Kratki životopis mons. Radoša

Mons. Bože Radoš rođen je 5. rujna 1964. u Crvenicama, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Nekoliko godina kasnije njegova se obitelj preselila u Hrvatsku, pa je Bože odrastao u Kuševcu pored Đakova. Po završetku sjemenišne klasične gimnazije u Zagrebu i Đakovu (1983.), započeo je filozofsko-teološki studij u Đakovu. Diplomirao je 1990. godine, te 29. lipnja iste godine bio zaređen za svećenika tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije.

Nakon toga, godinu dana je obnašao službu župnoga vikara u Župi Preslavnoga Imena Marijina u Donjem Gradu u Osijeku. Godine 1991. započeo je postdiplomski studij duhovne teologije na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu i magistrirao 1994. godine na temu „Motivacija za Bogu posvećeni život. Biblijski, teološki i psihološki aspekti“. Potom je nastavio specijalizaciju, ali je 1997. godine bio imenovan duhovnikom u đakovačkom Bogoslovnom sjemeništu. Uz to, u Nadbiskupiji je obnašao službu asistenta za permanentni duhovni odgoj mladih svećenika, koordinatora za duhovnu formaciju svećenika. Godine 2010. imenovan je kanonikom Kaptola sv. Petra u Đakovu. U više navrata bio je član Prezbiterskoga vijeća. Bio je duhovni asistent đakovačke sekcije Udruge hrvatskih katoličkih liječnika, član uredništva nadbiskupijskoga časopisa za pastoralnu orijentaciju „Vjesnik“. Od 2013. do 2016. godine bio je i član Nadzornog odbora Papinskog hrvatskog Zavoda svetoga Jeronima.

Predvodio je brojne duhovne vježbe u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Srbiji i Austriji, a u više navrata organizirao je hodočašća svećenika u Svetu Zemlju, Italiju, Grčku, Francusku i Poljsku. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu predavao je kolegije: Duhovna teologija, Duhovnost Novoga Zavjeta, Duhovnost Staroga Zavjeta, Život i duhovnost prema svetom Pavlu, Uvod u kršćansku meditaciju, Misiologija i Pastoralno vodstvo. Objavio je u hrvatskim časopisima petnaestak radova o kršćanskoj duhovnosti.

28. travnja 2016. imenovan je rektorom Papinskoga hrvatskoga Zavoda svetoga Jeronima u Rimu, a službu je preuzeo 15. lipnja 2016.

Foto: Marko Đurin

Izabrane misli iz propovijedi mons. Radoša

Na misi u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu s hrvatskim biskupima koji su u studenom 2018. godine boravili u pohodu „Ad limina apostolorum“, a za vrijeme susreta hrvatskih rimskih studenata, mons. Radoš, tada rektor Zavoda, povukao je paralelu između Hrvatske crkve sv. Jeronima u kojoj su bili radovi na obnovi u tijeku istaknuvši da, kao što se ta crkva obnavlja iznutra i izvana i vraća joj se njezina izvorna ljepota, tako i živa Crkva ima istu trajnu potrebu: učvrstiti temelje, osnažiti strukture i tražiti putove da slika Crkve zablista u izvornoj ljepoti.

„Obnova u Crkvi nikada ne prestaje. ‘Skele’ se samo premještaju s jednoga na drugo područje, dolaze novi i stručni radnici. Ordinariji i redovnički poglavari prepoznali su u vama, dragi studenti, sposobnosti koje će sutra, osnaženi novim spoznajama i vjerničkim iskustvom, biti dragocjene u obnovi i usavršavanju partikularne Crkve“, poručio je hrvatskim rimskim studentima rektor Radoš.

Treba odbaciti sve ono što nas priječi da uđemo na uska vrata, kako bi nas Bog slobodne poveo.

