Kako je posvjedočio u razgovoru za Hrvatsko katolički radio, Stepinac je tada došao blagosloviti crkvu. “Stara crkva se srušila od posljedica potresa 1880. godine koji je oštetio zagrebačku katedralu. Privremena kapela bila je jedna prostorija uz školu, koja je bila sagrađena u župnom vrtu, ali je bilo jasno da župa s više od 3000 ljudi treba crkvu. Oko izgradnje crkve bio je angažiran i moj otac koji je kao orguljaš vodio zborove i nastupao u susjednim župama kako bi skupljao novce za gradnju crkve. Tako je i u župnoj spomenici zapisano da akcija prikupljanja sredstava za župnu crkvu ne bi uspijevala bez g. Ivana Horvata, mjesnog kantora”.

Rad za Crkvu i za opće dobro glave obitelji Horvat nije prestajao ni kada su protjerani u Koprivnicu 1941., po dolasku Mađara u međimurske krajeve. Otac je, kako je rekao p. Horvat, nastavio svirati u franjevačkoj crkvi, a on je ministirao. “Od roditelja sam naučio da je u životu jedino važno biti dobar i činiti dobro svima. Ja sam se toga držao, i iako su mi zbog moje žive naravi govorili da ću biti orguljaš kao tata, a mlađi mirniji brat svećenik, dogodilo se obrnuto”.

P. Horvata je pogodila očeva smrt. Naime, zbog pomaganja drugima bio je uhićen i optužen na smrt. U oproštajnim pismima, koja je pisao na toalet papiru, svoju suprugu je molio da djeci pruži što više vjerske i opće naobrazbe, a djecu da što bolje iskoriste primljene darove Bogu na slavu i na korist hrvatskome narodu. Tada je p. Horvat imao 11 godina i poželio je ići u sjemenište. Dolaskom u sjemenište na zagrebačku Šalatu dosta je čitao o misijama, p. Anti Gabriću, poželio je ići u misije i počeo se moliti Bogu da bude Isusovac. “Dragi Bog mi je dao zvanje za isusovca i 1952. godine došao sam u novicijat na Fratrovcu. Najljepše godine u Družbi bile su mi upravo te od 1952. do 1954., jer nisam imao nekih drugih obveza osim duhovnoga života i molitve”.

Uslijedilo je zatim školovanje, odsluženje vojnoga roka, studij filozofije, pa služba magistra đacima na Šalati. Među njima je p. Horvat izdvojio vlč. Zvonimira Sekelja i biskupa Valentina Pozaića koji su bili njegovi đaci, kao i brojni drugi s kojima je ostao u kontaktu jer se trudio učiniti što više dobra. Po završetku teološkog studija uslijedilo je svećeničko ređenje. “Svećeničko ređenje, to je bilo ono predaj se Isusu. Od tada više nisam bio svoj nego njegov. Preko mene Isus čini najviše dobro. Predajem se njemu za dobro svijetu. To sam stavio i na mladomisničku sličicu – ‘Hvala Ti što si me izabrao da preko mene svijetu činiš najviše dobro!’.”

Kako je bila potreba za profesorima u sjemeništima, poglavari su p. Horvata poslali na studij na državni fakultet. No, zbog odredbe koja je bila na snazi u Zagrebu da nitko sa sjemenišnom maturom ne može polagati prijemni ispit na državnom fakultetu p. Horvat je na studij otišao u Beograd. Po završetku studija obavljao je brojne službe, među kojima je rado spominjao rad s mladima u Palmotićevoj. Pojasnio je i zašto su za njega govorili da je ‘među naprednim’. “Uz rad na školi, koja je počela na Fratrovcu, morao sam primiti studente kojima sam držao vjeronauk. Kako je kapelica rezidencije bila mala zamolio sam dvoranu u dvorištu. Vidio sam i nivo znanja kod studenata, pa sam prvu godinu stavio uvod u kršćanstvo spremajući predavanja po Josephu Ratzingeru, a druga godina je bila kršćanska egzistencija. Nastojao sam biti zanimljiv i koristan. No, prava novost je bila kada su počeli plesnjaci. Naime, roditelji su me molili za mogućnost da se mladi subotom nađu u toj prostoriji na druženju. Svojevrsna proba bila je doček Nove godine koji je jako lijepo prošao, jer su sljedeće jutro u 6 sati svi bili na misi i na pričesti. Misu je imao tadašnji provincijal i bio je ugodno iznenađen. Tada smo imali studentske mise u crkvi sv. Katarine i na kraju mise bih pozvao mlade u Palmotićevu na agape i duhovno-kulturni program, a iza toga je bio ples”.

