Tatjana Katkić Stanić

„Udomiteljstvo je privremeni oblik skrbi koji je najsličniji životu u obitelji, naglasak je da to privremeni oblik skrbi do osiguravanja uvjeta za povratak djeteta u biološku obitelj ili posvojenje. Posvojenje je jednako što i roditeljstvo. Onog trenutka kad posvojitelj prođe kroz svu proceduru i kad se postupak dovrši, posvojitelji imaju jednaka prava i obveze kao biološki roditelji”, objasnila je Tatjana Katkić Stanić, načelnica Sektora za koordinaciju politika i unapređenje stručnog rada centara za socijalnu skrb Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.

Koliko djeca razumiju razliku udomljenja i posvojenja i s kojim se krizama suočavaju? Katkić Stanić je rekla da je to ovisno o dobi i karakteristikama djece i njihove biološke obitelji: „Gdje god je moguće naglasak je na osiguravanju uvjeta za povratak u biološku obitelj, na kontakt s biološkim roditeljima, na posjećivanje. U tim situacijama djeca vide da im se nastoji osigurati povratak u bazičnu obitelj. Ondje gdje roditelji nisu zainteresirani, ne kontaktiraju i ne mijenjaju situacije koje su dovele do izdvajanja djeteta, to su situacije koje i stručnjaku i udomitelju, kao pridruženom članu tima koji daje informacije što se s djetetom događa, signaliziraju da se treba ići prema postupku i da se što prije dovede do toga da dijete bude posvojeno.”

Predsjednica Udruge „Adopta” za potporu posvajanju Andreja Turčin spomenula je istraživanje o djeci u udomiteljstvu što znaju o tim razlikama i kako dolaze do informacija?

Andreja Turčin

„Starija djeca znaju razliku, ali mlađi u pravilu ne razumiju razliku između udomljenja i posvojenja. Ono što je pomalo zabrinjavajuće je da to tih informacija ne dolaze od svojih socijalnih radnika, nego iz svojih kontakata, s Interneta ili od svojih posvojenih prijatelja. Tako se stvara pogrešan dojam što to zapravo jest. Nekada bi djeca i željela nekoga nešto pitati, ali tada imaju strah što će misliti biološki roditelj, ili udomitelj kod kojega živi i s kojim nastoji ostvariti prirodni kontakt pripadanja. Djeca su prilično zbunjena i mislim da je to segment na kojem se više treba raditi, naročito kad su u pitanju starija djeca. Oni i po zakonu trebaju sudjelovati u procesu posvojenja i odabiru posvojitelja. Smatram da tu ima prostora za unaprijeđenje.”

Na upit imaju li prioritet udomitelji pred posvojiteljima Katkić Stanić je objasnila da Ministarstvo, odnosno socijalna politika, prati europske smjernice i direktive: „Jako je malo obitelji gdje su rizici na strani roditelja toliko veliki da možete reći da je taj roditelj ugrožavajući i da će takav biti do kraja života, te da možete u kratkom roku krenuti u postupke za lišenje roditeljske skrbi i u daljnji proces posvojenja. Većina roditelja ima rizike koji bi se trebali i mogli ukloniti uz podršku države, uz sustavni rad i osiguranje dovoljnog broja usluga i njihove dostupnosti na razini lokalne zajednice. To je u skladu sa svim smjernicama Europske komisije i s presudama Suda za ljudska prava gdje i Hrvatska, ali i druge države gube sporove, jer nisu dokazali da su učinili sve da bi osigurali djetetu povratak u biološku obitelj.” Što se tiče trendova posvojenja, mijenjaju se zakonodavstva, a trendovi su usmjereni prema tzv. otvorenom posvojenju u kojem dijete zna za biološku obitelj i razloge zašto im je oduzeto. Takva situacija otežavajuća je za djecu koja čekaju posvojenje.

