Bašćanska ploča (Baščanska ploča), najvažniji i jedan od najstarijih hrvatskih epigrafskih spomenika pisan glagoljičnim slovima oko 1100 (zadnja brojka datacije nije sačuvana). Naziv je dobila po mjestu Baški na Krku, gdje je ploča nađena u crkvi sv. Lucije kraj Jurandvora između Baške i Bašćanske Drage. Danas se čuva u palači HAZU u Zagrebu. Bašćanska ploča ide po pismu u skupinu spomenika prijelaznoga stadija između oble (makedonske) i uglate (hrvatske) glagoljice. Jezik je ploče hrvatskostaroslavenski. Bašćanska ploča bila je prvotno ugrađena kao lijevi plutej u ogradu koja je dijelila prezbiterij (prostor za svećenstvo) od crkvene lađe (prostor za puk) u benediktinskoj crkvi sv. Lucije, a tek poslije, vjerojatno u XV. st., dospjela je kao spolij u pločnik (pod) crkve, pa je tako dosta oštećena. Ploča je od vapnenca; široka je 197 cm, visoka 99 cm, a debela 8 cm. Uz gornji rub ploče pruža se biljni motiv troprutastih vitica i lišća, a na ostaloj površini ploče uklesan je natpis u 13 redaka.

Prelomljenu i dijelom izlizanu, znanstvenici su ploču zamijetili 1851., kada su domaći svećenici upozorili na nju I. Kukuljevića Sakcinskoga. On je ploču našao u podu, a 1861. I. Črnčić nalazi je u pokrajnjoj kapelici Gospe Ružarice, kamo ju je dao staviti krčki biskup I. Vitezić (1854–77). Ploča je pukla na tri dijela pa ju je krčki biskup F. Feretić (1880–93) dao vezati željeznim obručem. Da je vlaga ne bi izjedala, Staroslavenska akademija u Krku i biskup A. Mahnić daju ploču zatvoriti u staklenu vitrinu, ali se propadanje pojačano nastavilo. God. 1934. krčki biskup J. Srebrnić dao je ploču na »vječno čuvanje« JAZU (danas HAZU). Ispiranjem soli ploča je očvrsnula, ali se njezina čitljivost u naše dane i dalje smanjuje.

Svoj amaterski prijepis teksta ploče poslao je Kukuljević P. Šafaříku, koji 1853. nije bio siguran o kojem je pismu riječ, misleći čak da je kriptografija. U proučavanje su se uključili M. Mesić, I. Črnčić, F. Rački, L. Geitler, V. Jagić, R. Strohal i dr. Najuspješniji je Črnčić. Rački (1875) uočava dvojnu strukturu teksta (dio koji govori o darivanju ledine i dio koji govori o gradnji crkve). Oštećenja i prijelazni tip glagoljice činili su znanstvenicima velike probleme, koji ni do danas nisu posve riješeni. Da bi se mogla pratiti neslaganja u čitanjima, prvo se donosi danas najšire prihvaćeno – ono B. Fučića.

1. A/ZЪ VЪ IME O/TCA I S(I)NA /I S/V(E)TAGO DUHA AZЪ

2. OPAT/Ъ/ DRЪŽIHA PISAHЪ SE O LEDI/N/Ê JUŽE

3. DA ZЪVЪNIMIRЪ KRALЪ HRЪVATЪSKЪÏ /VЪ/

4. DNI SVOĘ VЪ SVETUJU LUCIJU I SV /DO/

5. MI ŽUPANЪ DESIMRA KRЪ/BA/VÊ MRA/TIN/Ъ VЪ L(I)

6. CÊ PRBЪNEBŽA /S/Ъ POSL/Ъ/ VIN(O)DOLÊ /ÊK(O)VЪV O

7. TOCÊ DA IŽE TO POREČE KLЪNI I BO(G) I BÏ AP(OSTO)LA I G E

8. VAN(ĴE)LISTI I S(VE)TAÊ LUCIÊ AM(E)NЪ DA IŽE SDÊ ŽIVE

9. TЪ MOLI ZA NE BOGA AZЪ OPATЪ DBROVITЪ ZЪ

10. DAHЪ CRÊKЪVЪ SIJU I SVOEJU BRATIJU S DEV

11. ETIJU VЪ DNI KЪNEZA KOSЪMЪTA OBLAD

12. AJUĈAGO VЪSU KЪRAINU I BÊŠE VЪ TЪ DNI M

13. IKULA VЪ OTOČЪCI /SЪ S/VETUJU LUCIJU VЪ EDINO

(U okruglim su zagradama razriješene skraćene riječi a u kosima su oštećena mjesta rekonstruirana.)

