Njena krunica u rukama nije samo molitva – to je štit protiv hladnoće, osamljenosti i tuge koja svakodnevno prolazi ulicama Zagreba. Prodavačica časopisa „Ulične svjetiljke“ Ljilja, s osmijehom koji krije godine borbe, već 20 godina pronalazi snagu među prolaznicima i dobrim ljudima.
U samom srcu Zagreba, među prolaznicima, tramvajima i svjetlima grada, gotovo 20 godina Ljilja traži svoj način preživljavanja. Prodajući časopis Ulične svjetiljke, hrani se dobrotom prolaznika, ali i vjerom u Boga.
„Nažalost, sve je u Božjim rukama…“, govori dok prstima steže krunicu.
Kad joj spomenemo hladnoću, samo se nasmiješi:
Nije, nije, ma mene Božja ljubav grije i molitva… Evo krunica… Nema bez molitve ništa.
Kaže da ju svakoga dana čuva Ranjeni Isus koji stoji tik iza njezinih leđa.
Časopis / Foto: Ulične svjetiljke
Na pitanje koliko ljudi zastane odgovara:
„Pa samo oni koji me znaju. Ima dobrih ljudi, obiđu me, donesu mi nešto. A što da radim, život ide dalje. Kako god ti teško bilo, ne smiješ se predati. Samo molitva i da ljudi mole Boga da ne čine drugima zlo.“
Samo jedno pitanje: „Kako si?“
Iako sjedi u centru grada, okružena užurbanošću, Ljiljanin svijet često je tih i usamljen.
Najljepše mi je kad me netko upita ‘Kako si?’ Ništa drugo ne treba. Lijepa riječ, to je sve.
Prisjeća se kako joj je netko nedavno kupio sendvič, ali voljela bi da ima s nekime popričati. „Nemam ništa. Nažalost. Fra Siniša mi je jako puno pomogao, naš fra Siniša, Bogu hvala što postoji.“
Siromah / Foto: Pixabay
Ljiljin život ponekad je surov, hrana joj nije svakodnevna zajamčena, a svoju oskudicu nerijetko i skriva pred drugima. Dan ranije, priznala je, nije imala što jesti.
Došla je susjeda i pitala: ‘Hoćeš jesti?’ Rekla sam – neću. Morala sam slagat da imam, a nemam. I nisam jela. A što ima veze.
Ipak, u malim gestama dobrote nalazi razlog za vjeru i nadu: „Danas mi je jedna gospođa dala nešto, Bog vidi dragi, sve tko što radi.“
„Sve je u Božjim rukama“
Kad spomenemo Papine riječi o marginaliziranima, Ljilja samo slegne ramenima. „Sve je u Božjim rukama. Ništa nikoga ne osuđujem. Voljela bih da ljudi vide u čemu živim, da vide koja je to hladnoća.“
Osnovnoškolci pomažu u prodaji Uličnih svjetiljki / Foto: Goran Kovacic/PIXSELL
Ljudi je, kaže, poznaju, mnogi joj priđu i pozdrave.
Fala im do neba, ti dobri ljudi. Ako umrem, nek mi Bog dragi čuva njih i sve obitelji. Da nikome ne daju svoje dok su živi, ni kuću, ništa…
Iza tog osmijeha krije se život pun rada i borbe. Ljilja ima 62 godine i rođena je u Vinkovcima.
„Trideset i tri godine radila sam, dijete i unuku hranila. Muž pokojni… Život je gorak, ali se ne dam. Najteže je kad dođu blagdani, Božić i Uskrs. Nema prijatelja, i to me rastuži. Ali osmijeh mora ostat.“
Kad je upitamo odakle snaga, kratko odgovara:
Bog valjda dragi daje. Kako god teško bilo, al’ se ne dam. Život ide dalje. Može uvijek gore bit.
Časopis Ulične svjetiljke / Foto: Ulične svjetiljke
„Samo istinu o ljudima s ulice“
Voljela bi da ljudi, govori Ljilja, znaju istinu o ljudima s ulicama.
Mene već 20 godina ulica hrani. Ljudi dobri me hrane 20 godina. Ne bih poželjela nikome. Radila sam, da nisam radila, ne bi mi bilo žao.
„Ali imam puno dragih ljudi. Nek’ mi dragi Bog čuva sve njih i Majka Božja i tebe i tvoju obitelj. Samo da ljudi ne čine drugom zlo“, kaže Ljilja.
„On čuva mene i sve moje Zagrepčane, i cijelu Hrvatsku.“
Samoća u tramvaju / Foto: Dario Zürchauer
Zato, kad sljedeći put prođete Trgom, nemojte samo proći. Možda netko ondje čeka – ne nužno kruh ili novac, nego pogled, osmijeh i pitanje:
Kako si?
Cijelu emisiju posvećenu Svjetskom danu siromaha možete poslušati u arhivi HKR-a.