“Nedavno sam pomislio da je Božić. Tražeći po bespućima obične, antenske televizije neki program koji bi prenosio utakmicu između Dinama i Rijeke, naišao sam na ‘Povratak kralja’, treći dio trilogije ‘Gospodar prstenova’. To me iznenadilo, ali i neobično obradovalo, kao i cijelo društvo u kojem sam se nalazio.

Naslovna fotografija za tekst ‘Čemu Tolkien’ na mrežnim stranicama Hrvatskog čestertonijanskog društva (Izvor: Gilbert.hr)

Ti filmovi su uvijek odlični, bio je jedan komentar kojem se nitko nije ni pomislio suprotstaviti. Razmišljao sam zašto ih baš sada prikazuju, a ne u božićno vrijeme kako se to uobičajilo kod nas posljednjih desetak godina. Ugasivši televizor jer nas je film odvraćao od važnog posla, sinuo mi je razlog njegovog prikazivanja. Naime, 2. rujna obilježava se 50. obljetnica preminuća velikog Johna Ronalda Reuela Tolkiena.

Taj engleski profesor i pisac u mnogočemu je zadužio, ne samo književnost, već i nedavnu kulturu zapadne civilizacije i svaki kutak u koji ona zalazi (što je u konačnici cijeli svijet). Nedvojbeno su njegovoj popularnosti doprinijeli spomenuti filmovi.

No, premda vrhunsko ostvarenje, pravo remek-djelo, oni su, kao što je to čest slučaj sa slikopisnim adaptacijama, daleko podređena književnom predlošku. Tolkien upisan zlatnim slovima u konstelaciju kulture koju zovemo globalnom i postao je toliko prepoznatljiv da se, posredstvom filmova, bez problema može citirati po razno-raznim internetskim meme-ovima. Međuzemlje je pokorilo Međumrežje. Ipak ostaje pitanje zašto je ‘Gospodar prstenova’ J. R. R. Tolkiena postao tako popularan? I što je toliko privlačno u njemu?

Hobitovac iz filma ‘Gospodar prstenova’ u Shireu ili Kotaru, kako je prevoditelj Marko Maras preveo na hrvatski jezik (Foto: Instagram)

Ne namjeravam ovaj tekst učiniti strogo objektivnim ili, ne daj Bože, znanstvenim radom. Premda ne prežem od rasprava o samom Tolkienu i naravi njegova djela, držim da su u ovom slučaju ipak subjektivni ili osobni razlozi privlačniji. U tekstu bih dakle naveo pet razloga zašto je meni ‘Gospodar prstenova’ važan i što sam u njima našao, a zbog čega bi djelo vrijedilo iščitavati, a njezinog autora nadalje proučavati.

Prvi razlog – stvaralaštvo. Tolkien je bio kreativac. Napisao je tisuće stranica raznoraznih knjiga. Mnogi njegovi spisi ugledali su svjetlo dana tek nakon njegove smrti zahvaljujući uredništvu sina Christophera (tu bih ubrojio, na primjer, ‘Povijest Međuzemlja’ u 12 knjiga). Prevodio je s drevnih jezika i još je stvarao vlastite jezike.

Bio je profesor, oksfordski učenjak, znanstvenik. K tome je bio i odličan crtač, umjetnik-samouk (usudim se reći – naivac. Al´ o tom drugom prilikom).

Osim što je iskazivao nevjerojatnu stvaralačku snagu na raznim poljima, bio je i muž i otac četvero djece. No ovdje bih želio istaći njegov pogled na narav stvaranja, što nam pokazuje zašto i kako je bio tako plodonosan. Tolkien je govorio o Bogu kao stvaratelju, a čovjeku kao pod-stvaratelju, kao onome koji oponaša Božje stvarateljstvo.

Ali ukoliko stvarate novu mitologiju (mitopoiesis) prožetu i preobraženu Radosnom viješću, utoliko je Tolkien donio nešto novo, a tako trajno, svome vremenu i svojoj kulturi, koje teži zaboraviti vječnu lijepu istinu

Oponašajući ga i čovjek stvara, u našem kontekstu, književne svjetove, djela i likove koji odražavaju ne samo ovaj svijet, već i Onaj svijet. Ta djela onda kazuju duboku istinu. Nije to naročita novost u zapadnoj misli. Ali ukoliko stvarate novu mitologiju (mitopoiesis) prožetu i preobraženu Radosnom viješću, utoliko je Tolkien donio nešto novo, a tako trajno, svome vremenu i svojoj kulturi, koje teži zaboraviti vječnu lijepu istinu.

