitelja HRT-a ovih je dana obilježio 30 godina početka ratnog izvještavanja i 15 godina djelovanja. Sutra je 30. obljetnica od ubojstva Siniše Glavaševića na Ovčari. Ovi jubileji povod su našoj temi, razgovoru o specifičnoj formi novinarstva koja je nastala u ratu i zahvaljujući kojoj smo dobivali informacije iz nemogućih situacija.

Osnivačica prvog ratnog radija, Dubravka Vukoja bila je gošća emisije Hrabri ljudi, a na spomen i glas poginulog kolege Siniše Glavaševića rekla je da joj kroz vene teče tuga. “Sjetiš se svih trenutaka, poginulih prijatelja i kolega. Postali smo ratni novinari preko noći. Osjetili smo da se nešto događa u zraku. Vidiš da tvoji dojučerašnji susjedi počinju “sastančiti” u kasnim noćnim satima. To su zapravo bila naoružavanja. Kada ti susjeda Srpkinja dođe uplakana i kaže da mora na put, tek onda shvatiš da se nešto događa, nešto strašno u zraku. To se moglo osjetiti posvuda.

Dubravka Vukoja

Dubravka Vukoja osnivačica je prvog ratnog radija u Hrvatskoj.

“Službeno je prvi rođendan ratnog radija 17. rujna 1991., ali počeli smo s emitiranjem mnogo ranije. Bili smo samo na kilometar od četničkih postrojbi i to je bilo vrlo opasno. Bilo je mnogo domaćih izdajnika tako da smo u torbi nosili mikrofon, snimač, ali i oružje poput bombe ili pištolja.

Ovo je borba za moju obitelj i domovinu!

Dogodi se jedan poseban osjećaj u tebi, kada za tebe nitko ne postoji već da je pred tobom domovina. Jer, moraš ostati braniti svoju domovinu jer pitanje je bilo tko zna gdje bi završile obitelji i kamo bih morala otići s djecom. Shvatila sam da je ovo borba za moju obitelj i domovinu. Prije te borbe nije bilo poželjno reći : ‘Ja sam Hrvatica’, nije se moglo napredovati u poslu, doživljavali smo razne sankcije i provokacije. Tada osjetiš zov za uključivanjem u obranu domovine! Nije bilo radnog vremena. Ili si sa snimačem na terenu ili u rovištu jer informacija je morala doći u svijet! Htjela sam da svijet čuje vrisak”, živopisno je posvjedočila gospođa Vukoja.

Uvjeti za stvaranje ratnog radija bili su skromni.

“Uvjeti su zaista bili skromni, ali posebni i dragi. Ponosna sam na riječi koje smo prvi izrekli: “Ovdje hrvatski ratni radio!”. Ljudi nisu mogli vjerovati da smo to rekli i počeli su donositi stare gramofonske ploče koje su bile zabranjene poput “Zovi, samo zovi” ili “Lupi petama, “Bili cvitak” i slične. Prijavila sam se da idem u rat s oružjem, ali rekli su mi da moram osnovati taj radio. U dva dana uz pomoć kolega taj ratni radio počeo je emitirati. Imali smo studio u starom vatrogasnom domu u potkrovlju. Dvije stare sobe i jedna peć”, rekla je Vukoja.

Nikada nismo bili složniji nego na ratištu.

O prijetnjama neprijatelja telefonskim putem progovorila je u nastavku. “Telefonom su bile strašne prijetnje. Ne bojiš se. U tebi se dogodi snaga. Nestane strah i potreba za jelom, ali kada ti prijete da će ti nešto djeci učiniti, onda ti nije svejedno. U jednoj prilici smo postavili čovjeka da stražari ispred radija. Nismo spavali. Nikad nismo znali tko će nam doći iz šume ili s ceste. Imali smo naoružanje, za svaki slučaj, ali Bogu hvala, nije nam zatrebalo”, prisjetila se Dubravka Vukoja.

Izvještavao si srcem među eksplozija i pucnjeva, ali ne daj Bože da se ikada ponovi da moramo biti ratni novinari!

Prisjetila se i sloge stvorene u ratno doba. “Nikada nismo bili složniji nego na ratištu” i u nastavku “povukla” paralelu između 90.’ godine i u današnje doba novinarstva. “To je jako teško pitanje”, priznala je i dodala da je tada “jako teško bilo biti novinar. Nije bilo upute ovo smiješ ili ne smiješ. Ti si se javljao s terena uz pucnjeve, eksplozije. Išao si srcem. Što si vidio to si govorio! Ne daj Bože da ikada više moramo biti ratni novinari”, poželjela je Dubravka Vukoja.

Telefonski se u emisiju uključio i Tihomir Ladišić, novinar koji je u tim ratnim godinama izvještavao iz jednog slavonskog sela i okolnih mjesta. Istaknuo je da ništa ne može pripremiti čovjeka na ratno iskustvo.

