Hrvatsko proljeće, naziv za reformno razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, posebno obilježeno legitimiranjem hrvatskoga nacionalnog identiteta i traženjima koja iz njega proizlaze. Prve naznake reformnoga gibanja u političkom životu SR Hrvatske bile su uočljive već 1966. nakon Brijunskoga plenuma i potpisivanja Protokola između SFRJ i Svete Stolice.

Doc. dr. Wollfy Krašić o glavnim pokretačima i promjenama koje su kasnije nazvane Hrvatskim proljećem rekao je da se “najosnovnija podjela može se izvesti na sljedeći način. To bi bile: reformna struja u Savezu komunista Hrvatske, Matica Hrvatska i na kraju, studentski pokret. Vodeće osobe reformske struje i dio reformske orijentiranih članova SKH-a nastojali su izboriti više autonomije za Hrvatsku republičku jedinicu na polju uprave i gospodarstva.

Doc. dr. Wollfy Krašić

Također, željeli su donekle liberalizirati odnose u društvu, ali ne i narušiti monopol SKH-a na vlast. Isto tako, dopuštali su iskazivanje nekih elemenata hrvatskog nacionalnog identiteta koji su do tada bili potiskivani u korist jugoslavenstva pod krinkom parole “Bratstvo i jedinstvo”, odnosno, bili proglašavani šovinizmom i ustaštvom. Matica Hrvatska postala je predvodnica “drugog hrvatskog preporoda” kako je to u jednom od najznačajnijih produciranih tekstova za vrijeme Hrvatskog proljeća ustanovila katolička intelektualka, Smiljana Rendić, koji je nosio naslov “Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod”. Matica je sve jasnije artikulirala svoje stavove u vezi gorućih političkih i gospodarskih pitanja zadirući u do tada, nedodirljivu domenu Saveza komunista. Studentski pokret unutar sebe bio je heterogen i mnoge je studente bilo teško ukalupiti u neke kategorije. Ipak, unutar studentskog pokreta najjasnije se profilirala ona struja koja je mnogo radikalnije od reformnih komunista pa i članova Matice Hrvatske zahtijevala krupne promjene koje su išle ka snaženje položaja Hrvatske unutar Jugoslavije”, istaknuo je doc.dr. Krašić.

Razdoblje od 1971. pa do kraja 80-ih naziva se “hrvatska šutnja”

“Međutim, mnogi su se studenti kao i Matica nadali da će sve obilnije reforme dovesti do propasti, a ne jačanja Jugoslavije, a onda i do nastanka samostalne hrvatske države. Pri tome su bili spremni koristiti odlučnije metode, poput onog studentskog štrajka koji je trajao od kraja studenog do početka prosinca 1971. Tu se radilo o štrajku upozorenja u kojem su studenti, ne želeći izazvati brutalan odgovor unitarističko – centralističkih krugova zahtijevali provođenje u djelo reforme bankarskog, vanjsko-trgovinskog i deviznog sustava koja je tražila Savka Dapčević Kučer, jedna od najistaknutijih osoba reformske struje i predsjednica CKSKH. Dogodilo se upravo suprotno, budući da je štrajk iskorišten kao izgovor za nasilno okončanje hrvatskog reformnog pokreta i taj je događaj u mnogim stvarima unazadio hrvatsko društvo da se razdoblje od 1971. pa do kraja 80-ih naziva “hrvatska šutnja”, naglasio je Krašić.

Dr. sc. Tomislav Jonjić progovorio je o važnosti Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, ali i o Sarajevskoj deklaraciji. “Kao i više puta tijekom ranije povijesti, Hrvati su na području jezika dobili priliku pokazati obranu vlastitog nacionalnog subjektiviteta i pokazati što žele sa sudbinom vlastite države. Zbog toga su nakon Brijunskoga plenuma 1966. i Rankovićevog pada u krugu oko Matice Hrvatske nastali pokušaji da se postigne ravnopravnost hrvatskoga jezika koji je bio u istome položaju kao i hrvatski narod. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., je prividno bila jezikoslovni čin, a zapravo je bila vrlo jasan politički akt koji su jugoslavenske unitarističke snage doživjele kao diverziju.

Dr. sc. Tomislav Jonjić

Naravno da pokret koji je započeo Deklaracijom nije ostao ograničen samo na područje tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske jer je hrvatsko nacionalno biće i tada bilo jedinstveno te su Hrvati osjećali neslobodu i potlačenost u čitavoj Jugoslaviji, premda moramo imati na umu da je neusporedivo biti Hrvat u Boki Kotorskoj ili Bačkoj ili pak u istočnome Srijemu, a pogotovo u Bosni i Hercegovini gdje su Hrvati bili narod trećega reda. Hrvatski intelektualci na čelu sa Milom Pešordom, Vitomirom Lukićem, Milanom Rijanovićem i tako dalje, 1971. objavili su u Sarajevu “Sarajevsku deklaraciju” o hrvatskome jeziku u kojoj su upozorili na obespravljenost Hrvata i hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini. To je događaj koji se nažalost, prešućuje kao što se prešućuju mnogo važnih činjenica hrvatske nacionalne povijesti, ali je i događaj koji pokazuje da su Hrvati jedinstveno reagirali tada, kao što će reagirati kasnije, 1991.”, naglasio je dr.sc. Tomislav Jonjić.

