„Često me pitaju zašto sam ozbiljna. Na to se pitanje samo osmjehnem. Jer kada bih im to pokušala objasniti, ne bi shvatili. To mi se dogodilo par puta sa stručnim osobama. Išla sam tražiti nekog da me shvati, ali uzalud. Ne shvaćaju moja razmišljanja, moje probleme. Uvijek mi isto ponavljaju: ‘Zaboravi rat, to je bilo davno’. Ali kako zaboraviti rat kad su to moje djetinjstvo, moji prijatelji. Moj mi je grad ostao u sjećanju samo kao ruševina. Jer ne sjećam se kakav je bio dok nije bio razoren. Bila sam mala. Moje igračke su bili geleri, čahure. Nisam imala medu ili zeku. Nisam za laku noć slušala bajke. Ja sam slušala granate“, pripovijeda Željka Jurić Mitrović (34) o igračkama svoga djetinjstva.

Kad šeta gradom, razmišlja o prošlosti, izgubljenim životima. Priđe bijelom križu uz Dunav, klekne i zahvaljuje onima koji su za dom pali. Jer bili su s nama kad je trebalo.

Mjesec studeni Željki je najgore razdoblje u godini. Zna je uhvatiti nesanica, nemir, strepnja, nekad se i zatvori u sobu, plače i sjedi u kutu. Očekuje zvuk granate, topa, aviona. Pred njom prizori odvajanja ljudi, plač žena. A ona ne želi napustiti dom i otići u nepoznato. Nekad usne da je opet u Koloni. Hodaju, hladno je, a ona se ježi na onu njihovu glazbu, smijeh. Počne vrištati, onda se probudi: „Pa ja sam to sanjala. Rata nema, to su samo uspomene na duge ratne dane koje me muče i ne mogu zaboraviti“ – Željka je povezana s Hrvatskom pupčanom vrpcom.

Hodamo sa Željkom širom šorom. Ta ‘mala’ junakinja za čuvanje njenog života zahvaljuje velikim junacima, hrvatskim braniteljima. Željka je u najvećem porazu ljudskosti imala priliku upoznati i najveća uzdignuća čovječnosti. Kad šeta gradom, razmišlja o prošlosti, izgubljenim životima. Priđe bijelom križu uz Dunav, klekne i zahvaljuje onima koji su za dom pali. Jer bili su s nama kad je trebalo. „Vi hrabri ljudi, očevi, dečki. Uvijek ćete biti u mom srcu. Ja i plava rijeka u tišini ranjenog grada nećemo dopustiti da se zaboravi vas i vašu hrabrost“.

I zato nova staza Željkinog puta – želi podići trajni znak sjećanja, mjesto pohoda i pouke, zahvale i suosjećanja – Da se ne zaboravi! Želi izgraditi Kuću sjećanja Plavi kaputić u šokačkoj kući preko puta njene kuće u mjestu Berak gdje živi. Kuća sjećanja bila bi zahvalni spomen na sve hrvatske branitelje, na hrvatske logoraše i stradalu djecu u Domovinskom ratu, jer Željka je i njih simbol. Predsjednica je Udruge Plavi kaputić osnovane u prosincu 2018. g. Željko Šandor, njen ujak je dopredsjednik a Luka Mitrović, Željkin suprug je tajnik udruge.

Buduća “Kuća sjećanja Plavi kaputić”

Berak se nalazi 15 km od Vukovara i administrativno pripada Općini Tompojevci. Željka živi u kući koji je u agresiji bio logor. „Berak je pao 2. rujna 1991. g. U dvorištu kuće u Berku gdje Željka živi ima jedan kesten. Sad se osušio. Ostalo je deblo i žica gdje su oni vezali ljude koje su mučili. Na drvu kestena u dvorištu je kajla, tu su Srbi za stablo vezali ratne zarobljenike. Cijelu noć su ih držali vani, po mraku, snijegu, tukli ih, polijevali vodom. To je žica kojom se inače vežu bikovi. Stajali su uz to deblo vezani. Svi su poubijani. Mi bismo da se tu stavi spomen ploča“, kazuje Željkin ujak Željko Šandor.

Branitelj je postao s 25 godina i bio devet mjeseci u logoru u Srbiji. Šandor je blagi čovjek, isto plavih očiju. One koji su ga zlostavljali Željko ne imenuje Srbi. Ne zato jer ne bi mogao izustiti tu nacionalnu odrednicu, nego iz nekog pristojnog poštovanja. Kao da čuvaš dostojanstvo neprijatelja koji te gazio. Agresor je zločin radio, ali on ih ne ‘označava’ imenicom Srbi. Koristi zamjenicu ‘oni’. Srbi njega nisu štedjeli u ratu, ali Šandor njih, barem po imenu koje ne želi istaknuti zloglasnim, pošteđuje u miru. Takvi su, eto, ti neki Vukovarci. Ratnici.

