„Dosta sam poživjela, puno je to dana, godina, dosta je, nije baš previše, ali dosta je. Neka svi u zdravlju dugo požive u ljubavi i slozi, neka se poštuju, neka se u vjeri uzdaju u Boga, neka mladi ostanu na ovoj lijepoj i plodnoj zemlji slavonskoj i domovini nam Hrvatskoj, a ja ću jednog dana odozgor gledati moje selo, nadam se i sretne ljude, žitna polja i oranice i pušnice pune kobasica, šunki i kulina, gledati bez televizije i uživati kao i do sada u tradiciji i običajima slavonskog sela, u svirci tamburice i šokačkoj pjesmi.“
Jedna od najstarijih, ako ne i najstarija Hrvatica Ana Stipanović iz Punitovaca proslavila je, u nedjelju 26. srpnja, na blagdan sv. Ane i Joakima, roditelja Blažene Djevice Marije i Isusovih djeda i bake misnim slavljem koje je u župnoj crkvi Sv. Ladsilava kralja predvodio župnik dr. Đurica Pardon svoj imendan i 103. rođendan.
Župna zajednica je tako na poseban način upravo na taj dan zajedno s članovima obitelji Stipanović zahvalila Bogu za dug život bake Ane. Okupljeni oko svečarice vjernici su ujedno zahvaljivali za svoje djedove i bake, za svoju vjeru koju su od njih primili u nasljedstvo, a napose za svoju zemlju koju su od svojih predaka primili u baštinu.
Krhka starica koja je preživjela završetak Prvog svjetskog rata, doživjela je i Drugi, ali i Domovinski rat ponosno je sjedila pred oltarom, u bijelom oplećku šlinganih rukava. Čestitke baki Ani uz prigodne darove uputili su župnik dr. Pardon, Božica Poljarević uime članica „Žive krunice“ i načelnica Općine Punitovci uime župljana i mještana Općine.
Baka Ana primjer je marljivosti, ustrajnosti, vjere te ljubavi prema Gospodinu i bližnjemu.
„Radostan sam što zajedno s bakom Anom slavimo današnji blagdan zahvalni Bogu za dugovječnost bake Ane koja je donedavno bila dio misnih slavlja, zahvalni za sva blaga koje nam po Bogu daje zemlja na kojoj je baka Ana radom u vrtu i polju i svome domu sa svojima najbližima doživjela 103 godine u svojoj vjeri, pokazujući kroz dugovječnost da na ovoj zemlji slavonskoj i baranjskoj vrijedi živjeti uz blagodati koje nam ona daje“, riječi su župnika u uvodu slavlja uz čestitku slavljenici.
„Vi ste naša draga baka Ano primjer ljubavi prema Gospodinu i Majci Njegovoj uvijek bili zajedno s nama u molitvama pokazujući nam svima radost življenja i rada u svome domu, vrtu i zemlji, u ljubavi i slozi s Vašom obitelji, kuhajući, spremajući i radeći ručne radove. Neka Vam Gospodin podari još života u zdravlju“, slavljenici je čestitala Božica Poljarević uime članica „Žive krunice“.
“Vašim primjerom ustrajnosti i upornosti u ljubavi prema bližnjima i prema svom selu i našoj općinskoj i župnoj zajednici vrijednih i marljivih ljudi, pokazali ste baka Ano kako se može doživjeti i više od 100 godina, pokazali ste kako se živi svoja vjera, kako se može živjeti u zajedništvu obitelji iznoseći na svjetlo dana svu ljepotu Vaših izrađenih ručnih radova i nošnji. Poživite nam još naša baka Ano!“, riječi su načelnice u čestitki slavljenici.
„Bog čini velika djela i nagrađuje dobra djela svih koji ih čine jer se u činjenju dobrih djela stvara Kraljevstvo nebesko. Kroz tri prispodobe današnjeg evanđelja svi se možemo pronaći u činjenju dobrih djela, može se pronaći i današnja svečarica baka Ana na svom putu dugovječnosti života. U drugoj prispodobi koja se naslanja na prvu, prispodobi o blagu i pronađenom biseru skrivenom na njivi, Isus nam govori da smo mi to blago koje trebamo otkriti, iznijeti ga iz svojih srca, dobrotom i ljubavlju i svojim djelima ga pokazati, pokazati vrijednost činjenja svojih djela. Od nas se traži da po svojim vrijednostima budemo najljepši biser kao što je i baka Ana po svojoj dugovječnosti kao biser izdvojena između nas. Trećom prispodobom o sitnim i krupnim ribama poručuje nam se da se o sitnim ribama pa tako i o ljudima ne priča, a o velikim ribama i dobrim djelima se priča kao o trofejima, odnosno o dobrim djelima koji ljudi čine. Bog se diči i nagrađuje one koji se ističu dobrotom, velikodušnošću, onima po kojima se čini i stvara Kraljevstvo Božje. Velika djela Bog nagrađuje velikim djelima i zna zašto je dugovječnošću života nagradio baku Anu po kojoj je poznata naša punitovačka župa i Općina. Jedni druge potičimo na zajedništvo i rad, ljubav i slogu, oslobođeni zavisti i mržnje, budimo veliki“, riječi su župnika u homiliji.