“Ne vjerujem da postoji bilo koji način da pripremi čovjeka za ono što se događa u ratu. Nema tog Sveučilišta ni škole koji vas može pripremiti za takvu stvar. Devedesetih smo bili mladi novinari na HRT-u i to je bio dio života naše generacije. Do tada smo uglavnom ratno izvještavanje pratili na način na koji su to kolege radili sa drugih velikih svjetskih televizijskih postaja. Ubrzo smo se našli i sami na ratištima i pokušali prenijeti svoje doživljaje, dojmove i iskustva o svemu onome što se tada događalo. Mlada generacija novinara sa HRT-a je svoja prva iskustva stekla na ratištu. Moj prvi doživljaj je bio susret s ratom u kojem pamtim prve slike i dojmove. Bila je to briga za kolege i ljude koje vidiš oko sebe, pokušaj da u tom trenutku preneseš sve te emocije, strahote, ali i lijepe stvari koje su se događale ljudima koji su tada pratili vijesti. Vijesti su tada bili više od samih vijesti. Vijesti su to koje su pratile opstanak i cijelu budućnost zemlje i svih nas.

Sjećanje na prvi ratni teren

“Moj prvi dojam rata je bilo sjećanje na puno vojnika s oružjem u jednoj starom secesijskom hotelu koji je odjednom sa svojim crvenim tepisima postao blatnjav sa skladištem streljiva i oružja. Ljudi su se tamo počeli spontano skupljati u obranu Hrvatske. Sjećam se te brige za život i ljude koji su tamo živjeli da se obrane od agresora JNA u tom trenutku. Bio je to zaista emotivan trenutak. Radilo se o jednom malom selu u Slavoniji.

Od svih stvari koje sam vidio, miris svježe krvi pomiješane sa blatom neću nikada zaboraviti!

Sjećam se tog mirisa svježe krvi pomiješane s blatom. To nikad neću zaboraviti u životu. Od svih stvari koje sam vidio, taj miris nikad neću zaboraviti. Uvijek si emotivno vezan za zemlju, vrijeme i trenutak u kojem izvještavaš i u tom trenutku je to bio veliki osjećaj, prije svega, brige, straha, za svoje roditelje, kolege, prijatelje koji su živjeli u tim mjestima koja su bila neposredno u okruženju ili bombardirane.

Ljutili smo se na strane novinare zašto ne vide pravu istinu o tome tko je napadnut i žrtva!

Kada su strani novinari dolazili kod nas i pratili ratne sukobe, imao sam osjećaj da ponekad nisu razumjeli što se zapravo kod nas događa, tko je agresor, a tko žrtva. To iskustvo mi je ipak pomoglo kada sam se našao u Iraku ili Afganistan gdje sam dolazio kao strani novinar i trudio sam se što više saznati o njihovoj povijesti i činjenicama koje su bile važne. U ratu, koliko god je strašan, trudio sam se razumjeti što više i saznati o razlozima sukoba između zaraćenih strana, primjerice kod šijita, sunita ili Kurda i iz  tog iskustva pokušati nešto naučiti i ne samo dati hladnu sliku izvještavanja, nego i postaviti pitanje zašto se sve to događa”, zaključio je Tihomir Ladišić.

Za ratno novinarstvo Verica Mađer je rekla da je slušala o tome da novinari odlaze u daleke zemlje izvještavati, a onda se to odjednom počelo događati u njezinoj blizini. Po struci je agronom što ju je, kako sama kaže, označilo kao ratnu novinarku. A kako je do toga došlo, podijelila je u nastavku.

Ako ti ne ideš, ja nemam koga poslati!

“Odjednom se to počelo događati oko mene. Mislim da je ratno novinarstvo za mene najljepši i najdraži dio novinarstva i smatram to krunom svega što sam tada radila i pratila. Moj urednik me nakon Borovog Sela u svibnju 1991. pozvao u ured i rekao da sam ja agropolitički novinar i da idem u Vukovar. ‘Ako ti ne ideš, ja nemam koga poslati!’, rekao je. Ja sam naravno, tada otišla u Vukovar i ostala tamo tri dana. Nije tamo bilo u to vrijeme velikih ratnih operacija, ali nigdje se nisam “nauživala” straha kao tamo. Granate koje su  kasnije padale nisu me se toliko dojmile kao što je to bilo tada u Vukovaru. Ti će dani zauvijek ostati u mojem sjećanju”, naglasila je Mađer.

Verica Mađer/Foto: Hrvatski radio/Davor Lončarić

Ne postoji udžbenik za ratno novinarstvo!

“Nisam bila samo ratni izvjestitelj. Ja sam živjela rat. Kuća mi je bila samo kilometar i pol od ratne linije što nikako ne može biti odvojeno od tog novinarskog posla. Pokušala sam dati sve od sebe jer sam željela da se čuje o ovome što se događalo izvan Osijeka. Tu je ipak živjela cijela moja obitelj, suprug i dvoje male djece. Moram reći da su i oni mnogo straha pretrpjeli zbog mojeg posla. Hvala im na tome i na svim molitvama za mene. Ja sam bila agronom po struci i pratila sam poljoprivredu. Nisam navikla da izvještavam iz kancelarije, već sam uvijek išla na teren. Zajedno bismo kolege i ja izlazili na teren odmah nakon granatiranja. Bilo je to ponekad nesmotreno, ali kao što znate, ne postoji udžbenik za ratne izvjestitelje. Ratno novinarstvo se uči na terenu! Imali smo srce i dobru volju da prenesemo sve ono što se događalo tada”, rekla je Verica Mađer.