Proslavi prethodi trodnevnica te predstavljanje Kronike Franjevačkog samostana Vukovar, knjiga II, predstavljanje Leksikona vukovarskih franjevaca i znanstveni skup o temi 300. godina franjevačke crkve u Vukovaru, koji će biti održan u subotu 24. lipnja s početkom u 9 sati u Pastoralnom centru sv. Bone Franjevačkog samostana.

PDF Program znanstvenog skupa

Donosimo povijesni isječak iz Kronike za 300. obljetnicu od postavljanja kamena temeljca za crkvu sv. Filipa i Jakova u Vukovaru:

Nije mnogima, čak ni onima koji žive u sadašnje vrijeme, poznato ono što se događalo prije malo godina u našemu vukovarskom samostanu svetih apostola Filipa i Jakova, a još manje ono što se dogodilo u davnini. Zato, na korist naših nasljednika, ovdje želim zabilježiti ponešto, dijelom ono što sam čuo, a najviše ono što sam vidio i što sam osobno saznao.

Da su naši redovnici serafskoga reda bili na ovome mjestu i na usluzi dušama koje su otkupljene Kristovom krvlju, čak i u tursko vrijeme i za turske vlasti, i sada ima onih koji živim glasom ispovijedaju; a to je očigledno i iz svjedočanstva koje je već uneseno na početku ove knjige.

Ne treba dokazivati da smo ovdje bili neprestano nakon oslobođenja od Turaka, jer je to poznato svim ljudima i od svjetla jasnije. Ipak, potrebno je znati da ovdje nije bilo niti samostana niti rezidencije (kažem, poslije oslobođenja, inače ne znam što je bilo u davnini), nego jednostavna župa podređena i podvrgnuta bačkome samostanu i gvardijanu. A gvardijan, kako je vidio potrebu, najviše u korizmi, slao je ponekad jednoga, a ponekad dvojicu, jer jedan nije bio dovoljan, budući da je župnik morao ići i do filijala, i tako je to trajalo sve do 1704. godine.

A kada je izbila pobuna Mađara u Ugarskoj protiv njihova kralja i našega cara Leopolda, izbile su i mnoge nevolje, nedaće i jadi, tako da ni katolicima i njihovim crkvama nije dan mir. Tako se dogodilo bačkoj crkvi i samostanu: kada je Rákóczy stigao sa svojim vojnicima radi osvajanja bačke tvrđave 1704. godine, spaljena je crkva, samostan i zvono u zvoniku te sve ostalo što su jadni franjevci posjedovali.

Predvidjevši te nevolje velečasni otac Antun Oršić, u to vrijeme mjesni gvardijan, učinio je ono što je trebalo da nadređeni učini: od pokretnina, kao što je sakristija, srebrnina i ostalo, dio je poslao u Petrovaradin, a dio ponio sa sobom u Vukovar. Isto je tako redovnike dijelom poslao u Petrovaradin, a dijelom u Ilok i Šarengrad, a sâm je pak gvardijan s nekima došao ovamo u Vukovar u svoju župu i tu se smjestio.

Ipak je redovnicima ondje bilo veoma neudobno zbog malenoga broja soba, jer ih nije bilo osim tek dvije sobice, kako obično biva u župama. Stoga se otac gvardijan Antun Oršić, vođen potrebom, odmah prve godine pobrinuo da se za veću udobnost braće izgradi blagovaonica te ispod podrum, kuhinja i četiri sobe. Međutim, sve je to bilo izgrađeno od drva, kao što se ovdje i sada može vidjeti. Crkva je također bila neupotrebljiva i suviše udaljena od rezidencije, smještena niže u dolini, pa je redovnicima uzrokovala nemalu nepriliku.

Zato je isti velečasni otac Antun Oršić, gvardijan, želeći iskazati čast Bogu i slavu svetim apostolima Filipu i Jakovu te osigurati udobnost redovnicima, započeo graditi crkvu pored rezidencije, te ju je i dovršio. I on, ispunjen zaslugama, na kraju svojega gvardijanata završio je svoj život i dušu predao svojemu Stvoritelju.

Poslije smrti gvardijana blage uspomene na prvoj skupštini za provincijalata mnogopoštovanog oca Marka Bulajića, na posljednjem je sastanku za bačkoga gvardijana izabran velečasni otac Martin Balić, koji je svoje tri godine pohvalno završio. Ipak, nije učinio ništa plemenito što bi se moglo zabilježiti.

Poslije njega je na posljednjoj skupštini, a za provincijalata mnogopoštovanog oca Andrije iz Imotskog, izabran velečasni otac Petar Pastirović, koji je samo jednu godinu bio gvardijan, premda se ponašao veoma pohvalno, na veoma veliku izgradnju puka, i zbog svojih je izvrsnih kreposti odmah izabran za provincijalnoga ministra. Isti mnogopoštovani otac Petar kao provincijalni ministar na svoje je mjesto za bačkoga ili vukovarskoga gvardijana izabrao velečasnog oca Martina Zubanovića, koji je ovdje bio jednu godinu, a preostale dvije godine dovršio je u Petrovaradinu.