Baka Ana, prapra baka ili šukund baka, do prije tri godine redovito je dolazila na misna slavlja. Bistra je uma i razgovora, pa i zdravlja uz poteškoće kretanja. Ima dvoje unučadi, četvero praunučadi i dvoje prapra unučadi. Nakon smrti sina Joze prije nepune dvije godine nastavlja živjeti sa snahom Anicom s kojom živi punih 57 godina i dobro slaže.
Baka Ana je rođena 28. srpnja 1917. godine u Punitovcima. Rođena je pedeset godina prije održavanja prvih Đakovačkih vezova 1967. godine. Vjenčala se 1935. g. u Punitovcima sa suprugom Jakobom koji je preminuo 1981. godine. Ne sjeća se da je netko na ovom području pa i šire doživio njezine godine.
Izradila je mnoge ručne radove te punitovačke narodne nošnje rađene svilom, zlatom i đendarom.
„Bilo je to vrijeme odrastanja kada su drumovi bili prašnjavi, gorjele lampe petrolejke, konjima i plugom se išlo na oranje, guske gacale po kanalima, a selom išle čorde krava i svinja, cure kradomice ofirale, a selom se orila pjesma poslije divana, čijanja perja, svinjokolja. Nije onda bilo ni televizije, ni telefona, a i ljudi su bili zdraviji“, prisjeća se kroz razgovor baka Ana svoje mladosti napominjući da je uvijek voljela dobro pojesti, a danas joj je najslađe popiti crnu kavu. „Bilo je u Punitovcima, a i u Josipovcu, kod Slovaka koji su se u Josipovac doselili i osnovali selo 36 godina prije mog rođenja puno više djece, po troje, četvero, petero, a negdje i više djece. Nije bilo struje, a zimske noći duge. Rano se išlo spavati, stare peći dobro grijale, a mekani i topli jastuci i perine“, nasmijano odmahujući rukom priča baka Ana.
Nije baku Anu život mazio. Bilo je i lijepih i teških trenutaka, priča baka. Marljivo se radilo, kućilo pa su joj sin Jozo i snaha Anica otišli sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Australiju, privremeno, da se nešto zaradi. „Ma nisu dugo ostali, sedam godina, morali se vratiti. Ja se razboljela, teško. Svi moji, pa i seljani mislili da od mene više ništa, da ću otići s ovog svita, svi me žalili, pa moji ostavili zaradu, otkazali posao u Australiji, zbog mene se vratili u Punitovce, a ja okrenula ploču i evo me još žive“, priča baka Ana.
„Dosta sam poživjela, puno je to dana, godina, dosta je, nije baš previše, ali dosta je. Neka svi u zdravlju dugo požive u ljubavi i slozi, neka se poštuju, neka se u vjeri uzdaju u Boga, neka mladi ostanu na ovoj lijepoj i plodnoj zemlji slavonskoj i domovini nam Hrvatskoj, a ja ću jednog dana odozgor gledati moje selo, nadam se i sretne ljude, žitna polja i oranice i pušnice pune kobasica, šunki i kulina, gledati bez televizije i uživati kao i do sada u tradiciji i običajima slavonskog sela, u svirci tamburice i šokačkoj pjesmi“, kaže baka Ana nazdravljajući na slavlju u obiteljskom domu.
Brojni su ručni radovi u šlingeraju koje je do prije koju godinu radila baka Ana i brojne su punitovačke narodne nošnje rađene svilom, zlatom i đendarom koje je napravila baka Ana.
Na kraju misnog slavlja župnik je poželio sretan i blagoslovljen odlazak u zasluženu mirovinu Jozi Martinoviću, Punitovčaninu koji je svoj svećenički radni vijek završio službom župnika u Harkanovcima.