Mons. Dražen Kutleša na početku homilije istaknuo je: “Okupili smo se danas da kao vjernici prikažemo Bogu svetu misnu žrtvu za našu braću i sestre koji su pobijeni na Križnome putu koji je započeo na Bleiburgu, jednoj od najkrvavijih poratnih tragedija Drugoga svjetskoga rata. Tada su, nakon neuspješnoga pokušaja predaje Savezničkim britanskim postrojbama, počela masovna pogubljenja hrvatskih ratnih zarobljenika i civila, žena i djece. Velik broj ljudi, još uvijek neutvrđen, pogubljen je u masovnim likvidacijama kod Teznog, u Kočevskom rogu, ili su pak živi zakopani u Barbarinu rovu. Likvidacije su se nastavile i na mnogo manjih stratišta diljem bivše države tijekom marševa smrti”.

“Maceljska šuma samo je jedna od točaka hrvatskoga križnoga puta. Ovdje je, prema izjavama svjedoka, stradalo više od desetak tisuća žrtava. Više od 130 jama još uvijek nije istraženo. Ovdje je u noći s 4. na 5. lipnja 1945. ubijen 21 svećenik, franjevac i bogoslov. Ovi ljudi nisu brojevi, svaki je ovaj ‘broj‘ imao ime i prezime, osobnu povijest, zavičaj, užu i širu obitelj, ali još uvijek nema obilježenoga i zaštićenoga grobnoga mjesta. Pravo na grob Crkva je proglasila i naučava stoljećima, jer pitanje o grobovima nije stvar politike i svjetonazora, nego zahtjev humanosti, humanitarnosti, elementarnoga ljudskoga sažaljenja, ali i uljuđenosti. Naposljetku, to je i obilježje naroda i nacija, velikih ne prostorom ili vojnom ili ekonomskom snagom, nego velikih dostojanstvom i časnošću. Blaženi Alojzije Stepinac, 18. kolovoza 1945. godine, piše predsjedniku Vlade Federalne Hrvatske: ‘Na grobljima nema više prijatelja ni neprijatelja, partizana ni ustaša ni Nijemaca ni Slavena. Na grobljima su samo mrtvi, koji čekaju zadnji pravorijek vječnoga Suca, koji će ih suditi samo po tome, kakvi su bili ljudi, da li su vršili Njegove zapovijedi ili ne, a ne po stranačkim pripadnostima ili nacionalnim’”, rekao je.

Ovi ljudi nisu brojevi, svaki je ovaj ‘broj‘ imao ime i prezime, osobnu povijest, zavičaj, užu i širu obitelj, ali još uvijek nema obilježenoga i zaštićenoga grobnoga mjesta.

Posebno je istaknuo “da bi se neki narod i nacija mogli s dužnim pijetetom odnositi prema žrtvama stradanja, potrebno je da bez uzmicanja pred bilo kime ili bilo čime prihvati činjenice upravo onakve kakve jesu. Potrebno je i da to učini neuvjetovano te da to bude trijezno, objektivno i pošteno, jer rat je uvijek ‘poraz za čitavo čovječanstvo‘, a ovakva podmukla likvidacija ratnih zarobljenika okrutan je i otužan zločin koji se ne može opravdati nikakvim izlikama. Svaki je nepravedno oduzeti život vrijedan, neovisno o tome komu je život oduzet i tko je krvnik koji život oduzima”.

Nadbiskup je kazao “dok razmatramo tragedije i nepravde učinjene ljudima, imamo u srcu uskrsnu nadu u vječni život i znamo pouzdano: ‘I otrt će im (Bog) svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu‘ (Otk 21,4). Ipak, Boga će gledati samo oni koji su ga doista žeđali i tražili. Svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim (2Kor 5,10), a možemo se nadati vječnom zajedništvu s Bogom samo ako nam je savjest u trenutku smrti bila izmirena s njime. Ova je tragedija mnoge od ovih ljudi iznenadila i zatekla. Tko je za nju bio spreman? Što su mislili ti ljudi kada su shvatili da napuštaju ovaj svijet na tako okrutan način?”