Drvo kestena u Željkinom dvorištu

Kuća sjećanja imala bi i spomen sobu kao podsjetnik što su proživjeli hrvatski zarobljenici logoraši. Šandor je bio zarobljen kao ranjenik dok je bio u Borovo commercu. Naravno da to četnike nije zanimalo. Stojiš na nogama ili padaš s nogu, jesi vita jela ili na bolničkom krevetu. Sasvim svejedno. Za odstrel spreman. Neke su odmah u Borovo commercu maltretirali, ubijali, neke su odvodili, poput Šandora. On tada nije bio oženjen i njemu su djeca sestre Jasminke, Željkine majke, davali snagu da izdrži.

Oni kad su ulazili u kuću, odmah su bacali bombe, rafale i pitali ‘Ima li ‘ko živ?’. Ako je netko ranjen, javio bi se. Onda su ga izvlačili vani i ubijali.

„Meni su u logoru par puta rekli da su svi oni, djeca, poubijani, zaklani. Imali su i neke fotografije koje smo se mi slikali pred Olajnicom. Oni su to iskoristili i govorili mi u logoru: ‘Vidiš, njih nema, oni su ubijeni’. Mislio sam da su ubijeni, da je to moguće, jer vidio sam što su radili kad su ušli u grad. Sada imam dva sina i živim u Borovom naselju. U istoj sam ulici, u istoj kući gdje je rat počeo. Vratio sam se tamo, da nastavim živjeti gdje me rat zaustavio. Međutim, grad nije isti, ljudi nisu isti. Drugdje ljudi planiraju, obiteljski je ambijent, kod nas je to malo drukčije. Kod nas je to grčevito. Vi idete ulicom Vukovara, ne vidite čovjeka da se nasmijao. Svi su tužni. Baš se vidi na tim ljudima da ta sredina negativno utječe. Vukovar je lijep, obnovljen je. Ali duše ljudi nisu obnovljene“, govori Željko. Željka potvrđuje: „U Vukovaru je to sve još u grču“.

„Puno branitelja je svakodnevno nosilo vodu i hranu, odjeću, ogrjev ljudima u skloništima, uvijek smo se izlagali pogibelji. Puno ljudi je bilo angažirano. Oni kad su ulazili u kuću, odmah su bacali bombe, rafale i pitali ‘Ima li ‘ko živ?’. Ako je netko ranjen, javio bi se. Onda su ga izvlačili vani i ubijali. Oni su to prikazivali kao zločine Hrvatske vojske, kao ustaški teror. Tu je bilo ubijenih Hrvata i Srba“ kaže Šandor. I obitelj Željkove žene je ranjena. Brat od supruge je poginuo, jedan je ostao teški invalid, bez nogu, mina ga raznijela. Treći je bio dezerter iz JNA pa je bio zatočen. Za muža od sestre tri godine nisu znali gdje je. I nakon logora, Željko se opet priključio obrani, u 10. domobranskoj pukovniji.

Marica i sad ima ranu na nozi od toga što ju je Šljivančanin mlatio. Ta rana curi, slomljena su joj rebra, probili su joj plućnu maramicu.

Željkina svekrva Marica Mitrović (72) bila je deset mjeseci u logoru – kući gdje Željka živi. To je rodna kuća Željkinog supruga Luke, u kojem su bili njegovi roditelji, baka, djed i drugi mještani. Kuću Mitrovića i susjednu kuću četnici su učinili logorom gdje su zatočili 102 ljudi. U kući je zemljani podrum gdje su zarobili četiri branitelja, jako su ih mučili. Tu je bila zarobljena i Željkina svekrva, ona je kuhala za JNA i majora Šljivančanina. Zauzvrat, zahvalan, Maricu je Šljivančanin tukao kundakom. Ona njemu toplu žlicu i ukusno slavonsko varivo, on nju metalnom toljagom.