O odnosu “proljećara” prema ideji hrvatske samostalnosti prof. dr. Jurčević objasnio je da “Hrvatsko proljeće treba gledati u širem povijesnom kontekstu kada govorimo o težnji hrvatskoga naroda za samostalnom državom. U tom kontekstu, od suvremene povijesti, dakle od sredine 19. stoljeća možemo reći da je Hrvatsko proljeće najsnažniji pokret bio uključujući i devedesetu godinu.

Prof. dr. Josip Jurčević

Vrlo važan čimbenik je da je velik dio Saveza komunista Hrvatske na čelu sa rukovodstvom bio uključen u taj pokret. S druge strane, Matica Hrvatska odigrala je iznimnu i široku ulogu, ne samo kada se radi o Hrvatskoj, nego je svoju organizacijsku mrežu proširila i u hrvatsko iseljeništvo, što se sasvim gura izvan percepcije o Hrvatskom proljeću.

Hrvatsko proljeće je sigurno državotvorni pokret!

“U tom smislu Hrvatsko proljeće je sigurno državotvorni pokret koji se tada nije mogao jasno izraziti. Ako gledamo želju Hrvata za svojom samostalnom državom i nacionalnim identitetom onda je Hrvatsko proljeće sigurno važan prinos tom identitetu. Nažalost, u hrvatskoj historiografiji kao dijakronijskoj znanosti defragmentira se hrvatska povijest kada se svaki događaj gleda zasebno, ne uvažavajući povijesni kontinuitet. U tom smisli sigurno možemo zaključiti da je Hrvatsko proljeće bitna sastavnica hrvatske državotvornosti i događaja devedesetih godina. Da nije bilo Hrvatskog proljeća, teško je zamisliti tko bi generacijski mogao fizički i duhovno iznijeti to herojsko doba hrvatske povijesti – obranu od srbijanske agresije i stvaranje samostalne države”, zaključio je prof. Jurčević.

Važno je govoriti o tome kako je došlo do zaborava na Hrvatsko proljeće i to predlažem kao temu bude li prilike!

Prorektor Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Ante Čović istaknuo je da je Hrvatsko proljeće kao pokret bio duboko demokratski pokret što se pokazalo i 1991. “Valja reći da Hrvatsko proljeće ima tri sastavnice o kojima smo ranije već čuli, ali mislim da se faktor Sveučilišta suzuje neopravdano samo na studente. Morate imati u vidu da je u to vrijeme na čelu zagrebačkog Sveučilišta Ivan Supek i da nije bilo osnovano nijedno drugo sveučilište. Hrvatsko proljeće treba gledati kao kompaktnu cjelinu iznutra iznimno slojevitu i heterogenu što je jako bitno.

prof. dr. Ante Čović

Onaj tko je bio predsjednik Centralnog komiteta nije mogao govoriti kao predsjednik ili član Matice Hrvatske ili studentskog pokreta. Ti odnosi su bili napeti ili dijelom suprotstavljeni, ali ne samo između njih već i u unutar tih pokreta. To samo govorio o demokratičnosti tog pokreta”, istaknuo je prof. dr. Ante Čović. Na kraju emisije prof. dr. Čović istaknuo je važnost činjenica o zaboravu Hrvatskog proljeća i ulozi Crkve u pokretu. “Želio bih reći da nismo uopće govorili tome kako je došlo do zaborava na Hrvatsko proljeće i u tom kontekstu želio bih se nadovezati na to da Crkva nije bila rezervirana zato što je imala skepse prema pokretu, nego jer je to način funkcioniranja Crkve. Nije bila eksponirana na taj način, ali je ona sigurno simpatizirala pokret”, zaključio je na kraju prof. dr. Ante Čović.

Represija koja je Hrvatsku zahvatila nakon Titova sastanka s hrvatskim vodstvom i sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu (1–2. prosinca 1971), te nakon podnošenja ostavki istoga vodstva na sjednici CK SKH (12. prosinca 1971), imala je višestruke učinke. Uhićenje studentskih lidera te prvaka Matice hrvatske, više stotina osuda za političke prekršaje, čistke više tisuća članova SKH, stvorili su traumatizirano stanje koje je trajno obilježilo novopostavljeno vodstvo SKH i do kraja oslabilo projugoslavenske tendencije u hrvatskom društvu. Nakon sastanka u Karađorđevu, unatoč stanovitim koncesijama kojima se nastojalo smiriti prilike u Hrvatskoj, bilo je jasno da, u nekim novim demokratskim uvjetima, reforme više neće biti dovoljne te da će u budućnosti hrvatska vodstva optirati za razdruženje i neovisnost. Nositelji reformnoga pokreta iznijeli su različite pouke iz poraza nakon sastanka u Karađorđevu. U tom razdoblju latentne radikalizacije, koja se može iščitati sa stranica emigrantskoga tiska, realnacionalisti poput F. Tuđmana počeli su tragati za partnerima u državi i emigraciji. Najznačajnije ličnosti reformnoga pokreta ipak su se okrenule liberalnim popperovskim analizama, koje su ih odvele u socijaldemokraciju (M. Tripalo), narodnjaštvo (S. Dabčević-Kučar) i liberalizam (V. Gotovac). Među prvacima pokreta za ljudska prava 1990-ih bilo je i mnogo proljećara (I. Z. Čičak, B. Novak, M. Tripalo, Vjekoslav Vidović). Zato se reformno razdoblje s pravom smatra uvodnim čimbenikom u stvaranju neovisne Republike Hrvatske. (Izvor: Hrvatska enciklopedija).