Budi dio naše mreže

Gvozdansko - čak je i Turčina zadivila herojska smrt hrvatskih branitelja

U svjetskoj povijesti ratovanja poznate su opsade židovske utvrde Masade, portugalskog Alkazara i teksaškog Alama, gdje su svi branitelji izginuli, pokazujući time najveću hrabrost, svjesnog žrtvovanja za domovinu i junačkog otpora agresoru do posljednjeg čovjeka. No junaštvo i žrtva posade utvrde Gvozdansko, malo je poznata u povijesnom sjećanju hrvatskog naroda, kada su se smrzli ili poginuli gotovo svi branitelji u noći sa 12. na 13. siječnja 1578. godine.

/ Dario Zürchauer

Utvrdu na Banovini izgradila je krajem XV. stoljeća hrvatska velikaška obitelj Zrinski. Stoljeće kasnije, kod nje će se zbiti herojske bitke za slobodu naše domovine u borbi protiv Osmanlija.

Podno Zrinske gore, negdje na pola puta između Gline i Dvora, nalazi se naselje Gvozdansko i utvrda koja je u XVI. stoljeću bila iznimno važna u ratu s Osmanlijama. Većina povjesničara smatra da je izgradnja utvrde počela u drugoj polovini XV. stoljeća. Naime, knez Petar II. Zrinski (oko 1435. – 1493.), dobio je 1463. od hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina (1443. – 1490.) dopuštenje za eksploataciju rudnih bogatstava na području oko Gvozdanskog. Samo naselje prvi se put u pisanim dokumentima spominje oko 1488., a kaštel 1509. godine. Petrovi nasljednici Nikola III. (1489. – 1534.) i Nikola IV. (1508. – 1566.), ondje su iskapali srebro i počeli kovati vlastiti novac.

Nakon junačke smrti Nikole IV. Zrinskog kod Sigeta 1566., Gvozdansko ostaje bez vođe i pokrovitelja obrane.

Osmanlije sve češće provaljuju iz bosanskog sandžakata na područje Pounja, a neki od njih završavali su uspješnim osvajanjem tamošnjih utvrda. Najprije je 1538. pala Dubica, da bi godine 1556. isto doživjela Kostajnica i utvrda Novigrad u današnjem Dvoru. Nakon osvajanja tih utvrda zabilježeni su i prvi napadi na utvrdu Gvozdansko. Stanje na posjedima Zrinskih pogoršalo se i bivalo sve teže pa je prestala raditi kovnica novca, a dio stanovništva rudarski zanat počinje mijenjati vojničkim. Prvi pokušaji zauzimanja Gvozdanskog zbili su se već 1561., kad je Malkoč-beg u dva navrata neuspješno napao utvrdu. Za uspjeh branitelja utvrde ključna je bila pomoć postrojbi Ivana Lenkovića (umro 1569.), vrhovnog kapetana Hrvatske i Slavonske krajine. No, nakon herojske smrti Nikole IV. Zrinskog kod Sigeta 1566., Gvozdansko i cijelo područje Pounja ostaju bez vođe i glavnog financijskog pokrovitelja obrane. Osmanlije od 1571. do 1577. pojačavaju napade na utvrdu, ali svaki su put malobrojni branitelji uspjeli odbiti napadače.

Kako osvojiti Gvozdansko?

U namjeri zauzimanja Gvozdanskog, osmanlijski vojni vrh imao je taktiku osvajanja obližnjih utvrda, a ako nije moguće barem u blokiranju utvrde Gvozdansko. Obzirom na to da su naši branitelji oodlijevali njihovim žestokim napadima, morali su promijeniti strategiju napada. U namjeri da dovuku teško topništvo i što više vojske nadomak utvrde, izgradili su 1577. most na Uni. Tada također na čelo vojske dolazi bosanski sandžak beg- Ferhat- paša Sokolović. Kao što je već rečeno, blokiranjem Gvozdanskog onemogućena je dostava hrabrim braniteljima hrana, voda, naoružanje i vojske. Osmanlijska vojska znala je za vrijeme posljednje opskrbe hranom i potrebnim sredstvima za obranu nužno potrebnim malobrojnim braniteljima Gvozdanskog. Turski je zapovjednik znao da dolazi zima i da će uskoro sve njihove zalihe biti potrošene.

