Uvodeći u temu emisije s. Ana istaknula je kako krvlju ispisani križevi hrvatskih branitelja i civilnih žrtava danas ponosno stoje kao bijeli križevi na vukovarskom polju. Kako je rekla, krv postaje bijela, znak vječnosti, pobjede dobra nad zlim i trajni podsjetnik da žrtvu ne smijemo zaboraviti naglašavajući kako to ne znači gajiti osjećaj mržnje i osvete nego samo kao znak upozorenja da se to nikad više ne ponovi.

Prof. dr. Andrija Hebranga svjedok je tog ratnog vremena kao ministar zdravstva te član ratne Vlade kojom je predsjedao dr. sc. Franjo Tuđman.

Kako je rekao Hebrang, o Vukovaru nikad nije lako govoriti jer svaki Hrvat bi morao Vukovar  smatrati stožernom točkom hrvatske povijesti.

“Takvu žrtvu kakvu je podnio Vukovar, malo je takvih gradova u povijesti podnijelo. Kako je to počelo sa stajališta ratne Vlade čiji sam bio član? Naravno, sve je počelo još tamo davno prije izbora kad smo bili razoružani. Kada je Hrvatska bila razoružana bilo nam je jasno, svatko tko i malo razmišlja politički da slijedi veliki rat. Razoružani smo s dva poteza, jedan je bio kada je tadašnji šef Komunističke partije Ivica Račan između dva kruga izbora dozvolio KOS-u u Beograd da povuče oružje teritorijalne obrane. Zašto između dva kruga? Jer su vidjeli da nakon prvog kruga gube izbore pa su nas razoružali jer su se bojali što slijedi nakon toga. I naravno Budimir Lončar koji se u Ujedinjenim narodima u New Yorku zalagao za embargo. Kad smo vidjeli da smo ostali bez oružja i bez mogućnosti za kupnju oružja, krenuli smo odmah prikupljati naš sanitet. Mi smo naš Stožer saniteta osnovali već u prosincu 1990. godine, odmah nakon što je srpsko stanovništvo naoružano oružjem JNA stavilo balvane na hrvatske puteve.

Dr. Bosanac i Dr. Njavro izvanredno su odigrali svoje ulogu, postali su centar širenja istine o tragedijama i o srpskim zločinima.

U tom kompleksu Vukovar je sigurno bio jedan od fokusa naše pažnje jer je u Vukovaru trajala nepravda nad Hrvatima desetljećima. Samo ću napomenuti podatak da je u bolnici na 11 odjela, na čelu njih 10 bili Srbi, a samo na jednom je bio Hrvat. Vidjeli smo da će se ondje odvijati žestoka politička borba i zato sam ja iz vukovarske bolnice pozvao dr. Vesnu Bosanac i pokojnog dr. Juraja Njavru i rekao sam im da moramo napraviti organizaciju ratnog saniteta unaprijed za slučaj rata. Tada sam dr. Bosanac imenovao ravnateljicom i dr. Njavra šefom kirurgije. Taj početak je značajan jer oni su se pripremili za taj rat i to je bilo najvažnije. Kad je rat počeo i kad je bolnica dolazila u centar zbivanja jer je bilo sve više ranjenih koji su tražili spas u bolnici, i ne samo branitelji nego i civili, onda je važnost bolnice mijenjala svoju funkciju – iz medicinske ustanove izrasla je u medicinsko-humanitarnu ustanovu. Malo pomalo bolnica je postala centralna točka obrane Vukovara jer je našim bojovnicima pružala sigurnost, odnosno jednu psihološku pomoć. Dr. Bosanac i Dr. Njavro izvanredno su odigrali svoje ulogu, postali su centar širenja istine o tragedijama i o srpskim zločinima. Uspostavio sam im komunikaciju sa svim važnijim tijelima u Europi i svijetu i oni su slali svoja izvješća, ali naišli su na gluhi prijem i nikad nije došao odgovor. Što je najtragičnije, znali su što ih čeka.”

Prof. dr. Andrija Hebrang, prof. dr. Vladimir Dugalić i s. Ana Begić

Iako je za vrijeme Domovinskog rata bio na doktorskom studiju u Rimu, prof. dr. Vladimir Dugalić prisjetio se toga vremena. Kako je rekao, u ljeto 1991. neposredno prije žestokih napada na Vukovar, djelovao je u Osijeku te je osjetio što to znači kad se grad granatira i što to znači ići ulicama pod granatama.

“Moram samo reći da mi je jedna scena ostala za cijeli život usječena u pameti. Zamolili su me da imam sprovod za jednog čovjeka koji je umro. Ja sam prihvatio održati taj sprovod na centralnom groblju. Otišao sam tamo i u pola sprovoda grunula je granata neposredno pored nas i ljudi su jednostavno bili prisiljeni otići. Dovršili smo obred i spustili smo čovjeka u grob. Potom sam ušao u jednu prostoriju se presvući i ondje je uslijedio šok, pogledao sam u susjednu prostoriju i vidio desetak izmasakriranih tijela koji su toga dana bili donešeni iz sela pored Osijeka. Tada sam shvatio da je tu na djelu mržnja jer normalan čovjek čak i u ratu mora poštivati protivnika. To je mogu jedno kratko iskustvo. Kad je nastupilo primirje otišao sam u Rim na daljnji studij.”

Prema riječima dekana KBF-a u Đakovu Dugalića, od 1991. do 1995. boravio je u Zavodu sv. Jeronim u Rimu zajedno s još dvadesetak svećenika. Prisjetio se kako su se u listopadu i studenom 1991. hrvatski studenti, njih 50-60, okupljali svake večeri u 18 sati na Španjolskom trgu u Rimu, molili krunicu i pjevali hrvatske pjesme.

“Mi smo na drugačiji način doživljavali što se događalo u Hrvatskoj.  Jedno je kad ste u uskoj sredini pa gledate nešto iz žablje perspektive, a mi smo nažalost gledali iz one ptičje perspektive i vidjeli svo to nerazumijevanje svjetske javnosti pa čak i licemjere koja nije htjela pomoći Hrvatskoj. Nas je to više boljelo pa smo svojim aktivnostima, makar i simboličnim, pokušali skrenuti pozornost običnog čovjeka na zbivanja u Hrvatskoj.”

Cijelu snimku emisije pogledajte OVDJE.