Patnja nevinih ljudi svakoga od nas na neki način poziva i proziva da po Križu Gospodinovu ostvarimo zajedništvo s Bogom

Govoreći o mjestu stradanja rekao je: “Stoga su ova mjesta stradanja svima nama poziv da usmjerimo pogled k nebu, onamo kamo je bio usmjeren i pogled ovdje stradalih. Poziv je to onima koje rane zbog gubitka bole, a neobilježena grobna mjesta još peku, da u strpljivu praštanju uzdižu čiste ruke k Bogu. Poziv je to onima čija savjest još uvijek traži mir, da se pokajanjem otvore Božjemu milosrđu. Naposljetku, ovo je poziv i onima čije su savjesti ušutkane političkom (ne)korektnošću i tko zna kojim interesima i kompromisima, da strahu Božjemu ustupe mjesto u svojim srcima, jer strah je Božji početak mudrosti, ali i obraćenja. Patnja nevinih ljudi svakoga od nas na neki način poziva i proziva da po Križu Gospodinovu ostvarimo zajedništvo s Bogom”.

“Prikazati Bogu trpljenje kao najbolju molitvu. Mnogi koji su bili ubijeni na ovom križnom putu učinili su upravo to, kao svoju molitvu prikazali su Bogu svoje trpljenje, ono što su morali proći na putu u Nebo. Bog od nas to traži, da kao narod prihvatimo ovu tragediju, ona je dio naše bolne i krvave povijesti, ona nažalost još živo peče, no sada je trebamo i moramo pretvoriti u molitvu. Stoga, kad nam oduzmu sve, ostaju nam dvije ruke, zajedno s bl. Alojzijem Stepincem sklopimo ih na molitvu i tada ćemo biti najjači, i molimo s bl. Miroslavom Bulešićem da naša jedina osveta bude oprost”, rekao je mons. Kutleša.

Bog od nas to traži, da kao narod prihvatimo ovu tragediju, ona je dio naše bolne i krvave povijesti, ona nažalost još živo peče, no sada je trebamo i moramo pretvoriti u molitvu.

Dodao ja kako opraštanje od nas ne traži zaborav.” Pamćenje naroda ne može izblijediti, niti ga je moguće izbrisati, niti to želimo. Ali pamćenje naroda ne smije biti zadojeno zamjeranjem, mržnjom i osvetom jer tako postaje zlopamćenje i sjeme za nove podjele, osvete i ratove”, istaknuo je.

Govoreći o našoj ulozi danas posebno je istaknuo: “No zadaća je našega naraštaja inzistirati na poštovanju istine prema svim žrtvama, što može biti vjerodostojna podloga za žuđeno potpuno nacionalno pomirenje, za prestanak politizacije povijesti i za uspostavu objektivne povjesnice”.

“Majka Božja Fatimska pozivala je na pokoru, molitvu i obraćenje, te posvetu njezinu Bezgrešnom Srcu, kako bi se zaustavilo širenje zabluda i zla rastućih ideologija. Riječi koje su bile proročki izrečene ostvarile su se zbog tvrdoće ljudskog srca i nespremnosti na obraćenje. Svijetom su zavladale ideologije nacizma, fašizma i komunizma, svaka na svoj način negirajući Boga. I danas svijetom vladaju ideologije koje ugrožavaju i dijele ljude i narode”, rekao je.

I danas svijetom vladaju ideologije koje ugrožavaju i dijele ljude i narode

“Ideologija ne poznaje čovjeka koji ima svoju obitelj, oca i majku, ženu, muža i djecu, svoju osobnu povijest, svoje rodno mjesto i zavičaj već je vođena snažnim gubitkom osobnog identiteta pri čemu pojedinac samo može odabrati hoće li biti sluga ili žrtva ideje. Današnje ideologije žele mijenjati i narav čovjeka stvorena na sliku Božju. Kada je izbrisan pojam čovjeka kao ljudske osobe stvorene na sliku Božju, on postaje fluidna stvarnost, stvar nad kojom treba zadobiti potpunu vlast i kontrolu.

Učimo li išta iz povijesti? Kako odgovoriti na ovaj naš konkretan povijesni trenutak? Onako kako su to činili velikani duha prije nas: blaženi Alojzije Stepinac, sluga Božji Franjo Kuharić i sv. Ivan Pavao II.”, zaključio je.