Teškoća se javlja već pri čitanju samoga početka. Jedni su ondje vidjeli invokaciju (+), drugi invokaciju i slova, treći samo slova. Ta slova neki su interpretirali kao godinu: F. Rački, I. Črnčić i V. Štefanić vidjeli su čr (1100), V. Jagić ta ista slova, ali je držao da iza njih dolazi još jedno, J. Hamm se kolebao između 1079. i 1077. R. Strohal je vidio 1120., I. Kukuljević se kolebao između 1104. i 1107. a u naše dane L. Margetić dokazuje da bi, što se paleografskih razloga tiče, to mogla biti 1105. i 1107. ili 1150. god., jer se prva dva slova (čr) vide, a treće bi moglo biti d, ž, ili l, a onda iz pov. razloga isključuje posljednje dvije mogućnosti i tvrdi da je riječ o 1105. godini. Neki istraživači dopuštali su i mogućnost da godine nema te da se na početku teksta nalaze riječi azъ ili arь (Črnčić, Štefanić). Neki su potpuno isključivali mogućnost da se na početku teksta nalazi godina i držali da je ondje jedna od spomenutih riječi (L. Košuta dopušta obje mogućnosti, B. Fučić samo azъ).

19.09.2011., Bascanska dolina, Krk – Na putu kroz Bascansku dolinu postavljena je Bascanska staza glagoljice. Na svakih par kilometara postavljena je skulptura glagoljicnog slova. Slovo L, kao Lucija, na ulazu u Jurandvor.
Photo: Boris Scitar/PIXSELL

Veliku teškoću činilo je istraživačima čitanje teksta od kraja 4. do poč. 7. retka. Rješenje kraja 4. i poč. 5. retka, koje vidimo u Fučićevu čitanju (svedomi: svjedoci), i drugima se činilo dobrim (shvaćali su ga kao poimeničeni pasivni particip prezenta) pa se više raspravljalo o tome čiji su to svjedoci, tj. svjedoče li oni Zvonimirov dolazak na Krk, jesu li to Držihini svjedoci ili su to, kako misli Fučić, svjedoci uvođenja u posjed. Margetić tvrdi da ondje uopće nema riječi svedomi. Županovo ime u 5. retku Desimra slično su čitali i drugi, ali se Margetić vraća starijim rješenjima i pretpostavlja ime Desila. Između slova nalaze se, tvrdi on, točkice koje imaju funkciju isticanja, jer je riječ o osobi koja nije običan svjedok, nego poslъ (missus) kralja Zvonimira. Još su dva imena sporna: u posljednje doba uobičajeno čitanje imena u 5. retku kao Mratinъ (Hamm: Mratinъcъ) Margetić drži nategnutim i predlaže čitanje žrъlъcъ (ubirač podavanja), a u 6. retku istraživači su vidjeli ime Prbъnebga ili Prbъnebža, Hamm je pretpostavljao pr(es)b(itr)ъ neb(og)ъ, a Margetić čita kao Prbъ ne(ga) (br)a(t)ъ. Mjesto na kraju 5. i poč. 6. retka koje Fučić čita νъ licê stariji istraživači, a u novije doba i Margetić, čitali su νъ lucê. Povjesničari su pokušali odrediti pojam krajine/Krajine i utvrditi koji se knez krije iza imena Kosъmъtъ. Črnčić je držao da je riječ o zemljištu oko Krka, Rački je taj izraz dovodio u vezu s lat. regio finitima, confinium (pogranično područje) i upozoravao na ispravu kralja Petra Krešimira IV., u kojoj se spominje Cosmas, jupanus de Luca. M. Barada tvrdio je da je riječ o Liburniji »iz franačkih anala IX. st., tj. o pograničnoj vojničkoj jedinici (marcha) u koju su spadali otoci i susjedno hrvatsko kopno«. N. Klaić je termin krajina tumačila kao continens, tj. kao kopneni dio nekadašnje Marke. Fučić drži da rečenica govori o prošlom vremenu, prije raspada organiziranog teritorija u koji je bio uključen i otok Krk. Svojedobno je M. Kostrenčić upozoravao da se pojam krajine ne mora protezati na površine izvan Krka. Tu tezu pokušava ojačati Margetić podatcima iz pov. vrela i tvrdi da se »riječ krajina rabila u smislu zemljišta koje se nalazi bilo u neposrednoj blizini, bilo nešto udaljenije od obrađivanih zemljišta«.