Na hodočašću korisnika i djelatnika Doma za stare i nemoćne u katedralu u Đakovu 2016. godine, njihov bivši duhovnik i inicijator hodočašća poručio je kako nam Isus govori kroz slike – sliku vrata i sliku puta. „Ova vrata su vrata vjere. Došli smo jer vjerujemo. Bog nam ih stvarno otvara, a najprije nam ih je otvorio na krštenju. Ovo je naša kuća, ovdje se osjećamo kao djeca. Vrata vjere ne može čovjek otvoriti sam, vjera je uvijek Božji dar; Bog može otvoriti ova vrata. I onda kada odemo iz kuće, kada grijehom zalupimo vrata i ne ponesemo ključ, tada Bog stoji na vratima i uvijek čeka da nam širom otvori svoja vrata“, kazao je mons. Radoš dodajući kako su to uvijek uska vrata.

„Uska vrata su ona koja na prvi pogled nisu poželjna, ali tek nakon što kroz njih uđemo vidimo ljepotu koja se krije iza njih. Kroz ovu godinu simbolično ih zovemo Vratima Božjeg milosrđa i povezujemo ih s uskim vratima ispovjedaonice, tamo gdje trebamo ući siromašni, slabi, ponizni, sagnuti se, kleknuti i kazati: Gospodine nisam dostojan, ali ti mi otvori vrata, vrata života, vrata svoga milosrđa da mogu ući. Treba odbaciti sve ono što nas priječi da uđemo na ta uska vrata, kako bi nas Bog slobodne poveo“, rekao je mons. Radoš.

Stavimo danas ovdje sve pred Gospodina i molimo ga da nam oprosti sve grijehe, kako bi nam potpunim oprostom dao milost i raspoloženje da iz ovoga doma izađemo slobodni, čisti pred Bogom, oslobođeni svega, spremni za susret s Gospodinom sada i u budućnosti.

Govoreći o drugoj slici – slici puta, mons. Radoš istaknuo je kako je težak put starih, bolesnih, onih u kolicima. „Isus nas zove da idemo uskim putem. To očito nije put kojim svi idu, to je put konkretnoga izbora. I ovdje nam kaže – Ja sam taj put. Nije jednostavno ići za Kristom, biti njegov učenik, biti kršćanin, držati se principa svoje savjesti, činiti dobro svaki dan“, naglasio je mons. Radoš, ističući kako je taj put onaj kojim se ide polako i sve vidi: „Mladi ljudi kroz život idu brzo i ne vide sve. Vi idete polako, ali vidite sve što je u životu bilo i jest lijepo, vidite sitne znakove Božje pažnje koju vam Bog daje po onima koji žive s vama, onima koji rade u Domu, vašima koji vas obilaze, koji vas nazovu, koji vam donose sakramente u dom. U Godini smo milosrđa gdje molimo Gospodina da nam da snage da idemo kroz uska vrata, uskim putem, jer to je put u život. Stavimo danas ovdje sve pred Gospodina i molimo ga da nam oprosti sve grijehe, kako bi nam potpunim oprostom dao milost i raspoloženje da iz ovoga doma izađemo slobodni, čisti pred Bogom, oslobođeni svega, spremni za susret s Gospodinom sada i u budućnosti.“

Ovih pet likova na križnom putu su zaista usput, a ustvari nisu usput nego svatko od njih nam govori da u mozaik svog življenja ugradimo ono što su oni ugradili u Kristovu muku.

Na duhovnoj obnovi za redovnice Požeške biskupije koju je vodio 2011. godine, mons. Radoš je govorio o svijetlim točkama Isusovog križnog puta, odnosno o sporednim osobama koje se pojavljuju na njemu, a koje spominje Evanđelje. Jedan od prvih takvih likova je Pilatova žena koja svojom ženskom intuicijom govori svome mužu: “Pusti toga pravednika”. Na križnom putu susreću se još neki svijetli likovi poput Šimuna Cirenca koji pomaže Isusu nositi križ, zatim desni razbojnik, prvi čovjek kojeg je Isus proglasio svecem. Tu je i satnik koji priznaje da je Isus Sin Božji te Josip Arimatejac koji dolazi kod Pilata tražiti dopuštenje da skine Isusa s križa i da ga ukopa u svoju grobnicu. “Ovih pet likova na križnom putu su zaista usput, a ustvari nisu usput nego svatko od njih nam govori da u mozaik svog življenja ugradimo ono što su oni ugradili u Kristovu muku”, istaknuo je tada mons. Radoš.