Tradicija spomena na pokojne seže u 7. stoljeće. Dušni dan uveo je 998. godine benediktinski opat iz Clunyja, sveti Odilo. Papa Klement V. službeno je taj blag-dan potvrdio 1311. godine. Dušni dan (Spomen svih vjernih mrtvih) spomen je kada se Crkva sjeća svih vjernih mrtvih. Slavi se 2. studenoga, a ako je taj dan bio nedjelja, prije liturgijske reforme slavio se 3. studenoga, ističe prof. dr.sc. Marko Dragić u stručnom članku.

Dušni dan (Spomen svih vjernih mrtvih)

Tradicija sjećanja na pokojne seže u 7. stoljeće. Štovanje Dušnoga dana 998. godine uveo je benediktinski opat iz Clunyja, sveti Odilon. Papa Klement V. službeno je taj blagdan potvrdio 1311. godine. Dušni je dan (Spomen svih vjernih mrtvih) spomendan kada se Crkva sjeća svih vjernih mrtvih. Slavi se 2. studenoga, a ako je taj dan nedjelja, slavi se 3. studenoga. Španjolska je 1748. godine dobila povlasticu da svećenici na Dušni dan mogu služiti tri mise: jednu po vlastitoj nakani, drugu na nakanu Svetog oca, treću za sve pokojne vjernike. Papa Benedikt XV. (1914.–1922.) 1915. godine kanonski je dopustio da svi svećenici toga dana prikažu tri mise: jednu za pokojne vjernike, drugu na papinu nakanu, a treću na nakanu dotičnoga svećenika. Dušni dan štuje se u Engleskoj crkvi, kao i u mnogim evangeličkim crkvama.

U hrvatskoj baštini Dušni dan još se naziva Mrtvi dan, Mrtvo spomenuće (u središnjoj Bosni), Dan mrtvih (u koprivničkome i mnogim drugim krajevima). U radu se nazivi rabe kako glase u određenim mjestima.

Odlazak na groblja, cvijeće i svijeće

Na Dušni se dan na groblje nosi cvijeće i pale svijeće. U novije se vrijeme taj običaj, uglavnom, pomaknuo na blagdan Svih svetih. Moguć je razlog tomu što je blagdan Svih svetih neradni dan.

Višestruka je uloga svijeća u katoličkoj tradiciji. Prvi kršćani rabili su svijeću kako bi pred zoru u katakombama za vrijeme bogoslužja imali svjetlost. Njihovom uporabom, izgledom i brojem tumači se Crkveno učenje. Jedna svijeća simbol je vjere u jednoga Boga i Spasitelja, dvije svijeće predstavljaju Boga i čovjeka, tri simboliziraju vjeru u presveto Trojstvo. Šest svijeća na oltaru predstavlja neprekidnu molitvu Crkve i vječno svjetlo u svetištu. Sedam svijeća znakom su sedam sakramenata. Svijeće kod euharistijskoga obreda predočuju Kristov dolazak u pričesti. Uskrsna je svijeća znak uskrsnuloga Krista. Biskupova svijeća vjernicima daje na znanje da biskup predvodi euharistijsko slavlje. U Bibliji se svijeća i svijećnjak spominju sedamdesetak puta. O kultu pokojnika svjedoči i pokojnička svijeća.

Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Na Visu su na prozorima stavljane crne zavjese. Nekoć se u Vinkovcima groblje posjećivalo tek drugoga i trećeg dana, kada su bili Dušni dani. Na Dušni dan u mnogim krajevima, primjerice, u dugopoljskome kraju u Dalmaciji, Badljevini kod Pakraca i drugdje pale se svijeće i na groblju i u kući za pokoj duše preminulih članova obitelji. Svijeće su u kućama gorjele duboko u noć. Badljevini kod Pakraca prije 1. studenog u mnogim su se domaćinstvima izrađivali vijenci koji su se na Dan mrtvih stavljali na grobove najbližih.

U Busovači, Dušni dan ili Dan mrtvih u narodu je poznatije kao Mrtvo spomenuće. Na taj se dan ide na groblje na mise koje se održavaju u čast i spomen najdražih.