„Svaki dan za dijete koji ovisi o procjenama i gdje nema adekvatnih mjera je šteta za dijete, bez obzira radi li se o biološkim roditeljima, udomiteljima i posvojiteljima”, istaknula je Katkić Stanić. Sustav daje šansu biološkim roditeljima: „Zaista nastojimo sve kapacitete uložiti da se osiguraju sve usluge koje su potrebne da se roditelju omogući da vodi brigu o djetetu, a kada to nije moguće, da se u roku od dvije godine zaista procijeni ima li roditelj kapaciteta, jer ako ih u tom roku nema, neće ih imati niti kasnije.” Također je istaknula kako postoji veliki broj bioloških roditelja koji u roditeljstvu trebaju kontinuiranu podršku, a njihova će djeca u udomiteljstvu biti duže, ali u kontinuiranom kontaktu s njima (vikendi, praznici…), uz određenu podršku sustava. I to je u najboljem interesu djeteta. Svaka situacija se procjenjuje individualno, ali ondje gdje zaista nema promjena, nužno je da se krene u ubrzani postupak.” Centri za socijalnu skrb procjenjuju rizik za sigurnost djeteta, kao i psihosocijalnu dobrobit djeteta. I uspoređuju rizike na strani roditelja s njihovim kapacitetima za promjenu. Naglasak je na sustavu da u situacijama kad procjenjuju da roditelji nemaju kapacitete za promjenu, idu što brže u postupke prema sudu. Katkić Stanić upozorila je na dodatni problem na koji ne mogu utjecati, ali s većim brojem postupaka možda mogu utjecati da i sudovi promišljaju drugačije.

Djeca koja čekaju rješenje nerijetko su zbunjena, a njihova situacija je s godinama sve teža, upozorila je Andreja Turčin iz Udruge „Adopta”:

„Što je dijete starije, to su traume koje ima veće i teže se ostvaruje privrženost s posvojiteljima i uklapanje u novu obitelj u koju dolaze. Ako se radi o djeci školske dobi, oni prelaze iz jedne škole u drugu, mijenjaju sredinu. I to djetetu nije lako. Ako je dugo bilo u nesređenim obiteljskim odnosima, ako je predugo bilo u udomiteljstvu ili u domu za nezbrinutu djecu – svaki dan u sustavu za dijete je jedan dan previše.” Smatra da postupke za posvojenje treba ubrzati onog trenutka kad se procijeni kad biološki roditelj nema kapaciteta da se popravi, cijeli proces treba ići znatno prije, da dijete što prije izađe iz sustava, dobije stabilnost i sigurnost odrastanja da bi se što prije uklopilo u novu obitelj i okruženje koje će mu dati podršku, a ona mora biti velika i značajna.” Posvojiteljska zajednica ima malo podrške sustava, kaže Turčin: „Onog časa kad ste posvojili dijete prepušteni ste sami sebi. Mislim da je potrebna kvalitetnija podrška cijelom procesu posvojenja, osobito u tom razdoblju neposredno nakon posvojenja. To bi bilo korisno i posvojiteljima, ali prije svega djeci, jer je to vrijeme kad oni trebaju nešto izgraditi, popraviti, početi djelovati kako bi se traume koje je dijete proživjelo što prije sanirale.”

Kandidati za posvojitelje pripremu prolaze pri Centrima za socijalnu skrb prema svojem mjestu prebivališta. Potom prolaze Školu za posvojitelje, te stručnu procjenu nakon koje se upisuju u Registar posvojitelja koji je namijenjen stručnjacima kao baza podataka iz koje prepoznaju osobe koje odgovaraju potrebama pojedinog djeteta. Posvojitelji ne biraju djecu. Cilj je spojiti dijete i posvojitelja prema specifičnostima. Onima koji su u Registru posvojitelja od 2016. godine dostupni su anonimni profili djece kod kojih su ispunjeni uvjeti za posvojenje.

Maja Bakić Kardoš

Na jedan takav profil javila se i majka posvojiteljica dvoje djece, Maja Bakić Kardoš koja je sa svojim mužem prethodno prošla obaveznu edukaciju za status posvojitelja: „U trenutku kad smo mi ušli u Registar, na profilima je bilo 42 djece. Zaista su to bila ili dosta starija djeca ili sa zdravstvenim teškoćama. Naša djeca pripadala su starijoj djeci, tada su bili 9 i 7 godina (brat i sestra), što se za posvojenje smatra dosta godina s obzirom da većina ljudi ima namjeru posvojiti djecu predškolskog uzrasta. To je bila i naša namjera, ali smo kasnije bili fleksibilniji u tome. Prema tom profilu jedno dijete je imalo zdravstvene probleme, ali na kraju se to pokazalo da to i nije tako ozbiljno kako je to djelovalo u početku. Odlučili smo se i javili na kontakt.” S djecom su se upoznavali kroz šest mjeseci kako ih ne bi naglo istrgnuli iz njihove sredine. „Nakon posvojenja u sustavu nismo imali neku posebnu podršku. Ali smo znali preko Udruge ‘Adopta’ da postoje razne vrste podrške, te smo je potražili”, rekla je posvojiteljica Bakić Kardoš. Njezina djeca šest godina provela su u sustavu, jer je njihov nadležni centar uvjetovao zajedničko posvojenje, da ih se ne razdvaja. Zato su bila teže posvojiva.