Marica je majka kćeri i šestorice sinova od kojih su petorica bili dragovoljci, od toga su trojica ranjeni u noge. Marica i sad ima ranu na nozi od toga što ju je Šljivančanin mlatio. Ta rana curi, slomljena su joj rebra, probili su joj plućnu maramicu. Maričina svekrva i puno drugih stradalo je u Mitrovića. Marica sada živi u drugoj kući. Teško joj je doći u kuću u Berak gdje Željka živi, jer joj se sve vrati. I Željkin svekar je bio zatočen, umro je prije pet godina. Njegov sin Ivica, brat od Željkinog supruga, hrabar i veseo mladić, imao je 29 godina kad je u poraću umro od leukemije. Njegovo tijelo ispisalo je hrvatsku šahovnicu, crveno bijelu boju. U ratu je krv branitelja Ivice ključala crveno, dok nas je branio. U miru njegova krv pretvorila se u bijelo. Boja krvi koja vodi u smrt. Odnosno, u bijelu vječnost.

Kad se nagnuo prema meni, primijeti da imam krunicu i otrgnu je s vrata. Drekne: ‘Jedi to!’. Gutao sam kuglicu po kuglicu. Progutah križ koji mi je zastao u grlu. Osjetih rez preko vrata i padoh u baru. Našla su me dva mladića. Kad su me pitali što mi je, rekao sam: ‘Pao sam na tanjuraču’. Izvadili su mi križ iz grla, previli ranu. Tako mi je križ krunice spasio život.

U Željkinoj kući, nekad logoru, 17. kolovoza 1991. g. ubijen je Željkin ujak, branitelj Mile Ivančić. Imao je 30 godina i dvoje djece. Njegove kosti ekshumirane su 1998. g. u dolini Šandrovaca.

A što je doživio Milin otac Bariša Ivančić? Željka Barišu zove Dida, on je brat Željkine bake. Bariši su u Dalju prerezali vrat nožem i bacili ga u masovnu grobnicu. Bariša sada ima 92 godine. Uspio se izvući iz te grobnice, preživio je tu bačenost među leševe. Oko njega mrtva tijela, kao podni jastuci, a on gleda kako proći, izaći, popeti se iz masovne grobne jame. Onda JNA odvodi Barišu u zarobljeništvo, odakle je izašao. I sad je živ. Željka to pripovijeda ovako: „Bariša Ivančić – duša i grkljan s ožiljkom. Zarobljen sam pred sam kraj sa stotinjak prijatelja i bačen četnicima u ruke. Krunicu sam držao kroz razderanu ceradu kamiona. Promatrao sam olujnu noć, snažan vjetar nosio je kišu. Osluškivao sam Dunav, osjećao mu miris koji je bio tu, tekući u smrt. Kamion je stao, stigli smo u Dalj. Iskočio sam na blatnjavi put, a među nas petnaestak došao je bradati četnik. Samo je psovao majku ustašku. Do mene je došao neki i rekao: ‘Stari, na koljena!’. Kad se nagnuo prema meni, primijeti da imam krunicu i otrgnu je s vrata. Drekne: ‘Jedi to!’. Gutao sam kuglicu po kuglicu. Progutah križ koji mi je zastao u grlu. Osjetih rez preko vrata i padoh u baru. Našla su me dva mladića. Kad su me pitali što mi je, rekao sam: ‘Pao sam na tanjuraču’. Izvadili su mi križ iz grla, previli ranu. Tako mi je križ krunice spasio život. Ali tko će mu maknuti ranu i ožiljak sa srca, kada su mu uzeli najmilije. Imao je sina Milu. Našao ga je u masovnoj grobnici u Berku. Iz istrulog džepa košulje izvadio je osobnu kartu. Vikao je: Vidite što su mi četnici zaklali! Majku im, uzeli su mi moje najmilije. Zašto mene nisu ubili, a moje zlato ostavili?“.

„Ljudi me često pitaju: ‘Željka, kako možeš živjeti u kući gdje su se činili zločini? Kako možeš spavati u kući u kojoj ti je ujak ubijen?’. Meni je to jednostavan odgovor. Kad sam ja ušla u tu kuću i kad je meni ispričana priča što se u njoj događalo, rekla sam: ‘Ujo i vi koji ste poubijani u toj kući. Koji ste dali svoju krv i život za temelje domovine Hrvatske – E baš te vaše duše koje lutaju po tom mom dvorištu će mi dati snage da idem dalje. I to je ono što mene drži. Svi mi koji iskreno volimo Hrvatsku i koji se iskreno borimo za Hrvatsku, za dostojanstvo hrvatskog branitelja, ja vjerujem da ćemo uspjeti.

