Jučer su pravoslavci proslavili sv. Vasilija, a katolici sv. Leopolda Mandića. Tim povodom odlučili su jedan drugog, osim kavom, počastiti i poklonima.

Don Dejan od oca Marjana na poklon dobio blagoslovljene vunene čarape moćima sv. Vasilija, veliku brojanicu “Bogorodičine suze”, nekoliko vjerskih naslova, kao i brojanicu, ikonu i lančić s križom.

S druge strane, don Dejan Turza je mlađeg kolegu darivao figuricom i životopisom sv. Leopolda, molitvenikom, magnetima, kao i deseticom krunice.

Tema za razgovor uvijek imaju, iako je među njima više od 15 godina razlike. Kako obojica ističu, to im nije nikakva prepreka, već prednost, jer jedan od drugoga uče.

“Za mene godine ne predstavljaju problem, uglavnom se kroz parohiju, a i van nje, družim sa starijima od sebe i smatram da imam dosta iskustva“, objasnio je Petkovski.

Turza ističe da u benediktinskom redu postoji pravilo da se starija braća uče pobožnosti i revnosti Bogu od mlađih, te tako i on uči od svog kolege.

“Ne predstavlja mi problem što je on mlađi, već zadovoljstvo. Obično kad je čovjek mlađi, pun je entuzijazma, dakle, ja od njega mogu učiti, naročito kada je u pitanju njegov neposredni pristup prema ljudima”, naveo je Turza.

Otkako su krenuli topliji dani, druženja su, kažu, intenzivnija.

Upoznajemo bolje jedan drugoga i tradiciju koja se ovdje njeguje.

“Na inicijativu mog mlađeg kolege, češće se viđamo, uz more. Drago mi je da me je ’izvukao’ iz kuće i kada vidim kakav je njegov pristup ljudima i kako ga vole, još mi je draže što smo kolege. Pričamo o svakodnevnim stvarima. Upoznajemo bolje jedan drugoga i tradiciju koja se ovdje njeguje”, istako je Turza.

“S obzirom da dijelimo isti posao u ovom značajnom mjestu, bez imalo skromnosti, poznatom po multietničkom i vjerskom skladu, razgovaramo o našem poslu, raznim anegdotama iz parohije ili župe i događajima iz naše crkve uopće”, iskreno je kazao Petkovski.

Spič je uvijek služio kao primjer sloge pravoslavaca i rimokatolika, čemu svjedoče i čak tri dvooltarske crkve – Sveta Petka, Sveta Tekla i crkva posvećena Svetom Roku, koja se nalazi iznad tunela, na magistralnom putu Sutomore – Petrovac.

“Po predanju, crkva nikad nije završena, napravljena je u doba kuge, sredinom XIV. sto. zajedničkim snagama mještana katolika i pravoslavaca za jednu noć. Rimokatolici su je posvetili svetom Roku, dok su je pravoslavci posvetili sv. Ubrusu Gospodnjem”, istakao je Petkovski.

“Kako sam čitao, u Beogradu postoje spisi o saradnji katoličke i pravoslavne crkve u bivšoj Jugoslaviji, i kako se navodi, ona je bila najistaknutija baš ovdje u Sutomoru. Spomenuo bih i to da su tokom pandemije koronavirusa, katolici i pravoslavci zajedno donirali sredstva za kip sv. Roka koji se nalazi u dvorištu crkve sv. Marije. Jednom prilikom, kada sam htio da osnujem katoličke izviđače, starješina Izviđačkog reda ’24. studenog’, Tanjo Masoničić mi je kazao da za tim nema potrebe i pozvao da budem dio izviđača, kazavši da se u Baru ljudi ne dijele po vjeri, već na dobre i loše. Zbog toga mi je još draže što služim u ovom mjestu i što sam se dobro uklopio, a mještani me srdačno prihvatili”, kazao je don Dejan.

U njihovom društvu bilo je i više nego prijatno, a zadovoljstvo što ih vide zajedno, moglo se vidjeti i na licima prolaznika, koji su obojicu sa poštovanjem pozdravljali. Kako ističu, rijetko kad netko od njih dvojice plati piće, jer to učine drugi za njih, iz poštovanja i zahvalnosti što njeguju tradiciju, promoviraju multietničnost i vjerski sklad.

Na sličan način nekada su se na starobarskoj tržnici družili tadašnji barski vjerski velikodostojnici – muftija Karađuzović, nadbiskup Dobrečić i pop Pavle Radunović, koji su svakog petka zajedno pili kavu.