Sluga Božji fra Aleksa Benigar uvijek je želio biti sav Božji. Bio je čovjek duboke vjere, učitelj duhovnosti i svetosti, molitelj i štovatelj Presvete Euharistije. Blaženu Djevicu Mariju je najnježnije volio kao svoju Majku i svakodnevno je molio svetu krunicu.
Prije 36 godina na svetkovinu Svih svetih umro je, u Rimu, sluga Božji dr. sc. fra Aleksa Benigar (1893. – 1988.). Pokopan je 7. studenog iste godine u rodnome Zagrebu na gradskom groblju Mirogoju. Poslije su mu posmrtni ostatci preneseni u crkvu sv. Franje na zagrebačkom Kaptolu, gdje se i danas nalaze. Pokrenut je proces za njegovo proglašenje blaženim.
Fra Aleksa je nakon stečenog doktorata u Rimu, 1929. godine otišao u misije u Kini. Ondje je bio u zatvoru, preživio strašnu poplavu i početkom 1954. izgon iz Kine. Od tada pa do svoje smrti živio je u Vječnomu Gradu.
Bio je čovjek duboke vjere, učitelj duhovnosti i svetosti, molitelj i štovatelj Presvete Euharistije.
Fra Aleksa je mnogo pretrpio u misijama. Bio je mučenik željom i svojim trpljenjem, svojim životom. Život je proveo skromno, u siromaštvu i poslušnosti. Htio je biti neprimjetan kao i njegov sveti zaštitnik – sv. Aleksije.
Odluke kojima izgrađuje svoje kršćansko savršenstvo zapisao je 1932. u svomu dnevniku:
Vježbat ću se u poniznosti, i to na sljedeći način:
– Neću se služiti nikakvim izrazom ili primjedbom koja bi mogla mene preporučiti ili mi biti na hvalu, naprimjer „da nisam rekao, učinio, ne bi se tako izvelo… od početka sam bio mišljenja da će tako ispasti…“
– Ako pogriješim, neću svoju pogrešku ispričati, nego ću nastojati da se radujem što drugi vide moje pogreške i smatraju me nesavršenim
– Prekinut ću svaku oholu i samodopadnu misao („smatrat će me dobrim govornikom, duhovnim vođom itd.“)
– Bližnjega ću smatrati većim od sebe po načelu: „Nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe“ (Fil 2, 3).
Neumorno je radio i pisao pisma. Objavio je nekoliko teološko-duhovnih knjiga i skripta na latinskom jeziku za svoje studente, buduće domaće kineske svećenike.
Nakon što je protjeran iz Kine, u Rimu je bio ispovjednik i voditelj duhovnih vježbi za svećenike i časne sestre raznih družbi te duhovnik franjevačkih svećenika studenata iz cijeloga svijeta.
Oba svoja kapitalna djela objavio je na latinskom jeziku i posvetio ih bl. Alojziju Stepincu – Liturgia Romana izišla je u dva toma, a Compendium Theologiae Spiritualis i Theologia Spiritualis, Duhovno bogoslovlje, u dva izdanja.
Blaženu Djevicu Mariju je najnježnije volio kao svoju Majku i svakodnevno je molio svetu krunicu.
Fra Aleksa je 1974. godine u Rimu objavio svoju dokumentarnu knjigu na hrvatskom jeziku pod naslovom Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal. U Zagrebu je objavljena u popravljenom i proširenom izdanju tek 1993. godine.
Nakon fra Aleksine smrti objavljena su njegova Duhovna razmatranja na sva četiri Evanđelja (Sv. Evanđelje po Mateju, Sv. Evanđelje po Marku, Sv. Evanđelje po Luki, Sv. Evanđelje po Ivanu).
Sluga Božji fra Aleksa Benigar uvijek je želio biti sav Božji. Bio je čovjek duboke vjere, učitelj duhovnosti i svetosti, molitelj i štovatelj Presvete Euharistije. Blaženu Djevicu Mariju je najnježnije volio kao svoju Majku i svakodnevno je molio svetu krunicu.
Štovao je svece kao svoje uzore i družio se s ljudima sveta života, primjerice s bl. Ivanom Merzom, bl. Alojzijem Stepincem, slugom Božjim Allegrom i drugima. Možda je zato i preminuo na svetkovinu Svih svetih.