Jer ako čovjek dozvoli da ga netko uvjeri u neke svoje ideale, zbog nečije izdaje da izda ono što je njemu bilo sveto, gori je od Jude. Kako je Juda izdao Isusa, tako su mnogi, nažalost, stanovnici Hrvatske izdali hrvatskog branitelja. Ti ljudi kad su krenuli 1990.-ih godina u obranu domovine, ni Pero ni Janko ni Marko nisu otišli nekoga napasti. Oni su samo stali na vrata svog kućnog praga da ga obrane. Oni su bili ti koji su branili, stvarali Hrvatsku i mi smo dužni njegovati te njihove temelje. Ja kao roditelj dužna sam svom djetetu usaditi da ona mora njegovati te temelje koje sam ja gradila od 1990.-ih do danas, ona mora nastaviti dalje. Dok tako bude, tako će nam živjeti vječna domovina Hrvatska“, potiče Željka.

Obitelj Željke Mitrović na Olajnici nakon pada Vukovara

„Godinama živim s braniteljima, cijeli život nam je povezan. Moj suprug Luka je bio s ujakom u ratu. Uvijek je govorio da će me posvojiti, odškolavati i eto… Zaljubili smo se, imamo prekrasno dijete. Udala sam se 2010. g. za čovjeka koji me branio. Luka je dvije i pol godine hodao na štakama. Teško mi je čuti da je branitelj koji je meni stvorio domovinu, dignuo ruku na sebe. To me strašno boli. Neka Bog da blagoslova tim hrabrim obiteljima, da izdrže taj trnoviti put koji još moraju proći. Mislim da je Bog svakom dao križ koji može nositi. Svaka im čast na tome. Moj otac je pobjegao 1990. g. Kako je nas otac ostavio, mi smo svi imali svoga, ajmo reći, zaštitnika, u kojem smo tražili oca. Spona između mene i branitelja je jako snažna, imam veliku ljubav i poštovanje prema tim ljudima. Jer to što su oni učinili za nas i našu domovinu, to nema cijene! Tim se ljudima baš treba pokazati ljubav i veliko poštovanje, a prije svega treba im dati razumijevanja. I pokušati doprijeti do njihovih osjećaja, razmišljanja, da bismo mi dalje djeci usađivali vrijednosti koje su oni nama pokazali. I danas nam usađuju te vrijednosti i usmjeravaju nas da budemo pravi ljudi, domoljubi i vjernici“, govori Željka.

Mi bismo s tim muzejom povezali priču stradanja djece, priču iz Borova naselja odakle sam ja gdje je rat i počeo, Vukovar, Berak i okolna sela gdje su ljudi stradali. Pokazala bih i da život ipak ide dalje. Zato bismo tu pokazali i životinje, ovce, konje, djeci bismo uredili za pecanje, imamo potok. Znak da se život, koliko god bilo teško, nastavlja.

Po djelovanju Udruge Plavi kaputić želi povezati djecu iz Domovinskog rata, sada odrasle ljude i branitelje. „Priča počinje sa mnom, kad se ulazi u Kuću sjećanja, ulaziš u sobu Plavi kaputić. Odatle se spušta u logor gdje bi ujo Željko ispričao svojih devet mjeseci logora kroz devet slika. Uredili bismo Sobu pijeteta koja bi bila posvećena svim žrtvama u Domovinskom ratu. Završili bismo sa Sobom prijateljstva. Voljeli bismo da ljudi koji dođu ostave sliku, kapu, košulju vojne odore i napišu posvetu: ‘Bio sam tada i to ostavljam u Kući sjećanja’. U podrumu bi se napravila igrana scena kako ispituju hrvatskog branitelja, da približimo ljudima dio boravka u logoru, kako je tamo bilo. Pošto sam ja simbol stradanja djece u Domovinskom ratu, dobili smo ideju da priča ide kroz priču djevojčice u plavom kaputiću. Kroz tu priču povezali bismo svu djecu stradalu u Domovinskom ratu i ispričala bih priču o braniteljima koji su bili sa mnom 1991. g. Koji su me čuvali, koji su poginuli, koji su preživjeli srpske koncentracijske logore, koji su umrli i koji su živi. Kako godine odmiču, upoznala sam velik broj branitelja iz cijele Hrvatske. Tako da bih svu strukturu branitelja s kojima surađujem stavila u priču, da su svi oni na jednom mjestu, da se ne zaborave. Kad smo izlazili iz Vukovara, meni su pred očima ubili prijatelja Acu koji je imao 21 godinu. I kad vama dođe njegov roditelj, kad Acina majka meni kaže: ‘Zahvaljujući tebi, moj Aco danas još uvijek živi’, to vam puno znači. To je ono što čovjeka ispunjava i što mu daje snagu da ide dalje.