No, p. Horvat je sa svojim idejama bio ispred svoga vremena. “Sve je lijepo išlo dok se nisu javili prepobožni patri. Oni su naučili da isusovci rade samo s Marijinim kongregacijama kojih tada više nije bilo. Pozvao me je kućni duhovnik i rekao da će tri ugledna patra napustiti Družbu ako ne dokinem ples u dvorani, jer to ne dopušta isusovački odgoj. Idućega dana u podne dao sam izjavu da dokidam ples kako bi spasio zvanja tri ugledna patra”.

Foto_Izvor_Mač Duha

Kada je u životu trebao birati između znanstvenoga rada i pastorala p. Horvat je uvijek rado birao služenje hrvatskome narodu. Tako je 1975. odabrao rad u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Parizu, umjesto doktorskog studija. Vodio je Misiju kroz deset godina i od samoga dolaska nastojao je širiti istinu o kardinalu Alojziju Stepincu. “Najbolnija mi je bila propaganda protiv Stepinca. Ne znam tko sve nije bio angažiran u akciji dokazivanja da je Stepinac kolaborator i ratni zločinac. Kada sam vidio da ima vjernika, dobrih Francuza, pa i nekih svećenika koji mi tako govore o Stepincu, bilo mi je previše. Odlučio sam napisati knjigu o Stepincu, smatrao sam to svojom dužnošću. Odlučio sam se za naslov “Kardinal Stepinac – mučenik za ljudska prava”, jer je to bilo totalno kontra onoga što su tvrdili.”

Skupljati građu uz pastoralni rad nije bilo lako, ali p. Horvata ohrabrivala je pomoć brojnih laika. “Radili smo u tajnosti i nastala je knjiga. Stavio sam autora M. Landercy što mi je zapravo bila tajnica, sekularna redovnica iz Misionarki Božjeg očinstva. Radila je u civilu i bila je profesorica grčkog i latinskog jezika. Kako je savršeno znala francuski jezik ona je lektorirala knjigu. Nakon brojnih problema uspjeli smo naći nakladnika za knjigu koja je tiskana na Stepinčev rođendan 8. svibnja 1981. Kada sam objavio knjigu pojavilo se ponovno izdanje Blaževićeve knjige, i tada su francuski novinari počeli pisati u korist Stepinca, jer je bila prisutna svijest o montiranom procesu. Sve novine su bile pune Stepinca i takva situacija je pogodovala tek izdanoj knjizi o Stepincu kao mučeniku”.

Nakon mjesec dana od prvog izdanja knjige jedva da je ostao koji primjerak. Mons. Vladimir Stanković raznio je dio po svijetu, knjiga se i prodavala pa je p. Horvat pripremio i drugo izdanje. “Drugo prošireno izdanje dao sam tiskati 30. lipnja 1981. godine. Vrlo lijepe recenzije su izlazile po novinama, i to me je veselilo, ali me nisu obišli Udbini špijuni koji su dolazili ispitati tko je napisao knjigu. Govorili su mi da je autor profesor koji puno zna, koji voli Hrvatsku, koji je srcem i dušom pisao knjigu s puno pažnje, ljubavi i znanja, i da u Parizu ne nalazi nikoga osim mene. Odgovarao bih im da ću ako kada susretnem autora knjige prenijeti čestitke. Nisam htio nikada priznati. Ali, kasnije kada su mi oduzeli putovnicu zbog drugih razloga, na upit provincijala kada će mi vratiti putovnicu rekli su da znaju tko je onaj Landercy.”

P. Horvat se u razgovoru osvrnuo i na pothvat objavljivanja knjige na hrvatskom jeziku u komunističkoj Jugoslaviji. “Kolega Ivan Zirdum iz Đakova tražio me je autorsko pravo za hrvatsko izdanje. U vrijeme kada je o Stepincu sve bilo zabranjivano on je preveo knjigu i izdao samo 300 primjeraka. I kada je on objavio u Glasu Koncila da je izašla knjiga, prijevod s francuskog, drugovi su mislili da to doista piše Francuz. I on meni javlja veselim glasom da knjiga neće biti zabranjena. Kada sam ga pitao kako to zna, rekao mi je da je Centralni komitet KP Hrvatske naručio 50 primjeraka. Ja sam, pišući knjigu na francuskom jeziku, želio napisati tako da bi se jednog dana mogla prevesti na hrvatski, nigdje nisam pokazivao žuč ili napadanje ovoga ili onoga, nego objektivno napisao činjenice”.

P. Horvat je u knjizi objavio Politeove govore sa završnog dijela suđenja koje su prije bili samo spominjani ili su bili cenzurirani. Njegovo ime se pojavilo na knjizi tek 2008. godine, kada je uz 110. godišnjicu Stepinčeva rođenja priređeno novo izdanje knjige ‘Kardinal Alojzije Stepinac – mučenik za ljudska prava’.

Zvučno izdanje knjige u izdanju Zaklade “Čujem, vjerujem, vidim”