Spomenute i druge teškoće u čitanju ploče nisu spriječile i drukčije pristupe njezinu tekstu. Posebno je znanstvenike zanimao problem njegove (ne)jedinstvenosti. Štefanić je 1955. pretpostavio da je ploča prijepis iz kartulara i da se vjerojatno nastavljala. Tu će tezu osnažiti Fučić dokazavši da su Jurandvorski ulomci druga ploča (1971), a poslije će (1992) dodati tvrdnju da predložak ploče nije nastao odjednom. E. Hercigonja (1975) uočava ritmičko pulsiranje, tempo, fluidnost tekstne strukture i druge književnosne signale. A. Stamać (1987) dokazuje da je riječ o tipičnoj ispravi u književno-genološkom smislu, ostvarenoj po ondašnjim pravilima ars dictandi, a J. Bratulić (1994) uočava zakonitosti cursusa. Tekstnolingvistička analiza M. Žagara (1997) utvrđuje da su dva bitna dijela ploče povezana invokacijom i da su prvotni pravni tekstovi urezivanjem u ploču dobili povišene komunikacijske vrijednosti s prepoznatljivim estetizirajućim izrazom. Jezikoslovni pristupi pokušavali su pronaći i naglasiti bilo hrvatske bilo starosl. jezične osobitosti i odrediti temeljni jezični sloj (F. Rački, D. Kniewald, J. Hamm, V. Štefanić, M. Moguš, S. Damjanović). Posebnu pozornost privuklo je i to što se na ploči, posebice u njezinu drugome dijelu, nalazi i nekoliko neglagoljičnih slova (I, O, M, N, T, V). Neki su u njima vidjeli grčko-ćirilična (npr. Štefanić), a većina istraživača latinična slova. Zanimljivo je da je riječ o slovima koja su ista u latinici i ćirilici, osim zadnjega, tj. osim bilježenja v kao B, gdje je riječ očito o ćiriličnom slovu. Pokušaji da se objasne razlozi za uvođenje neglagoljičnih slova nisu dostigli znatniju uvjerljivost. Na ploči se nalazi jedini znak za nazal u hrvatskoglagoljskoj tradiciji (u 4. retku) i poseban znak za a: uz uobičajeno a 62288 dolazi i znak 62272, za koji su Hamm i Mareš pretpostavili izgovor drukčiji od običnoga a.

Sadržaj Bašćanske ploče moguće je segmentirati na različit broj dijelova. Nema sumnje da se na njoj može, nakon kršć. invokacije, pročitati zapis opata Držihe kako je hrvatski kralj Zvonimir darovao ledinu sv. Luciji, pa se navode svjedoci darivanja. Slijedi minacijska formula, tj. prijetnja onima koji bi osporavali darovanje, i obveza redovnicima da mole za darovatelja i za sudionike u činu darivanja. Opat Dobrovit, u dugome zapisu, izvješćuje da je s devetero samostanske braće sazidao crkvu sv. Lucije u vrijeme kneza Kosmata, koji je vladao cijelom krajinom/Krajinom. Na kraju dolazi zapis da je u te dane Mikula (posjed?, samostan) bio u zajedništvu sa svetolucijskom opatijom.

Ploču je S. Ivšić nazvao »dragim kamenom« hrvatskog jezika. Njome su Hrvati »izronili iz mraka svoje nedokumentirane povijesti« (E. Hercigonja). Od njezina teksta počinje svako istraživanje povijesti hrvatskog jezika i književnosti, ali ona je zbog svoje glagoljice prijelaznoga tipa važna i za proučavanje povijesti glagoljičnoga pisma. Na njoj se prvi put na hrvatskom jeziku spominje ime hrvatskog naroda i ime kralja Zvonimira. Po njoj znamo da je kvarnersko područje bilo u granicama Zvonimirove Hrvatske. Unatoč tomu što zbog velikih oštećenja natpisa među znanstvenicima postoje razlike o pročitanome tekstu, Bašćanska ploča prvorazredno je svjedočanstvo ne samo za razvoj hrvatskog jezika i glagoljskog pisma nego i za političke odnose u doba kralja Zvonimira.

Izvor: Enciklopedija.hr