Mi bismo s tim muzejom povezali priču stradanja djece, priču iz Borova naselja odakle sam ja gdje je rat i počeo, Vukovar, Berak i okolna sela gdje su ljudi stradali. Pokazala bih i da život ipak ide dalje. Zato bismo tu pokazali i životinje, ovce, konje, djeci bismo uredili za pecanje, imamo potok. Znak da se život, koliko god bilo teško, nastavlja. Mi smo počeli s uzgojem crne slavonske svinje, imamo ovce, ponije, zečeve, kokoši. Koliku god patnju prošao hrvatski narod, htjela bih pokazati tu muku, ali i poslati poruku da je vrijedilo – jer danas naša djeca žive u slobodnoj domovini Hrvatskoj“, kaže Željka.

Želimo pokazati ljudima koji dođu u Kuću sjećanja sve kroz priču, izvedbu, da čovjek dobije dojam da je u tome, kao da u tome i sam sudjeluje, hoda kroz to vrijeme, osobno to doživljava. Kad stanete na zadnju stepenicu podruma kao logora, uključi se svjetlo koje asocira na ulazak u pakao.

Sve ove godine, plavi kaputić kod Željke je kući u ormaru. „Moja desetogodišnja kćer Maja me pitala: ‘Mama, zašto si ti na TV-u i zašto plačeš?’. Tri i pol godine je imala kad me počela ispitivati o tome. Mi smo njoj to pokušali objasniti, da su se naši branitelji branili s krunicom u ruci, a da su Srbi išli tenkovima na nas“, kaže Željka.

Plavi kaputić

„Kao simbol stradanja djece u Domovinskom ratu, zamislili smo da Kuća sjećanja bude centar toga spomena. Priča počinje od motiva s kojim je sve i počelo, plavog kaputića. Prikazali bismo sve faze Željkinog života: djetinjstvo prije rata, gdje je živjela kad je rat počeo, taj predio je već bio okupiran, njeno izvlačenje iz Borovog naselja, preživljavanje rata kroz Vukovar, progonstvo i Berak. To je veliki projekt, nije klasični muzej. Želimo pokazati ljudima koji dođu u Kuću sjećanja sve kroz priču, izvedbu, da čovjek dobije dojam da je u tome, kao da u tome i sam sudjeluje, hoda kroz to vrijeme, osobno to doživljava. Kad stanete na zadnju stepenicu podruma kao logora, uključi se svjetlo koje asocira na ulazak u pakao. Počinju se polako čuti riječi ispitivača hrvatskog zarobljenika koji odgovara na pitanja. Iza vaših leđa upalilo bi se svjetlo koja baca svjetlo na hrvatskog branitelja koji je zarobljen kao ranjenik, vidi se njegova muka.

Cilj naše udruge je borba za svakog čovjeka. Želimo ljudima ponuditi život, mogućnost da se sastajemo, družimo. U Hrvatskoj nema muzeja koji će pričati priču, pogotovo o stradanju djece u Domovinskom ratu.

Na kraju toga podruma nalazio bi se stol oficira JNA i dva vojna policajca. Njih bi posjetitelj gledao u lice, a hrvatskog zarobljenika gledao bi s leđa. Jer uvijek se govorilo: ‘Glava dolje, ruke na leđa’. To je asocijacija na odnos agresora prema čovjeku, zarobljeniku. S lijeve strane podruma je mala prostorija koja bi prikazala samicu gdje su Srbi također držali zarobljenike, po samicama. Tu nema ležaja, sve je goli beton. Tu je čovjek morao 24 sata stajati na nogama okrenut prema zidu, glava dolje, ruke na leđa. To bismo popratili tihom glazbom, prigodnom naracijom, da čovjek dobije osjećaj naježenosti. Da osjetite da ste vi dio svega toga, da proživljavate to vrijeme, koliko je moguće. Želja nam je da i posjetitelj donekle osjeti što je zarobljenik proživljavao, ili barem da se naježi“, opisuje viziju Željko Šandor.