A zatim, nakon velečasnog oca Martina Zubanovića, na prvoj je skupštini mnogopoštovanog oca Petra Pastirovića, koja je bila u Bosni, za gvardijana izabran velečasni otac Marko Dragojević, muž dostojan svake hvale pred Bogom i ljudima, koji je u svoje tri godine učinio puno dobra; među ostalim, nadahnut Duhom Svetim i uz pomoć mnogopoštovanog oca Petra Pastirovića, djelatnog provincijalnog ministra, i uz sudjelovanje, mimo ostalih, poštovanoga oca Antuna Čerkića, djelatnog vikara (koji je u to vrijeme uvijek ondje boravio i imao službu), napravio je na bačkoj crkvi krov i očistio ju te izgradio jedno krilo i tako ga potpuno dovršio da je njegov nasljednik sa svojim redovnicima mogao ondje ugodno boraviti.

Na prvoj skupštini mnogopoštovanog oca Petra iz Lašve za bačkoga gvardijana izabran je velečasni otac Andrija Barišić, a za vikara velečasni otac Marko Dragojević. Gvardijan je po odluci provincije trebao otići u staro sjedište gvardijanata, to jest u bački samostan, a vikar Marko Dragojević, premda je bio podređen bačkome gvardijanu, trebao je ostati u Vukovaru.

Na drugoj pak skupštini mnogopoštovanog oca Petra iz Lašve ponovo je za gvardijana izabran velečasni otac Marko Dragojević, a za vikara poštovani otac Martin Balić. Gvardijan je ostao u Baču i ponovo je učinio puno dobra: nabavio je orgulje, osigurao veliko zvono i postavio ga u zvonik. Vikar je trebao ostati kao predstojnik u Vukovaru i premda je imao dobre gospodarske uvjete za daljnju gradnju, nije podigao nijednu građevinu.

Velečasni otac Marko Dragojević, nakon što su završile njegove tri godine, imao je za svojega nasljednika velečasnog oca Martina Zubanovića, koji je na drugoj skupštini mnogopoštovanog oca Filipa Surkovića izabran za bačkoga gvardijana, a za vikara je ponovo izabran velečasni otac Marko Dragojević. Gvardijan je ostao u Baču, vikar pak u Vukovaru.

Gvardijan je pak kao opunomoćenik u Baču i Vukovaru nekoliko puta po svojemu nahođenju slao redovnike iz Bača u Vukovar i pozivao ih natrag iz Vukovara u Bač. I zbog toga je došlo do nemale pomutnje jer se nije znalo tko bi toj braći trebao dati odjeću. Zbog pomutnje se naime nije znalo koliko su dugo braća boravila na kojemu mjestu.

Stoga je na posljednjoj skupštini mnogopoštovanog oca Filipa Surkovića za vukovarskoga predstojnika bio izabran otac Marko Dragojević te je dobio zasebnu tablicu obitelji. Tada je uklonjena ovlast bačkome gvardijanu da premješta redovnike s jednoga mjesta na drugo, ali mu nije oduzeta punomoć za ostalo, već je bački gvardijan uvijek imao istaknutost i pravo prvenstva, kako u blagovaonici tako i u ostalome. I u to je vrijeme bio izabran prvi novi vikar za bački samostan, poštovani otac Ivan iz Tuzle, kao i orguljaš, jer su inače vikari morali ostati u Vukovaru.

Velečasnog oca Martina na kraju njegove treće godine naslijedio je velečasni otac Antun Bibić, koji je izabran na drugoj skupštini mnogopoštovanog oca Andrije iz Kutjeva. To se dogodilo 1722. godine. Kao predstojnik potvrđen je velečasni otac Marko Dragojević. Otac Antun Bibić imao je pravo prvenstva u prvoj godini svojega gvardijanata, kao što su imali i njegovi prethodnici.

Ipak, vraćajući se s požeškog kapitula, koji se održao 1723. godine, na kojemu je za provincijalnoga ministra izabran mnogopoštovani otac Augustin iz Tuzle, bez ikakva naloga ili nekoga dekreta provincije, otac Antun Bibić odrekao se sve svoje vlasti, časti i mjesta u blagovaonici u korist velečasnog oca Marka Dragojevića, djelatnog predstojnika, premda uz prigovor nekih otaca. Ipak, izjednačenje te dvojice bilo je prihvaćeno i u to je vrijeme vrijedilo, vrijedi i sada i vrijedit će, te od onoga vremena, to jest od 1723. godine, gvardijani iz Bača nemaju u Vukovaru nikakvoga prava.