Engleska izdaja i partizanska prijevara na Bleiburgu

Naš sugovornik bio je tek 16-godišnjak prije 75 godina kada je, zajedno s ocem, na Bleiburgu došao do engleskih tenkova: “Došli smo u subotu, 12. svibnja i tu smo zaustavljeni. Pregovori predstavnika hrvatskih snaga s Englezima odvijali su se u obližnjem dvorcu gdje je dogovoreno da u utorak do 16 sati izvjesimo bijele zastave. Tražio je to komesar 51. Vojvođanske partizanske divizije Milan Basta. Kazali su nam kako će se tenkovi razmaknuti i da možemo predati oružje te polako proći u Austriju. Međutim, to je bila varka”, ističe Zorić i nastavlja:

“Kad smo odložili oružje, nakon samo 200 metara, dočekali su nas partizani i vratili natrag. Od Bleiburga do kobnog Dravogradskog mosta partizani se tijekom te noći nisu iživljavali nad zarobljenicima, već je to počelo nakon prijelaza na teritorij bivše Jugoslavije, gdje su bili gospodari života i smrti. Susjed Ivo, otac ja i smo se uklopili u kolonu koja je kretala pješke i išli smo tako do kraja mosta, nekih stotinjak metara. Tu su nas, na konjima, dočekale partizanke s povicima: ‘Trk, bando, trk! Trčite sad, ustaše!’ I tu je praktički za sve nas počeo Križni put, jer smo toga dana morali trčati 60 kilometara do Maribora. Tko je zastao, dobio je metak u glavu ili leđa.”

Masovna grobnica duga tri i pol kilometra

U Mariboru su razdvojili uniformirane pojedince od civila. Zorić nastavlja: “Ujutro su nas odveli na nogometno igralište u Mariboru, gdje su partizani gledali tko ima bolje cipele ili satove i sve to oduzimali. Potom su ih razdijelili na ustaše, domobrane i civile.

Uniformirane ljude odveli su u protutenkovski rov dugačak tri i pol kilometra, dubok četiri i širok dva metra. Tu su pobili više od 20.000 ljudi.

Stvari iskopane uz maceljske žrtve / foto: Hrvoje Josip Bišćan

Skupina u kojoj sam i ja bio, na željezničkoj postaji u Mariboru ugurana je u željezne vagone za rudaču u kojima smo stajali nagurani kao sardine. Negdje oko ponoći otvorila su se vrata vagona i jedna žena mi je, kao nešto mlađem, donijela mlijeka. Malo sam popio i dao ljudima oko sebe, jer to je bilo jedino što smo u tih pet dana konzumirali, s obzirom da nismo dobili ni vode ni hrane. Vlak se popunio i u neko doba noći odjednom krenuo. Ne znam kamo smo se sve vozili, a ujutro se vlak zaustavio na željezničkoj postaji na kojoj je pisalo Veliko Trgovišće”, sjeća se Zvonimir Zorić.

Božjom providnošću spašen iz najvećeg stratišta hrvatskoga naroda 

“Kad je vlak krenuo, drugi su me podigli da vidim što se događa, a ja sam se podigao još i više i preko ruba vagona skočio, odnosno pao na peron. Vlak je sve brže i brže odlazio, ali u smjeru Krapine, a ne Zagreba, a mene nije vidio nitko od pratnje”, naglašava Zorić. Odmah se sakrio pod vlak s druge strane, potom pronašao jedan svinjac i prespavao tu noć. Rano ujutro je prugom krenuo i stigao do Zagrebu. Ubrzo je saznao da su svi iz vlaka iz kojega je pobjegao pobijeni u Maclju i okolici.

Dio izložaka u spomen sobi / foto: Hrvoje Josip Bišćan

Zorić je uvjeren da se samo u Maclju i okolici radi o najmanje 13.000 žrtava, ali misli da je bilo i do 20.000 žrtava.

“To je najveće grobište, odnosno zna se da još 130 jama nije ni taknuto, a ne zna se niti njihova točna lokacija. Prema tome, ako bi se išlo dalje iskopavati, siguran sam da bi se u maceljskim šumama našle tisuće i tisuće kostura koji tamo leže od 1945.”

Spomenik maceljskim žrtvama nad grobnicom / foto: Hrvoje Josip Bišćan

Više o stradanjima u Maclju možete saznati na Facebook stranici “Udruge Macelj 1945.”