Plavi kaputić prepoznat je i u Izraelu, surađuju s udrugama u BiH. To je veliki promotivni potencijal hrvatskog križnog puta i proslava herojstva naših ljudi. „Cilj naše udruge je borba za svakog čovjeka. Želimo ljudima ponuditi život, mogućnost da se sastajemo, družimo. U Hrvatskoj nema muzeja koji će pričati priču, pogotovo o stradanju djece u Domovinskom ratu. Može se u muzej staviti puška, tenk kao eksponat. I, što to kaže? A mi želimo iznijeti priču, postići emociju. Želimo da svaki eksponat koji uđe u Kuću sjećanja bude zaštićen. Da ga se nigdje ne može iznositi. Tako i plavi kaputić, u Kući sjećanja treba biti i ostati“ ističe Željko. Snagu plavog kaputića kao simbola koji potiče i ujedinjuje potvrđuje i akcija ‘Litra mlijeka za Vukovar’, kad je prikupljeno milijun i pol kuna s čime je u Vukovaru izgrađen dječji vrtić Željka.

„Mi to ne možemo sami, kao udruga, bez pomoći nekoga. Taj projekt zahtjeva velika sredstva. Ta se kuća mora osigurati statički, treba je obnoviti. Mnoge stvari će se rješavati preko prijatelja branitelja. Nije problem bager, pijesak, prozor, lopata. To se sve rješava. I to je naša i snaga tog projekta – što nam kontingent hrvatskih branitelja daje podršku“, poručuje Željko.

Jadranko Anić Tot vjerojatno je ubijen na Ovčari, još nije pronađen.

„Kod nas kući 28 godina dolaze branitelji iz cijele Hrvatske. Svake godine kod kuće imam po 50 ljudi. I sad, da se ja okrenem i to sve napustim!? A imam podršku ljudi i imam potrebu napraviti Kuću sjećanja. Tu je uključen veliki broj ljudi, mojih prijatelja, mojih očeva. Ja to stalno govorim – mojih očeva! Ne daj Bože da mene od njih netko prozove i kaže: ‘Ti si mene iskoristila’. A dali su za mene zadnju kap krvi“, savjesno će Željka.

„Ne volimo svi tu Hrvatsku jednako i ne poštujemo svi jednako hrvatske branitelje. Ja u tu priču želim uključiti branitelje. Pokojni Jadranko Anić Tot, dečko iz Zagreba zvan Šnicla, bio je HOS-ovac. Bio je s nama, on se s nama igrao, crtao nam stripove. I nikad nije sjeo jesti za stol s nama, dok najprije mi djeca ne bismo sve pojeli. Onda bi Šnicla kupio mrvice sa stola, koje su preostale, a najviše je volio kruh s grožđicama. Pa mu je mama često pekla taj kruh. On je tri puta bio ranjen. Kad je treći put bio ranjen, završio je u bolnici i od tada mu se gubi trag. Mami je poslao poruku deset dana prije pada Vukovara preko branitelja, da ode s nama u sklonište, rekao je da će Vukovar pasti. Pa da je bolje da budemo u masi, nego da ostanemo sami u zgradi. Vjerojatno je ubijen na Ovčari, još nije pronađen. Sestra od Šnicle živi u Zadru. Rekla mi je: ‘Da sam i ja otišla u Vukovar s bratom, ne bih sada bila s vama’“, pripovijeda Željka.

Jadranko Anić-Tot

Eh, dragi Šnicla. Koja varka. Da tebe, čovjeka koji je sebe hranio skupljajući sa stola mrvice, zovu po slasnom komadu mesa – Šnicla. Veliki čovječe, čiji je nadimak u totalnoj suprotnosti s onim što si imalo imao i mogao jesti. A ti si odlučio – najprije drugi, najmanji, djeca. Tebi što ostane. Ne komad. Nego mrvica. Ti si div. I sada si za najbogatijom trpezom na Gozbi Jaganjčevoj.

Željki znači i heroj Blago Zadro. Kad je stala pokraj njegovog spomenika, pijani mladići počeli su psovati, pljuvati i vikati: ‘Ustaša je mrtav! Ovo je Velika Srbija!’. „U meni je rastao bijes, ljutnja. To su moji vršnjaci. Nekad smo bili susjedi, igrali se zajedno. Htjela sam im viknuti: ‘Tog čovjeka ubili su vaši očevi. Zar ne shvaćate da vam je Blago dao slobodu, domovinu, dom, kruh’. Ostala sam nijema. Znala sam da im moje riječi ne bi ništa značile“, kazuje Željka. I dalje navodi imena koja njoj život znače.

Antun Kokoš

Branitelj koji je raznosio oružje po bojištima u obrani grada, bio je ranjen u oko. Kad je izašao iz bolnice i vidio kako je Vukovar razoren, plakao je na preostalo jedno oko.

