Za zapovjednika je određen Branimir Kuleš koji se u monografiji „Alfe žive vječno!“ autora Stjepana Milkovića prisjetio tih dana:

„Kao profesor na Fakultetu za fizičku kulturu i trener juda i karatea imao sam široki krug poznanika i sportskih prijatelja, hrvatski orijentiranih istomišljenika od kojih su neki već uvelike bili uključeni u proces stvaranja buduće države. Povezivanje i razgovori s njima rezultirali su osnivanjem Dragovoljačke jedinice za posebne namjene kodnog imena ‘MIG’ na Fakultetu za fizičku kulturu sastavljene isključivo od studenata i profesora. Uz mene i profesora Josipa Marića najzaslužniji za osnivanje postrojbe su tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić, doministar Ivan Jarnjak i zapovjednik svih specijalnih postrojbi hrvatske policije general Mladen Markač.“

Jedinica je formalno osnovana u rujnu 1991. kada prolazi i obuku na Policijskoj akademiji u Zagrebu. Tijekom obuke i treninga pripadnici jedinice pokazali su visok moral i spremnost da se odmah uključe u ratne akcije. Primjerice, prolazili su 15-kilometarske hodnje s punom borbenom opremom, naučili rukovati različitim specijalističkim naoružanjem i svladali taktiku ratovanja. „S ovako spremnim i motiviranim specijalcima hrvatski narod može mirno spavati“, kazao im je tadašnji zamjenik ministra unutarnjih poslova Ivan Jarnjak kada ih je jednom prilikom posjetio.

Prvi zadatak jedinica je imala početkom listopada kada se prema zapovjedi zapovjednika Specijalne jedinice policije „Alfa“ Vladimira Fabera uključila u akciju osvajanja vojarne u Velikoj Buni.

Pripadnik dragovoljačke jedinice „MIG“ Berislav Garić prisjetio se „vatrenog krštenja“ u monografiji „Alfe žive vječno!“:

 „Bila je jesen i sjećam se da smo do vojarne krenuli po mraku, držeći među sobom razmak. Što smo se više približavali vojarni, jače se čula pucnjava. Kad bi se čuo dugotrajan i zvučan rafal mislili smo da pucaju naši – na taj smo način dizali moral i hrabrili se. Međutim, kad danas o tome razmišljam Hrvatska tada još imala toliko kvalitetnog naoružanja i nije smjela rasipati toliko municije. Došavši na poziciju kod zadnjih kuća, odnosno do žice od vojarne saznali smo koliko je neprijatelja u vojarni. Tu noć proveli smo pod vedrim nebom. Opremljeni tek skromnim naoružanjem, bez tople odjeće, vreća za spavanje i šatora. Svatko od nas je sa sobom ponio što je imao. Hrvatsko znakovlje i trobojnica davala nam je toplinu, hrabrost i sve što nam je nedostajalo.“

Idućeg dana vojarna u Velikoj Buni je zauzeta, a jedinica se pridružuje hrvatskim snagama u blokadi vojarni na Borongaju te oko Karlovca i Duge Rese. Nakon izvršenja tih zadaća uslijedio je odlazak na zapadnoslavonsko ratište o čemu je u feljtonu „Rat u Hrvatskoj – Sportaši brane Pakrac“, pisao i tjednik „Vikend“:

 „Po mnogo čemu pakračko bojište je posebno. U prvim linijama obrne, dakle u izravnoj borbi s četnicima nalaze se policijske snage, uglavnom iz Bjelovara, Koprivnice, Križevaca, Čazme. U takvo je okruženje stiglo pedesetak studenata Fakulteta za fizičku kulturu Zagrebačkog sveučilišta, koji čine sportsku četu rezervnog sastava policije. S njima su stigli i njihovi profesori. Ova je četa svoje vatreno krštenje prošla na Logorištu u Dugoj Resi te pri borbama oko vojarne Velika Buna kod Velike Gorice i drugdje. Uz nekoliko minobacačkih granata koje su im četnici poslali kao dobrodošlicu, Zagrepčani su se vrlo brzo uključili u aktivnu obranu Pakraca – grada kojeg četnici neštedimice tuku minobacačima, topovima, mitraljezima, snajperima.“

Ubrzo po potpisivanju Sarajevskog primirja u siječnju 1992. godine došlo je do preoblikovanja Dragovoljačke jedinice studenata – MIG. Studenti rodom iz Bosne i Hercegovine otišli su braniti svoje domove, desetak ih je prešlo u aktivnu službu, veći dio je diplomirao, dok je ostatak prešao u pričuvni sastav Specijalne jedinice policije PU zagrebačke „ALFA“. Tijekom rata niti jedan od pripadnika jedinice MIG nije smrtno stradao, no kroz druge postrojbe hrvatskih snaga živote na oltar Domovine položila su devetorica studenata Fakulteta za fizičku kulturu u Zagrebu.