U propovijedi nadahnutoj na Velikome tjednu  i „Otajstvu križa“  istaknuo je kako i sama službenica Božja Majka Marija, kada je 8. svibnja 1904. godine odjenula redovničko odijelo i položila svete zavjete, uzela ime Krucifiksa (Raspeta). „Ima li veće ljubavi nego dati život za prijatelje. Ima li veće ljubavi nego raspeti svoj život za drugoga. Upravo je to Riječka Majka činila osnivajući Zavod Presvetog Srca Isusova za siromašnu djecu bez obzira na njihovu vjeru i narodnost. To je i sam naš blaženi kardinal Alojzije Stepinac na svoj način činio spašavajući druge, a na poseban način djecu. U javnim nastupima i pismima zahtijevao je poštivanje svake osobe, bez razlike na rasu, narodnost, vjeru, spol i dob. Upravo je tako i Riječka Majka činila brinući se za najslabije i najsiromašnije“, rekao je vlč. Pranjić.

Podsjetio je kako nije Isus bio jedini čovjek koji je visio na križu. Mnogi su križevi bili uzdignuti duž Rimskog imperija. Mnogi su zločinci, ubojice, pljačkaši i razbojnici bili raspeti i visjeli na križevima koji je u ono vrijeme bio najokrutnija smrtna kazna. Onaj koji je bio raspet, morao je satima visjeti dok se ne bi ugušio te su i sami Rimljani kasnije uvidjeli okrutnost te kazne pa su je ukinuli, rekao je propovjednik. „Međutim, mnogi su od njih raspeti zbog svojih zlih čina i djela, ali je Isus raspet kao pravednik. Mnogi su umirali zbog vlastitoga zlodjela koje su počinili, a Isus je umro zbog moga i tvojega zlodjela, zbog naših grijeha i opačina“, pojasnio je vlč. Pranjić.

Bio je to najveći zločin, zločin protiv Boga, protiv Sina Božjega, protiv ljubavi, pravednosti i dobrote. A ta ljubav i dobrota bila je radi nas, radi našeg spasenja i otkupljenja, rekao je vlč. Pranjić. „I kad je izgledalo da je sve gotovo i izgubljeno On s križa progovara ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’ (Lk 23, 34). On s križa pobjeđuje mržnju, pomiruje čovjeka s Bogom i čovjeka s čovjekom. Došao je slomiti to neprijateljstvo u nama i poziva nas da to neprijateljstvo slomimo u samima sebi jer bez toga nećemo imati mira u duši. Jedino Krist svojom snagom može to u nama učiniti. Za to treba moliti i za to treba imati ljubavi prema onima najslabijima“, kazao je vlč. Pranjić.

Podsjetio je da u Velikom tjednu imamo privilegij i čast pratiti Isusa na njegovom putu. „Kao i dvanaestorica učenika, možda nećemo to učiniti na najbolji, savršeni način kao što ni oni nisu. Možda će i nas uhvatiti san tako da sve ovo jednostavno prespavamo. Možda ćemo od iscrpljenosti i umora zaspati umjesto da bdijemo i molimo. Možda ćemo sve to izdaleka promatrati i gledati, pretvarajući se da Isusa i ne poznajemo. Može se dogoditi i da ga zatajimo kao što je to Šimun Petar učinio. Može se dogoditi da jednostavno pobjegnemo od svega iz straha da nam ne ode glava. Možda se dogodi da mu se obratimo tek na kraju, kao što je to učinio jedan od razbojnika. Međutim, nije važno u kojoj ulozi ćemo se naći, važno je da se ne nađemo u ulozi Jude. Zašto? Jer ta uloga vodi u smrt, ne samo fizičku nego i duhovnu“, rekao je vlč. Pranjić.

Pojasnio je razliku između Petrova zatajenja i Judine izdaje, kazavši da je Juda smišljao kako će Isusa izdati. To je bilo zlobno u srcu i uvijek je zlobno kada i mi smišljamo kako drugome napakostiti, kako podmetnuti nogu, kako ga popljuvati, omalovažavati i u provaliju baciti… Tada upravo djelujemo kao Juda. Petar za razliku od Jude nije smišljao svoje zatajenje. To mu se jednostavno kao čovjeku dogodilo. Uplašio se i u slabosti to učinio, rekao je propovjednik.

Sestre je potaknuo da u Velikome tjednu dublje uđu u promišljanje o otajstvo Isusove muke i uskrsnuća. Oni koji prigrle svoj križ i ostanu mu vjerni, zadobiti će milost da i njihova trpljenja Gospodin pretvori u radost – uskrsnu radost koju je brinući se za siromašne, širila i službenica Božja Majka Marija Krucifiksa Kozulić, zaključio je vlč. Pranjić.