Vijest o padu Zrina sve je zabrinula. To je značilo da će Osmanlije sada još više okružiti Gvozdansko i stvoriti bezizlaznu situaciju.

Običaj u ratovanju je bio da se za napad čeka povoljno vrijeme u proljeće. No, turski zapovjednik upotrijebio je novu strategiju i napad naredio već 3. listopada 1578.godine. Raspolagali su s oko deset tisuća vojnika i teškim topništvom, vrlo moćnim i sposobnim rušiti teške bedeme.

Hrvatske snage bile su znatno malobrojnije od neprijateljskih. Gvozdansko je branilo svega tristotinjak vojnika, od kojih su većina bili rudari. Malobrojnih hrvatski branitelji bili su profesionalni vojnici. Na čelu obrane su stajali satnici Damjan Doktorović, Juraj Gvozdenović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić. Branitelji u početku odolijevaju žestokim napadima, no ne zadugo.

Neuspjesi u zauzimanju Gvozdanskog doveli su do reorganizacije osmanlijskog vojnog vrha i same strategije napada što se pokazalo ključnim u osvajanju Gvozdanskog.

Strašan i potresan prizor u osvojenoj utvrdi

Krajem studenog nastupila je oštra zima zbog koje je sve teže bilo organizirati ljudstvo, a dodatna otežavajuća okolnost bilo je sve lošije stanje same utvrde oštećene brojnim napadima. Ferhad-paša Sokolović tad je prvi put uputio poziv braniteljima da se predaju, što su oni odlučno odbili. Uslijedili su još jači topnički napadi, koji su izbacili iz borbe više desetaka branitelja. Sokolović je na Božić ponovno ponudio braniteljima da prekinu otpor, a zauzvrat im je nudio da će im životi biti pošteđeni. Međutim, braniteljski duh nakon više od dva i pol mjeseca opsade bio je golem i nisu se željeli predati bez borbe, nakon goleme patnje i žrtava koje su podnijeli za sve vrijeme opsade.

Dan Hamill/Pexels

Drveće je pucalo od hladnoće što je strašno odzvanjalo kroz šumu. Temperature su bile toliko niske da su tih dana i konji ugibali.

Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja juriša, Ferhad-paša bojao se ići u izravan napad na utvrdu premda je znao da su branitelji na izmaku snaga, bez hrane i streljiva te da čak jedu pse čuvare kako bi preživjeli. Zbog toga je iduća dva tjedna zapovjedio isključivo topničku paljbu po utvrdi kako bi se do kraja slomio moral hrvatskih boraca.

Temperature su svakim danom postajale sve niže i osmanlijska vojska bila je sve nervoznija i iscrpljenija lošim vremenom, a konji su počeli ugibati od hladnoće, Sokolović je odlučio prekinuti taktiku iscrpljivanja i krenuti u konačni napad. Tako je 10. siječnja 1578. počela posljednja etapa bitke za utvrdu Gvozdansko. Branitelji su u iduća tri dana ponovno odbili nekoliko juriša, međutim, zbog potpunog nedostatka baruta daljnji otpor bio je nemoguć. Tako su 13. siječnja 1578., nakon sto dana opsade, osmanlijske snage konačno zauzele utvrdu. Prema ondašnjim kroničarima, ulazak u dvorište Gvozdanskog zgrozio je Ferhad-pašu Sokolovića i njegove vojnike. Mrtvi i ranjeni hrvatski branitelji ležali su posvuda, a većina od svega tridesetak preživjelih bila je neuhranjena i s teškim ozeblinama.

