“S radošću bih rekla da je upravo granulo sunce u Škabrnji. Do sada je padala kiša na cijelom zadarskom području pa i Škabrnji, ali uvijek kad vidim neko nevrijeme ili nepogodu, onda si pomislim: Bože, kako je bilo našim braniteljima? I kad treba biti na terenu i kad je kiša i kad nije baš ugodno, a pitam se što su tek naši branitelji 90-ih proživljavali po snijegu, kiši, ledu i mrazu.

Sjećam se kad mi je hrvatska braniteljica Danka Dražina koja je 18. studenog ujutro bila u Škabrnji rekla kako joj je ostao onaj zadnji gutljaj kave kojeg nije popila kada se dogodio zločin i mene od tad cijeli život kad mi ostane zadnji gutljaj kave, a moram otići, kažem si ma ostavi ono malo kave koje bih popila i neka me žulja jer si mislim koliki su naši, a ne samo u Škabrnji, nego u Hrvatskoj 1990-tih u srbijanskoj agresiji na Hrvatsku ostavljali zadnji gutljaj kave. To su te neke životne situacije kada mislim da je dobro da osvještavamo vrijednost žrtve”, istaknula je Ines Grbić u jutarnjem javljanju u program HKR-a u petak, 18. studenoga.”

Ines Grbić iz Škabrnje

Naglasila je kako se u Škabrnji održava komemorativni program te je otkrila kako se nalazi ondje gdje se na današnji dan 1991. dogodio stravičan pokolj i zločin nad 44-ero civila uglavnom starije životne dobi.

“Treba reći da je Škabrnjane taj napad zatekao. Bio je ponedjeljak, 18. studenog. Ljudi su odlazili na poslove tih ratnih mjeseci, išli su u polje jer su Škabrnjani poznati kao iznimno plemeniti i uspješni poljoprivrednici. Stvarno sve što škabrnjska ruka plugom dotakne, to se pozlati. I znači u to vrijeme bila je kombinacija života na relaciji polje – podrum, ali nitko nije očekivao takav zapravo podmukao napad. Škabrnja je bila u okruženju ’91. i onda se dogodio dakle taj masakr nad civilima u kojem su sudjelovali i ljudi koje su Škabrnjani poznavali iz susjednih mjesta.

Svjedočanstva kažu kako su četnici govorili međusobno: Budalo ne govori ime, kao da se ne prepozna. Ili u javnosti je bio prisutan slučaj Zorane Banić, žene koja je bila medicinska sestra, a koju su Škabrnjani poznavali i zna se u čije kuće ona ulazila, i radila je sa školskom djecom, ali 18. studenog su je vidjeli s puškom i na neprijateljskoj strani. Dakle, ulicom koja se danas naziva ulica ’18. studenog 1991.’ prolazi hodnja do spomen obilježja masovne grobnice koja se nalazi kod škabrnjske osnovne škole.

Kolona sjećanja u Škabrnji 2022.

Misno slavlje bit će u 11 sati u župnoj crkvi koja je do temelja bila srušena 1992., a koje predvodi zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Nakon mise je opet hodnja nekoliko tisuća ljudi koji pristižu u velikom broju sve do do mjesnoga groblja svetog Luke. Tamo će sva državna izaslanstva, izaslanstva civilnih udruga i branitelja položiti vijence i svijeće kod središnjeg križa na groblju gdje su i tri kamene spomen ploče u kojim su uklesana imena svih ubijenih.”

Grbić je naglasila je kako je potresno vidjeti ta imena koja su zapravo pripadnici iste obitelji.

“Dakle, u Škabrnji je poubijano više članova jedne obitelji. U Hrvatskoj mnogi ne znaju za Evu Segarić kojoj su ubijena tri sina i muž. Isto tako, tko je ikad čuo za Toku Karlić čija su čak četiri sina ubijena u Škabrnji. Imala je devetero djece, a njen sin Milovan je ’97. stradao od mina u Škabrnji jer ističem da je šestero ljudi poginulo od zaostalih mina u poraću. Naime, kako u Slavoniji imamo zlatno žito, tako u Škabrnji imamo zlatne njive i plodove. Njezin Milovan je htio otići okrenuti sijeno i vidjeti kako je. Rekao je mami, ako je zeleno vratit ću se. Mama ga je odgovarala od toga da ne ide. Toka je rekla: ‘I onda samo čujem granata puče, i tako mi Bog uze Milovana te rodne godine. Rodna godina u plodovima, ali evo rodna godina u žrtvi tolikih koji su dali svoj život.”

Naša izvjestiteljica iz Zadarske nadbiskupije naglasila je da je važno širiti istinu o Domovinskom ratu, a to je najbolje čitanjem svjedočanstava, tako je ona ovo svjedočanstvo o plodnoj godini pronašla u knjizi “Snaga ljubavi činiti dobro: žene u Domovinskom ratu”. Budući da je domovina naša majka, Grbić je javljanje htjela zaokružiti jednim dirljivim prizorom.

“Naime, radi se o tada sedamnaestogodišnjoj djevojci Blaženki Pedić, rođenoj Žilić kojoj je majka dan prije svoje pogibije 18. studenog kada ju je granata raznijela, 17. studenog.

Donosimo njezinu priču: majka joj je nakon ručka 17. studenog rekla: ‘Blažo, srićo, evo ti moja vitica.’ Ona je rekla: ‘Ajme mama, što će mi? Pa tek mi je 17 godina, to je tvoje, a kada ja to nosim.’ No, mama je bila uporna pa sam uzela njenu viticu i stavila je prst. Još je na njemu, nisam tila uvridit maker, makar mi nije bilo jasno zašto mi je baš te nedilje dala viticu.

Sutradan se događa pogibija majke pred njenim očima.

Njene zadnje riječi su bile: Blažo, čuvaj mi anđela! (Njenog brata.) Blaža je išla na previjanje u bolnicu, ali je vidjela mrtvačka kola. Rekla je tada prijateljici: ‘To je sigurno moja mater.’ Onda sam u žutom golfu koji je vozio za mrtvačkim autom vidjela moga ćaću. On je sam ispratio moju mamu na vječni počinak jer je Zadar bio pod uzbunom i nisu bila dopuštena nikakva okupljanja, a ja sam je ispratila u molitvi.

Uistinu vas potičem da spoznajete i da otkrivate što se to događa u svijetu oko nas te da posegnemo za onim što nam se dogodilo prije 31 godinu. Treba znati poštovati žrtvu, znati što znači da je netko dao život za tebe kako bi imali da imamo danas slobodu i mir.”