Povodom smrti Ennija Morriconea, talijanskog skladatelja kojeg je odlikovao i papa Franjo za "izvanredan umjetnički rad na području glazbe, univerzalnom jeziku mira, solidarnosti i duhovnosti", povjerenik za mlade Splitsko-makarske nadbiskupije dr. don Mihael Prović otkrio je koje su mu Morriconeove skladbe dotaknule srce.
Prenosimo objavu s Facebooka don Miahela:
“Adio maestro!
Bila je to godina 2003., rujan! Tek došao u Rim učiti jezik i studirati. Osjećao sam se ‘agro-dolce’ kao kineski ‘slatko-kiseli’ umak (bio prvi put u životu u kineskom restoranu). Uz početni ponos što sam došao studirati u Rim javlja se i prvi stres shvativši što me sve čeka. Bilo je vruće, …, Rim gori od gužve i temperature, a gorim i ja – od straha hoću li moći izdržati sve to nešto novo. Po danu smo (mi iz prve godine) učili talijanski na Berlitzu, a navečer bi otišli s mapom u ruci šetati po prelijepim trgovima, odmarati se uz zvuke žamora mnoštva turista i fontana.
Jedan dan sam bio posebno umoran, uplašen, sjetan (što sam otišao iz Splita sa Pujanki, ostavio prijatelje, župljane, obitelj …) i počeo nešto novo – novi studij u Rimu. Dok u Hrvatskoj svi misle kako je meni super u Rimu, osjećam već težinu nepoznavanja jezika, nove sredine, novih kolega, svega novoga, postavljam sebi velika pitanja što je meni ovo trebalo i mogu li ja sve ovo u 28. godini života? I onda te jedne večeri kada Rim slavi ‘La notte bianca’ kada cijeli grad slavi ‘Bijelu noć’ po svim trgovima održavajući koncerte, predstave i druge kulturne sadržaje, odlučim sam (s kartom u ruci), pronaći jedan od sedam rimskih brežuljaka Campidoglio i trg kojeg je sagradio Michelangelo jer se tu večer treba održati koncert Ennija Morriconea i njegovih skladbi.
O maestru sam znao samo da mi se jako svidjela glazba iz filma ‘Misija’. Na prepunom trgu, koji je sam po sebi savršenstvo, postavljena je velika pozornica sa zborom i orkestrom koji već kada sve to vidiš stvaraju dojam da će biti nešto veličanstveno. Zaorio je gromoglasan pljesak i pojavio se već tada tari sijedi starac sa naočalama koji je izgledao tako krhko, blago, a koji je zračio posebnom pozitivnom energijom. Gromoglasni pljesak Talijana i stranaca poput mene pokazivao je da ga ljudi poštuju i vole iako sam još ne znam tko je on. Taj mali krhki starac u koncertu od sat i pol ‘rasturio je’ sve nas da smo se digli u onostranost u neki poseban glazbeno-duhovni ambijent. Te jednostavno-snažne melodijske linije npr.:
1. Malena
2. Cinema paradiso
3. Gabrielova oboa
ili finale
4. Once Upon a Time in America – Deborat tema
5. Canon inverso – Making love
Te pjesmu bile su čista ljepota koje su meni tu večer promijenile život i dale motivaciju i snagu da hrabro nastavim tečaj talijanskog i novi studij. Sve ove skladbe su pratile odlične filmove o odnosu ljubavi i strasti, o obiteljskim odnosima, o ratovanju, slobodi i ropstvu u logorima, ali svi su imali jednu dodirnu točku a to je ljubav prema svojim bližnjima i smislu života.
Morricone je skladao glazbu za kaubojske filmove u kojima je glumio Clint Eastwood poput ‘Dobar, loš, zao’…
Iako je snimio mnoge filmove nije dobio ni jednog Oscara sve do ‘Oscara za životno djelo’ 2007. godine.
I 2016. Oscara za glazbu u filmu Quentina Tarantina The Hateful Eight.
Morriconeova glazba uljepšala mi je život mnogo puta i rado je slušam i danas.
Hvala maestro – počivao u miru Božjem.”