'Oduzimanje djece – uzroci i posljedice' bila je tema naše emisije 'Argumenti' u četvrtak u kojoj su HKR-ove sugovornice bile: Štefica Karačić, predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika, Ivana Vincek Kovačić, voditeljica Caritasove kuće za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi 'Sveti Franjo' – Vugrovec, te Nada Petković, ravnateljica Centra za socijalnu skrb - Dugo Selo.
Povod temi bila je nedavno objavljena informacija da se nakon ‘tragedije na Pagu’ utrostručio broj žurno izuzete djece iz roditeljskih obitelji. No, odmah na početku, Petković je pojasnila da nije tu riječ o oduzimanju, već o ‘izdvajanju djece iz obitelji u žurnim situacijama’ i ‘oduzimanju prava na stanovanje’.
„Izdvajanje djeteta iz obitelji je ona krajnja represivna mjera s kojom mi u centrima za socijalnu skrb idemo s prijedlogom kada je dijete zaista životno, sigurnosno ugroženo.
Postoji situacija ‘žurnog izdvajanja’ kada u stvari više nema uopće procjene, ni trenutka mogućnosti da dijete ostane u svojoj obitelji, dakle, sa svojim obiteljima za koje je očekivati da su trebali brinuti o skrbi, svakodnevnoj, o njihovom zdravlju, odgoju, o tome da ih ne zlostavljaju”, rekla je te nadodala:
Ukoliko utvrdimo da je dijete, recimo, seksualno zlostavljano, premlaćeno, da dijete predškolske dobi luta samo ulicama, dok su roditelji negdje u nekom kafiću, tu nema dvojbe, djeca se žurno izdvajaju iz svojih obitelji.
To je jedan proces kojem je prethodio niz drugih blažih preventivnih mjera gdje se pokušava pomoći roditeljima da preuzmu svoju odgovornost na primjeren način. Ako ni to nije dalo rezultate, ide se s prijedlogom prema sudu.
Tek se tada na temelju svih prikupljenih dokaza, djecu smješta u neku od ustanova, udomiteljsku obitelj ili kod srodnika.
Tko je taj koji će upozoriti da se u određenoj obitelji događa nasilje ili zanemarivanje? Odgovor na to pokušala je dati Karačić koja je navela da to treba učini onaj koji prvi ima sumnju ili saznanje da se nešto loše događa.
„To ne mora nužno biti profesionalac”, posvijestila je nadalje napominjući: Da bi profesionalan služba i institucije reagirale, moraju imati informaciju. Znači, nama to netko mora dojaviti, a onaj tko prvi vidi, prvi uoči, dužan je to napraviti jer po pozitivnim propisima Republike Hrvatske svatko je odgovoran prijaviti zlouporabu ili kršenje prava djeteta, povredu, dakle one informacije ili indikacija na temelju kojih onda Centar za socijalnu skrb ide u posjet.”
Naravno – nadovezala se – i stručnjaci centra za socijalnu skrb ako u provođenju nekih drugih postupaka ili intervencija imaju sumnju da se radi o neadekvatnom roditeljstvu, moraju onda po službenoj dužnosti poduzimati mjere zaštite.
O radu s tom djecom i njihovim roditeljima, treća sugovornica Vincek Kovačić je objasnila da je potreban jedan svakodnevni i savjetodavni rad s djetetom. To nije posao, to je poziv koji traje 24 sata, naglašava.
„Mi preuzimamo brigu o tom djetetu, znači o redovitom izvršavanju školskih obveza, izvannastavnih aktivnosti, njihovom zdravlju, kontaktiramo i surađujemo s drugim ustanovama koje rade na njihovim traumama. Dakle, nama su povjerene te neke najljepše i najnježnije dječje godine.”
“Ono što se stvarno trudimo je da su djeca – djeca u punom smislu te riječi. Naravno, puno je lakše kada su roditelji partneri u tom procesu, jer nismo mi stručni djelatnici ti koji oduzimaju djecu i mi stvarno ne želimo nikakvo zlo toj djeci. To je jako važno za naglasiti”, istaknula je te posvijestila:
Kod nas su djeca smješteni, ovisno od slučaja do slučaja, nekad nekoliko mjeseci, a nekad to sve skupa traje godinama.
Također, socijalni rad je rizična profesija, pojasnile su HKR-ove gošće. Izložene su stalnim pritiscima javnosti koja se upliće u njihov rad, te su apelirale da se od toga suzdrže, pogotovo onda kada zauzmu stranu, jer tada počesto dijete izlazi iz fokusa i zanemaruje se ključni interes; interes djeteta
Spominjući, nadalje, ‘Slučaj ‘Pag’ kada je za zlostavljanje najstarije djevojčice sudski proces trajao četiri godine i zaključen je kada je ona došla pred samu punoljetnost, te je izgubio svoj potreban efekt, upozorile su:
Pravnici i suci će uglavnom govoriti što trebaju raditi socijalni centri, što je nedopustivo jer se centrima miješaju u posao, te ih se tada ne može dobiti kao partnere, no to ipak nije generalno, ali iz perspektive Zagreba ipak, na žalost, to ide dosta tvrdo i dosta teško.
Vincek Kovačić je pozvala: Odgoj djece je zadaća svih nas i puno je lakše kada bi se odrađivala prevencija u tom velikom mozaiku odgoja. I, istina, u porastu je broj zahtjeva, a njihovi kapaciteti su ograničeni, dok je Petković HKR-ovoj urednici Tanji Popec potvrdila da se kod djeteta nakon traume, ako je dobilo svu potrebnu stručnu pomoć, šanse za dugoročnije posljedice i teže reakcije značajno smanjuju.
Ujedno, naglašeno je da su uzroci ponašanja roditelja višestruki i najčešće sve se događa u obiteljima u kojima su poremećeni međuljudski odnosi, ili su bolesni roditelji, ili postoji loša socijalna podrška, loše materijalno stanje, a razlog može biti i ovisnost roditelja.
To su krajnji uvjeti koje prvotno centri za socijalnu skrb provjeravaju, no nikada ne mogu biti sigurni da se ekstremni uvjeti ipak ne mogu dogoditi, neovisno o svemu tome.
Opetovano su naglasile da se ne oduzima dijete samo na temelju jedne indikacije, već se mora dogoditi čitav niz indikacija. No, primarno potrebna je dobra suradnja sviju strana, jer iako postoje ponekad objektivne okolnost – poput bolesti roditelja kada je teško preuzeti skrb – ipak kada im se vrati zdravlje preuzmu odgovornost i obvezu roditeljske skrbi.
Potrebno je, stoga, osnaživanje roditelja, jer sve se može naučiti, te ih “potičemo da se suoče s poteškoćama i otvore za promjenu”, zaključeno je u pozitivnome duhu koji i jest voditelja rada centrima za socijalnu skrb u ovakvim slučajevima.