Sam Tolkien govori o duhovnoj povijesti našega svijeta kojeg upriličuju zbivanja u njegovom izmišljenom svijetu, kojim vlada načelo ‘dobre katastrofe’

Drugi razlog – imaginarni svijet. Tolkien je pisao fikciju, književna djela. Rekli bismo, o nečemu što ne postoji. No strogo govoreći i govoreći rječnikom samog J. R. R.-a, pisao je o nečemu što je izrazito stvarno. Dokazuju to barem dvije stvari. Pod a): svi čitatelji knjiga i/ili gledatelji filmova, lako se mogu poistovjetiti s likovima, događajima, riječima i slikama koji nastupaju na sceni povijesti Međuzemlja. …što nas dovodi do b): sam Tolkien govori o duhovnoj povijesti našega svijeta kojeg upriličuju zbivanja u njegovom izmišljenom svijetu, kojim vlada načelo ‘dobre katastrofe’ (eukatastrofa).

Radi se o svojevrsnoj pret-povijesti ili nad-povijesti u kojoj se očituju narav i zakonitosti ovoga svijeta – njegova ljepota, ali i pokvarenost koju se treba kazivati ili na-vijest-iti (grč.historein). Rekao bih da iz toga možemo jako puno naučiti, osobito iz načela eukatastrofe – naša povijest je tek ‘dugi niz poraza’ u kojoj se u naznakama, u tragovima, nagovještava konačna pobjeda.

Treći – pušenje lule. Mnogima su prvih pedesetak stranica prve knjige ‘Prstenova družina’ izlišne, suvišne ili u najmanju ruku neobične. Jedva čekaju da Tolkien ‘comes to the point’. Na njima engleski mitotvorac detaljnije opisuje povijest, život i navike hobita. Učinio je to na veliko zanimanje i zahtjevanje svojih čitatelja koji su se oduševili za te polutane čitajući o njihovim pustolovinama u ‘Hobitu’.

Sasvim subjektivno rečeno, ovdje me najviše oduševilo Tolkienovo kazivanje navada hobita spram duhan (napose sorte Old Toby) i pušenja lule (njihov tvorac bješe pušač). Čitajući te stranice prvi put 2015. godine sjetio sam se kada sam desetak godina ranije u ruci držao praznu jeftinu lulu i dokono pućkao. Nešto je u samom činu držanja lule i ritmičkog udisanja i izdisanja bilo izrazito koncentrirajućeg.

Kao da mi se sam duh naoštravao i pripremao za kontemplaciju. Sjetivši se dakle tih trenutaka i čitajući o umirujućoj naravi hobitskog hobija, nabavio sam svoju prvu lulu. Dugački Churchwarden. Tzv. ‘Gandalfovku’. I, nikada nisam požalio. Tolkien je bio u pravu. Dokazao je to ne samo u knjizi prikazavši dovitljivost hobita (i mnogih drugih stvorenja), već i vlastitim primjerom. Pušenje lule izoštruje um, intelektualno je potkrepljujuće te vas uvodi u, načelno, dobro društvo. Možda će to neko manje puritansko doba moći s razboritošću uzeti u obzir.

Treba li još što nadodati riječima da je Tolkien bio posredno ili neposredno nadahnut Chestertonom

Četvrti – veza s Chestertonom. Treba li još što nadodati riječima da je Tolkien bio posredno ili neposredno nadahnut Chestertonom?

SPECIAL PRICE. The late British author J. R. R. Tolkien pictured in Oxford, 1972. He was elected an Honorary Fellow of Merton College in 1971. Tolkien died in 1973.

Uz to što ga spominje u svojim pismima i što se može navesti nekoliko stvari koje ih itekako vežu (premda je na Tolkienovog prijatelja C. S. Lewisa Chesterton imao daleko veći utjecaj), ovdje bih istaknuo jednu djelatnost ljudske duše koja je važna ne samo za ostvarenje vlastite čovječnosti, već i za življenje kršćanske vjere.

Korištenje mašte kod čitanja, gledanja i slušanja, uprisutnjuje i uprizoruje – bolje rečeno, po-ostvaruje – pročitan, pogledan i poslušan sadržaj. Sv. Ignacije je to dobro znao i zato se radi o možda glavnoj djelatnosti duha koju upreže u svojim ‘Duhovnim vježbama’. Pročitani sadržaj ne samo što zaživi u nama i postane (su)stvaran u nama, on ujedno (poglavito djelovanjem Duha Svetoga) zaživi svojim životom.

Maštanje istinu u čovjeku čini živom i čini ga radosnim, a to su Tolkien i Chesterton, kao i C. S. Lewis, jako dobro znali

U slučaju Tolkiena, mi postajemo Frodo Baggins (Frodo Torbar – u novijem prijevodu Marka Marasa), Aragorn; ili, u slučaju sv. Ignacija, mi jesmo u betlehemskoj štalici, podno Križa ili smo sv. Petar (ako imamo dovoljno sreće). Mašta je oduvijek bila jedno od glavnih sredstava u prenošenju istine jer ona na njezin kostur stavlja živo meso. Maštanje istinu u čovjeku čini živom i čini ga radosnim, a to su Tolkien i Chesterton (kao i C. S. Lewis) jako dobro znali.