Tomislav Lesić, zvan Doktor, iz Zagreba, prvi branitelj ekshumiran na Ovčari. Pavao Spudić Dado, HOS-ovac došao iz Zagreba. Dado ima tri grobnice. U Zagrebu mu je sahranjena vilica, u Vukovaru potkoljenica, njegove preostale dijelove nisu našli. Dado je Željku Šandoru na Svi Svete 1. studenog 1991. g. rekao: „Vukovar pada, mi ćemo pasti, nećemo se moći održati. Dok sam ja živ, ja ću biti uz tvoje“. Šandor više nije mogao dolaziti kod nećaka zbog obrane od svakodnevnih napada, a Dado mu reče: „Dok sam ja živ, ja tvoje neću napustiti“. Susjed Pišta, kost i koža, zarobljen u logoru Manjača, jako je obolio od karcinoma. Ima troje djece. Ilija Ačkar, HOS-ovac. Antun Kokoš bio je u MUP-u: „Strašan čovjek, prošao bojišta, imao je smrzavanja, od prvog dana dokad je mogao biti u ratu“. Ante Mandarić iz Splita bio je u Vojnoj policiji. Bio je tako jak i pun života. Sad je oronula stijena. Pun tuge, boli i razočarenja. Mladen Amstrong Grof, Ivica Mitrović, Željkin djever, početkom rata pobjegao je iz JNA mornarice. Pokupio je bojne otrove i umro od leukemije. Branitelj koji je raznosio oružje po bojištima u obrani grada, bio je ranjen u oko. Kad je izašao iz bolnice i vidio kako je Vukovar razoren, plakao je na preostalo jedno oko. Oni su za mene iznad svega. Oni su moj ponos, moja suza, moja bol, sreća, moj osmijeh koji rijetko dajem. Suze mi teku kad vidim što im čine. Prodali su što najviše boli i guši – njihovo dostojanstvo i muku. Oni, hrabri moji, srca su dali za ovu predivnu zemlju, a što nam danas čine“, boluje Željka.

Tomislav Lesić

Pavao Spudić Dado

Zato Kuća sjećanja. Da nam zavodljivi i zaboravni svijet, interesna i nezainteresirana politika, bjegunci i izdajice, do kraja ne zaprljaju i unište najsvetije, za što i Spasitelj reče da nema veće ljubavi od te. Božanski duh na ovoj zemlji je – Dati svoj život, baš i tijelom, za drugoga. Umrijeti za… – to je DNK našega Boga. Isus je pokazao, grijeh se otkupljuje spremnošću da umreš. Branitelji mučenici vlastitom krvlju potpisali su tu tešku, a za ovaj svijet spasonosnu Isusovu školu.

Zato Memento – Pamti! Zato Memorija – Sjećaj se, čovječe! Zašto sada ti po Hrvatskoj možeš slobodno šetati, ići na izlete. Zašto možeš svoju zemlju napuštati i vraćati se, skroz je napustiti i uopće se ne vratiti. Nitko ti ništa neće. Sloboda je to! Račun je već plaćen! 1991. i par godina poslije! Tko ga je platio? Poginuli i živući Hrvatski branitelji!

Idi upoznavati svijet. Zato su se oni borili i ginuli. Da ti možeš hodati, slobodno se kretati. I za to nikome račun polagati. Sve što oni nisu mogli. Sloboda je to. Plaćena. Iako nema cijene. Željka opisuje i ‘Kao slobodu’: „Bodljikava žica oko mene, prijatelja mojih. Dolazi oficir JNA: ‘Idi, trči, bježi! Dajem ti slobodu’. Mislim u sebi: ‘Kamo da bježim, kada je oko mene bodljikava žica?’. Izdere se na mene: ‘Trči!’. Potrčao sam. Možda sam pretrčao 20 metara i bam! Propucao mi je noge. Dao mi je tobože slobodu. Shvatio sam. Ovo je način preživljavanja. Ako ne bježiš na slobodu, mrtav si. A ako bježiš, ranjen si. Sada je na meni da odlučim“.

Toliko toga za tebe je netko drugi, tebi nepoznat, platio i otplatio… A ti putuj… Traži se… Možeš ponijeti listove. Ali korijen ove zemlje je čvrst. I težak. Najsvetijim natopljen. Iščupati ga nitko neće i ne može. Dok je ljudi poput branitelja, Željke i neznanih hrvatskih Željka… Ona je odlučila ostati. Od ravnice se ne može odlijepiti. „Dolazim do velike livade. Na njoj su tamburaši Zlatni dukati. Krenuli smo put salaša. Obišli smo sva mjesta iz bolne prošlosti. Zadnje nam je odredište obala Dunava i bijeli križ. Zapalila sam svijeću. Položila bijelu ružu. I iz sveg srca zapjevala Ne dirajte mi ravnicu“.

