Pavao Štoos rođen je u zagorskom mjestu Rozga, pokraj Dubravice, piše Nedjelja.ba. Radi se o kraju odmah uz rijeku Sutlu i hrvatsko-slovensku granicu. Štoos je rođen u seljačkoj obitelji, no uspio je dobiti vrlo dobro obrazovanje, zahvaljujući ponajviše dobrotvorima. Bio je izvrstan đak, a školovao se za svećenika. Zaređen je u dobi od 27 godina. Jedno je vrijeme bio biskupski tajnik te profesor na bogosloviji. Kasnije je premješten u Pokupsko, gdje je pastoralno djelovao kao župnik 20-ak godina. Zatim je imenovan kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog, piše povijest.hr.

U književnosti se javio stihovima na latinskom i kajkavskom. Najpoznatiji je po elegiji Kip domovine vu početku leta 1831. Radilo se o pjesmi na kajkavskom jeziku koju je napisao još kao student isprva pod naslovom Nut! Novo leto! Mati – sin – zorja! Pjesma je objavljena 1835. u Danici. U njoj kajkavskim stihovima pesimistički oplakuje odnarođivanje Hrvata od svojega jezika, shvaćenoga kao sinonim za narod i naciju. Štoos je pesimistično gledao na hrvatske prilike i zemlju vidio u tamnici i mraku (srce od plača ne mrem zdržati).

Napisao je i pjesmu Glas kričečega vu pustini te pjesme u čast Ljudevita Gaja, bana Jelačića i Jurja Draškovića kao i govor u kojem slavi Ivana Gundulića. Bavio se i glazbom skladavši nekoliko svjetovnih napjeva i veći broj crkvenih pjesama.

Preminuo je 1862. godine u Pokupskom.