U Veloj Luci u kućama se osam dana molila krunica (ruzarije). U Donjim Mamićima kod Gruda na Mrtvi dan nisu se mise govorile po grobljima kao sada. U rano jutro išlo se na misu, na ispovijed i pričest. Poslije mise molilo se za pokojne. Koliko je tko imao pokojnih, toliko je puta izlazio iz crkve, vraćao se unutra, izmolio pet Očenaša, pa sve tako redom, koliko je god imao svojih pokojnih, te pokojnih prijatelja, kumova. Ti obredi zvali su se oprosti.

Stari je vrgorački običaj moliti uz svaku grobnicu i nabrajati imena pokojnika koji tu počivaju. Taj običaj sačuvao se do naših dana iako je sve manje svijeta koji čeka ispred svog groba.

U Medovom Dolcu kod Imotskoga na Dušni dan sijala se pšenica. Ujutro, u četiri sata, bila je misa i poslije se išlo na rad u polje, ali nije se smjelo raditi sebi, nego se pomagalo sirotinji i udovicama.

Blagdani Svi sveti i Dušni dan u duvanjskom kraju nekoć su se obilježavali jedino molitvom u crkvi. Malo se pažnje posvećivalo posljednjim počivalištima. Većina groblja nisu bila ograđena kao danas niti su se posjećivali grobovi najmilijih tijekom tih blagdana. Uzroci tomu nalazi se u turskoj okupaciji od 1463. do 1878. godine. Turci su kršćanima zabranjivali osnivati groblja na pristupačnim mjestima. Od 444 crkve, koliko ih je u Bosni i Hercegovini bilo do turske okupacije, Turci nisu porušili samo dvije crkve, one svetoga Ive u Podmilačju kod Jajca i u Varešu. Zbog toga je hrvatski katolički puk bio prisiljen slušati misu na grobljima i na skrovitim mjestima kako ih Turci ne bi opazili i poubijali. Izreka Pokaži mi kakvo je groblje, odmah ću ti reći kakvo je selo kao i svakodnevna molitva za pokojnike zorno svjedoče kult pokojnika.

Na Braču bi u četiri sata popodne bila velika procesija. Poslije crkve išlo se na groblje gdje je bio »Blagoslov mrtvih«. Onda bi se išlo doma. Sutradan, na Dan mrtvih, nosilo se cvijeće na groblje i palile su se lumine.

Dušni dan karakteriziraju: tišina, sjećanja i molitve za pokojne, plaćanje misa za pokojnike, obred oprosta, pomaganje sirotinji i zvonjava crkvenih zvona. Puč-ki nazivi Mrtvi dan, Mrtvo spomenuće i Dan mrtvih nisu u suglasju s kršćanskim naukom jer duša je besmrtna. O kultu duše u kulturnoj baštini Hrvata, pored ostaloga, svjedoče molitve za duše u čistilištu, te dušice — svjećice koje se pale na taj dan.

U novije vrijeme običaji obilazaka groblja, nošenje cvijeća na grobove i paljenje svijeća pomaknuli su se s Dušnoga dana na blagdan Svih svetih. Razlozi tomu mogući su jer je blagdan Svih svetih neradni dan.

Iščeznuo je negdašnji sporadični običaj da se pokojnicima na grobove nose i ostavljaju neka jela ili bi se noću ostavljao prostrt stol s jelima i pićem (ili samo pićem).

Samo je u narodnome pamćenju ostalo kako se ne tako davno pomagalo sirotinji na blagdan Dušnoga dana. Bilo bi iznimno dobro kada bi se taj običaj revitalizirao i kada bi se uopće više vraćali tradicijskim vrjednotama.

Ostalo je samo sjećanje kako je nekoć na taj blagdan cijelu noć desetak muškaraca zvonilo crkvenim zvonima.  Obred oprosta također je ostao samo u narodnome pamćenju. Tradicijska kultura sadrži odgovore na mnogobrojne izazove suvremenoga potrošačkog mentaliteta. I zbog toga, od iznimne je važnosti poznavati svoju baštinu, čuvati je i prenijeti pokoljenjima u nasljeđe. To je civilizacijski čin koji pokazati odnos prema davno upokojenim precima i odnos pokoljenjima.

Gornji tekst je izvadak iz stručnog članka prof.dr.sc. Marka Dragića, Dušni dan u hrvatskoj katoličkoj baštini. Članak možete pročitati ovdje.