Najmlađa žrtva Vukovara je Ivan Kljajić, 6 mjeseci života. Najmlađi ubijeni na Ovčari je Igor Kačić, 16 godina. Trudnica Ružica Markobašić brutalno je smaknuta s djetetom u utrobi u petom mjesecu trudnoće. Plavi kaputić i na njih je spomen.

Uvijek je bilo ljudi koji su čuvari. Malobrojni su, ali oni su ključ i potka. Baš oni u sebi imaju moć, kapacitet kvasca i sjemena. Čuvari domovine su zrnca koja održavaju tijelo naroda živim, opstalim, da tijesto može rasti i biljka do stabla klijati. Željka želi okopavati humus, čuvati plodnost zemlje koju su hranjivo pognojile kosti i krv hrvatskih žrtava.

Pomozimo Željki izgraditi Kuću sjećanja Plavi kaputić. Neka to bude naša zajednička domovinska priča. U srpskim logorima bilo je više od 30 000 logoraša. Od toga 3 000 žena i 500 djece. U Vukovaru logor je bio skladište Veleprometa. Kuća sjećanja na to spomen doziva.

Vjerujem u dragoga Boga. Dok se mi budemo držali zajedno, nema nas puno, ali nas ima. I vrijedimo! Uspjet ćemo! Gospu molim za njih drage moje, da ne budu zaboravljeni

U Domovinskom ratu ubijeno je 402 djece. U Vukovaru je ubijeno 86 djece, od toga 54 ih je mlađe od 10 godina. Najmlađa žrtva Vukovara je Ivan Kljajić, 6 mjeseci života. Najmlađi ubijeni na Ovčari je Igor Kačić, 16 godina. Trudnica Ružica Markobašić brutalno je smaknuta s djetetom u utrobi u petom mjesecu trudnoće. Plavi kaputić i na njih je spomen.

Željka nije odustala od domovine, ne odustaje ni od tog projekta. „Odustati neću jer ravnicu nikad ostaviti neću. Njihovu muku nikad ostaviti neću. Sve dok su hrvatski branitelji uz mene, ja vjerujem da ću uspjeti. Vjerujem u dragoga Boga. Dok se mi budemo držali zajedno, nema nas puno, ali nas ima. I vrijedimo! Uspjet ćemo! Zlodusi koji nam žele nanijeti zlo, baš zbog takvih ćemo uspjeti i napravit’ ćemo to. Ja to čvrsto vjerujem. Ja i danas imam utjehu u hrvatskom branitelju. Gospu molim za njih drage moje, da ne budu zaboravljeni“ poručuje Željka i moli: „Ne puštaj me noćas u ovoj boli, ne ostavljaj me samog. Prijatelji stari, boli me, gušim se. Da si bar srce iščupati mogu, da nestane ova bol. I suzu da zaustaviti mogu, da zaboravim sve. Al’ ne ide, ne ide. Probao sam biti kamen, hladan kao rijeka, ali ne mogu. Ja osjećam Hrvatsku, ljubim je žarko. K’o maleno dijete sam kad me obuzme san u zlatnom polju ravnice moje. Tada, prijatelju stari, osjećam krilo domovine svoje“.

Hrvatska, obuci rukave Plavog kaputića! Štiti njegova kapuljača i grije bijela vunena podstava. Plavi kaputić želi čuvati od zaborava križni put naše zemlje, vukovarsku i sve druge hrvatske golgote. „O Dunave plavi, samo teci, bol moju tokom svojim ponesi“. Plav je Dunav. Plave su njene oči i kaputić. I plavo je Nebo kojem Željka upravlja molitve, poglede i gdje je dom njenih Anđela Čuvara…

A pod nebom, zlatna je slavonska ravnica. I zlatna je aureola svetaca, hrvatskih mučenika. Možda gore umjesto palmi nose zlatne žitne klasove. I u slavi klanjanja Stvoritelju, Istini povijesti pred kojim će svatko odgovore dati i koljeno prignuti, kliču: Svevišnji Vladar, Bog je pred nama i Licem u lice s nama! Zato – Vridilo je! Učenik je s izvrsnim položio kod Učitelja… Ljubav se s ljubavlju stopila…

Donacija se može uplatiti s naznakom za: Udruga Plavi kaputić (S. Radića 4, Berak) 32 243 Orolik
Broj žiro računa: OTP banka HR8324070001100056935