Peti – veza s ocem. Ovo je sasvim jednostavno mogao biti prvi razlog i možda je to trebao biti. Često ističem kako sam imao tu čast i sreću da sam se s ‘Gospodarom prstenova’ susreo davno prije izlaska poznatih filmova te kada je malotko uopće čuo za to eterično ime J. R. R. Tolkien.

‘Gospodar prstenova’ za mene nije samo odlična knjiga, vrata u pret-povijest i pod-kreaciju, u istinu o čovjeku i svijetu, već je i ulazak u odnos s mojim ocem. Još kao dijete slušao sam o ‘strašnoj zemlji Mordor’, o rodoslovnom stablu Aragorna i gotovo svih hobita. Slušao sam kako su, avaj!, srpski prijevodi hobitskih prezimena dohvatili tu neku arhaičnu draž kao u prezimenu Gramzibagins.

I gledao sam zbirku ilustracija iz mape Alana Leeja koju je tata nabavio tko zna gdje (morat ću ga pitati gdje), a koji su samo dodatno pobuđivali moju udivljenost pred cijelim kozmosom Međuzemlja. Zajedno smo pogledali sve filmove u kinima. Zajedno smo i komentirali knjige, kad sam ih konačno pročitao (kasno! Ali opravdat ću se razlog da čitajući o Frodu Bagginsu, u mašti nisam htio zamisliti Elijahu Wooda).

Ali ono što mi je najdraže jest to što time imamo udio u zajedničkoj baštini koju mi je prenio i koju ću cijeli život njegovati i čuvati. Jednostavno, to je ono što mi je u ljubavi dato i preneseno i što u ljubavi dijelimo i dalje njegujemo. I što ću zasigurno sam dalje prenositi, kao zalog zahvalnosti.

Može vam se svidjeti ‘Gospodar prstenova’ ili ne. Može biti da su vam filmovi pokvarili čitanje samih knjiga. Može biti da ste jedna od onih osoba koja ne čita, već samo gleda sadržaje. Može biti da vam je ‘Gospodar prstenova’ jedina knjiga koju ste u životu pročitali.

Ali siguran sam da, kada se sve zbroji, svatko ima neku svoju priču zašto voli Tolkiena i svoje subjektivne razloge zašto u njemu nalazi nešto dobro, nešto istinito i nešto lijepo. I nekako je prigodno, gotovo providonosno što se za svaki Božić filmska trilogija prikazuje na televiziji. Tolkiena i slična djela najradije gledam i čitam u zimsko doba kada vani rano padne mrak i kad se uz skromno svjetlo (poželjno, ručne svjetiljke) zadubim u knjige na svojoj postelji.

Nešto je doista prigodno u tome – pa i ljeti. Jer to je doba kada Mlado sunce s visine pobjeđuje mrak i kad se dogodi nagovještaj konačne pobjede. Kad je navještena Radosna vijest koju J. R. R. tako dobro i istinito i lijepo prenosi u svojim knjigama iz kojih svjetlost u tami svijetli i tama ga ne obuze. Zato Tolkien”, napisao je Nikola Bolšec u eseju ‘Čemu Tolkien?’ na službenim mrežnim stranicama Hrvatskog čestertonijanskog kluba.

English author Gilbert Keith Chesterton (1874 – 1936) at work. (Photo by Hulton Archive/Getty Images)

Vraćamo se na kraju nakratko ‘Tolkienovom ChestFestu’ s nekoliko najavnih detalja. Održat će se u subotu 30. rujna s početkom u 9.30 u dvorani Don Petra Šimića na zagrebačkom Jarunu u sklopu crkve Sveta Mati Slobode. Tolkien je autor trilogije ‘Gospodar prstenov’, po mnogima najboljeg književnog djela 20. stoljeća. Pisac je svojom maštom, jezikom, umjetnošću, filozofijom i duhovnošću, zadužio naraštaje čitatelja.

Zašto je Tolkien toliko poznat i zašto je toliko čitan (i gledan)? Što je taj engleski autor utkao u svoja djela i što je htio prenijeti stvaranjem ‘novog engleskog mita’? U čemu je važnost ispravne maše te ispravnog razuma i afekata po Tolkienu? Prožima li to velebno književno djelo i kršćanska poruka, i kako je ona prenesena?

Na ta i slična pitanja – najavljuju organizatori 4. ChestFesta – nastojat će odgovoriti: dr. Holly Ordway (“Važnost mašte i priča po Tolkienu i Chestertonu”), Joseph Pearce (“Gospodar prstenova – esencijalno vjersko i katoličko djelo”), dr. Roland Szilas (“Ekonomija Shirea;”), a tu su još i čestertonijanske teme za koje će, pak, biti zaduženi Sanja Nikčević, Teresa Caldecott Cialini, Karla Korade i Ema Botica. Sve o ChestFestu i Hrvatskom čestertonijanskom klubu možete pronaći na njihovim mrežnim i društvenim stranicama.

Plakat 4. Chestfesta