Prizor je bio toliko potresan i strašan da je sam zapovjednik turske vojske Ferhat-beg, zadivljen tim junaštvom posade, zapovjedio da se pronađe katolički svećenik i da ih se pokopa po kršćanskom obredu.

Ferhat-bega prizor u unutrašnjosti utvrde je šokirao, ali i zadivio. Naši branitelji radije su otišli u ledenu smrt, nego se predali i slobodno otišli. Ništa im se ne bi dogodilo jer im je Ferhat-beg ponudio nekoliko puta častan prolaz prema slobodnim krajevima na sjever.

Mora se priznati da je to bila veličina neprijatelja koji je se s poštovanjem ponio prema hrvatskim braniteljima.

Nad njima nije ostvario pobjedu Ferhat-paša već nedostatak ogrjeva i ljuta zima. Jer takav je prizor vidio ušavši u utvrdu. Branitelje smrznute na svojim položajima.

Nakon tromjesečnog opsjedanja i borbi utvrda je pala u turske ruke jer su se posljednji njegovi branitelji, koji već prije nisu poginuli, jednostavno smrzli od hladnoće i gladi, ali nisu napustili svoje položaje.

Foto: Gvozdansko u kasno proljeće/ Dario Zürchauer

Značaj Gvozdanskog za Hrvatsku danas

Opsada Gvozdanskog dugo je, zbog trijumfalne Bitke kod Siska koja je uslijedila 1593. godine, ostala pomalo u zaboravu hrvatske vojne povijesti. Danas se, međutim, u historiografskim krugovima sve više mjesta pridaje istraživanju tog veličanstvenog otpora osmanlijskoj ekspanziji na našim prostorima.

Hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić napisao je ep Gvozdansko. Pisao ga je tri godine, od 1937. do 1940. godine, a nadahnuće su mu bila djela fra Andrije Kačića Miošića. Tresić Pavičić je svoje djelo nazvao “najviteškijim i najnevjerojatnijim djelom u povijesti čovječanstva“. To je najveći hrvatski ep koji se sastoji od 21 406 rimovanih deseteraca u 24 pjevanja. Sastavljen je da bi budio hrvatski narodni ponos. Objavljen je posmrtno, tek šest desetljeća poslije, 2000. godine. 

Ne mislite da su tek mrtvaci

Oni, koje mislim opjevati,

Vječno živi oni su junaci;

Sjajne zviezde, što će viekom sjati

Čovječanstva besprimjerni divi

U Bogu su i u rodu živi.

Ante Tresić Pavičić

Znate li da se tu nalazi najveća očuvana branič-kula kružnog tlocrta u Hrvatskoj. Još je nevjerojatnije da arheološka iskapanja ovdje nikada nisu provedena, a neke informacije o bitkama koje su se ovdje odigravale u 16. stoljeću pronalazimo samo u osmanlijskim izvorima. Gvozdansko je prema opisima i nacrtima iz toga vremena vrijedan primjer fortifikacijskog graditeljstva početkom renesanse i jedan od najvrjednijih spomenika hrvatske feudalne povijesti.

Danas se često organiziraju posjeti tom mjestu, a na internetu postoje mnogobrojni članci o junaštvu hrvatskih branitelja u utvrdi Gvozdansko. Ova divna utvrda, iako u ruševnom stanju i danas čvrsto stoji na ponosnoj Banovini kojoj je potrebna obnova više nego ikad. Obnovimo i mi u današnjem danu sjećanje na hrabre junake Gvozdanskog, ali i svih hrvatskih branitelja kroz našu povijest.

Foto: Dario Zürchauer

Izvori:

Gvozdansko – nepoznata priča o hrvatskom junaštvu / Marsela Alić / Povijest.hr

Opsada Gvozdanskog / Josip Buljan / Hrvatski vojnik

 

Ključne riječi:
Gvozdansko pad Gvozdanskog

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja