Na blagdan Svetih rana Sv. Franje  Asiškog, 17. rujna, navršava se 30 godina od preminuća mons. Srećka Badurine, TOR, šibenskog biskupa. Blagopokojni mons. Mile Bogović, tada profesor na Riječkoj bogosloviji, a potom gospićko-senjski biskup, u mjesečniku Riječke nadbiskupije Bakarska zvona u spomen preminulom biskupu Srećku među ostalim napisao je: „Žao nam je što je svijeća Srećka Badurine ugašena, možda upravo onda kada je najjače plamtjela. Ali treba reći da je oproštaj s njime bilo istinsko slavlje. Možda je Svevišnji radi toga htio da se ta svijeća naglo ugasi kako bismo lakše uočili koliko je ona bila korisna i potrebna, da u dušama današnjeg čovjeka ostane što trajnije u sjećanju taj svijetli lik čovjeka, rodoljuba i vjernika koji je te vrednote među nama svjedočio bez poze i usiljenosti, nego u jednostavnosti i spontanosti. A da to ni za njega, u ovom i ovakvom svijetu, nije bilo tako lako, pokazuje način na koji je prešao prag vječnosti.“ Svijetli lik biskupa Srećka ostao je zasigurno  u srcima mnogih vjernika diljem Šibenske biskupije, a i puno šire, kao i njegovih poštovatelja i nakon 30 godina.  Tim povodom objavljujemo Božićnu čestitku patrijarha Pavla i Biskupov odgovor Patrijarhu, objavljene u knjizi Srećko Badurina Ekumenska nastojanja, (str. 129-131)koju je uredio fra Antun Badurina, a izdala Kršćanska sadašnjost..

Božićna čestitka patrijarha Pavla

Preuzvišeni i dragi u Hristu brate,

približava se Praznik Rođenja sina Božjega, gospoda Isusa Hrista, te Vam upućujemo brat­ske čestitke i najbolje želje, uz naš tradicionalni srpski pozdrav:

MIR BOŽJI – HRISTOS SE RODI!

Teška i tragična vremena još uvek preživljavaju svi narodi bivše Jugoslavije. I za srpski na­rod ovo je vreme stradanja, velike nesreće za sve: ljude, žene i decu. Po bolnicama i sirotišti­ma umire nejač, umiru bolesnici i ranjenici, umiru izbeglice zbog nedostatka hrane i lekova.

Srpskom pravoslavnom narodu ovo nije prvi put u istoriji da se našao na golgotskom ras­peću zato što se bori za Božju i ljudsku pravdu i za svoju slobodu. Ne možemo, a da ne uka­žemo, poput biblijskog mnogostradalnog Joba, na naložene sankcije kao na vapijuću neprav­du prema našem narodu, koja ga je dovela u položaj bez presedana u svetskoj istoriji.

Moleći se neprekidno Bogu mira da sačuva naš narod i ceo svet od daljih stradanja i novih iskušenja i da uspostavi mir u ovoj napaćenoj zemlji i celom svetu, upućujemo Vam srdač­ne čestitke i najbolje želje i za nastupajuću Novu 1994. godinu, i uz izraze dubokog pošto­va­nja, ostajemo u ljubavi Hrista Spasitelja Brat,

Patrijarh srpski
+ Pavle

Biskupov odgovor Patrijarhu

Šibenski biskup

Šibenik, 30. prosinca 1993.

Vaša Svetosti!

Danas sam primio Vašu cijenjenu čestitku za Božić i za Novu godinu 1994. Zahvaljujem Vam i uzvraćam Vašoj Svetosti s istim dobrim željama. Rođenje Kristovo bilo nam u go­di­ni koja započinje izvor mira naviještenoga u Betlehemu one svete noći!

Ne bih želio biti jednostran i umanjivati stradanja građana srpske nacionalnosti i u Hrvat­skoj i u Bosni i u samoj Srbiji. Slobodan sam Vam ipak spomenuti barem nešto od strada­nja moje biskupije. Na nekadašnjem području kninske, drniške, šibenske i benkovačke općine os­talo je sveukupno dvanaest župa Šibenske biskupije do kojih mi je zapriječeno doći već od ruj­na 1991. godine. Tamo je ostalo oko 45 što župskih, što filijalnih, što samostanskih crkava i kapela. Tamo su ostali samostani redovnika i redovnica, župske kuće, groblja i drugi znakovi vje­kovne prisutnosti i života naše Crkve. Tamo bi se trebalo vratiti oko 20 000 prognanih ka­to­lika, uglavnom hrvatske nacionalnosti, zajedno sa svojim svećenicima. Ono malo ljudi što je bi­lo ostalo nismo mogli pohoditi, a u posljednje vrijeme i oni su prisiljeni napustiti svoje do­mo­ve. Vijesti o porušenim, zapaljenim, obeščašćenim crkvama sustižu jedna drugu, a da o do­mo­vima prognanika i ne govorimo. Tko pak da izmjeri tugu za ubijenima i poginulima? Sli­čno je stanje i u drugim biskupijama u Hrvatskoj.

Naši ljudi znaju, često po imenu i prezimenu, tko im je to učinio od susjeda srpske nacio­nalnosti. Razumjet ćete stoga da nam u ovakvim zločinima nije moguće vidjeti borbu srp­skog naroda “za Božju i ljudsku pravdu i za svoju slobodu”. Dopustite još više: žalostan sam što se svemu ovome daje ime “Božja i ljudska pravda”. Kao da se grijeh ljudi želi pripisati sa­mom Bogu.

Želim biti sasvim konkretan: poduzmimo korake da se registriraju sve štete učinjene Dal­matinskoj eparhiji i našim biskupijama na ovom istom prostoru. Pokušajmo vidjeti tko će i ka­ko nadoknaditi počinjene štete i našim crkvama i našem stanovništvu. Djelujmo na odgovor­ne da se otvori proces povratka prognanih i obnova života crkvenog i društvenog. Prava i si­gurnost jednih moguće je izgrađivati samo uz poštivanje prava i sigurnosti drugih. Kaznu za zlo­čine neka ne uzima svatko u svoje ruke. Neka djeluje objektivno sudstvo, a ne privatna os­ve­ta. Pojavljujmo se u narodu – i zajedno, gdje je to prikladno – kao navjestitelji Kristova evan­đelja, prolazeći ovom oskvrnutom zemljom “čineći dobro i ozdravljujući sve kojima je ov­ladao đavao” (Dj 10,38). Neka se tako postupi i na drugim područjima gdje se susreću naše bis­kupije i pravoslavne eparhije. Možda nakon poplave grijeha izmolimo dúgu Božjeg Saveza (v. Post 9).

Mislimo da smo trebali učiniti jedan korak u tom pravcu dolaskom delegacije Svetog Si­noda u Zagreb, kako smo se bili dogovorili u Hildesheimu 9. listopada o. g. Nisu mi poznati raz­lozi zašto se odustalo.

Ističem opet: ne želim biti jednostran. No valjda je potrebno da najprije svatko iznese ono što ga boli dok ne dorastemo do toga da nosimo jedni bremena drugih i tako ispunimo zakon Kristov (Gal 6,2).

Neka pravedni mir uspostavljen u Hrvatskoj i u Bosni olakša i teret koji podnosi narod u Sr­biji. Učinimo što je do nas da se to zbude!

Uz izraze posebnog poštovanja Vašoj Svetosti

+Srećko Badurina

Izvor: Katolički tjednik