„Sustav ne prepoznaje posvojitelja nakon procesa posvojenja. On je roditelj kao i svaki drugi”, rekla je Katkić Stanić napominjući ujedno da i teže posvojivu djecu treba zaštititi i senzibilizirati posvojitelje da i takva djeca imaju pravo na život u obitelji, te da će dobiti podršku koja im treba kako bi mogli uložiti dodatne napore da ta djeca počnu redovito funkcionirati. Posvojitelji upisani u Registar, dok čekaju poziv kao odabrani za specifično dijete, u praksi i sami znaju pokucati na vrata centara za socijalnu skrb: „Sami se nude, odlaze na razgovore, traže informacije, što je i dobro. Jedno je kad vidite dokumentaciju u kojoj je određena osoba opisana, a drugo kad vidite ljude, razgovarate s njima i dobijete dodatne informacije koje su vama kao stručnjaku važne da u određenoj situaciji procijenite odgovara li potencijalni posvojitelj pojedinom djetetu. Uvijek je drugačiji osobni kontakt od onoga što samo imate u dokumentaciji.”

Potencijalne posvojitelje najviše brine pitanje hoće li posvojeno dijete tražiti svoju biološku obitelj i kako se s tim suočiti? Andreja Turčin je objasnila kako postupiti: „Svako dijete će u nekom trenutku poželjeti istražiti svoju biološku obitelj. Ono je kao jedna puzzla kojoj nedostaju neke kockice. Svakako će pokušati složiti i istražiti kako je došlo do posvojenja. Ne mislim da se posvojitelji toga trebaju bojati. Štoviše, dijete u tome trebaju podržati da istraži svoju biološku obitelj i da o tome stekne sliku. Svome djetetu tako dajete podršku i tako ga jačate. Od trenutka kad je dijete došlo k vama, mora biti upoznato s pričom o posvojenju. Posvojenje danas više nije tabu niti bi trebalo biti. Morate s djetetom o toj temi otvoreno razgovarati i tada će vam to istraživanje biti lakše. Niti jedno dijete neće otići od vas zato što je imalo potrebe istražiti svoje korijene. Biološkim obiteljima se daje dovoljno prilika i da su mogle profunkcionirati, one bi profunkcionirale. Kad dijete dođe do toga da istražuje svoju biološku obitelj, možda će vidjeti i te neke nefunkcionalnosti biološke obitelji. I u tome ga trebate podržati, ojačati ga u tome i biti mu potpora. Dijete kontakt s biološkim roditeljima ostvaruje preko centara za socijalnu skrb. To znači da je i njihovi stručnjaci procijeniti je li trenutak da se taj kontakt ostvari. Dijete ima potrebu istražiti svoj ‘prošlo’ život i u tome ga treba podržati.” Nema mjesta strahu da će otići iz posvojiteljske obitelji kojoj pripada i koju voli.

Udruga „Adopta” godinama ustraje u inicijativi da se posvojenom djetetu, osim prezimena, domovnice i rodnog lista, promijeni i OIB, što bi spriječilo moguće zloporabe s njihovim ranijim identitetom. On je administrativna spona između djetetova života prije i nakon posvojenja. Radi se o djeci posvojenoj prije 2015., nakon čega je stupio na snagu zakon i o izmjeni OIB-a. „Predali smo Županijskom odvjetništvu u Zagrebu zahtjev za mirno rješenje spora između Udruge ‘Adopta’ i Republike Hrvatske, a ako se to ne riješi u roku od tri mjeseca, što je zakonski rok, uslijedit će tužba Republike Hrvatske. Zašto? Već od 2016. godine to se pitanje ne rješava. Potrebno je, naime, osigurati zakonske pretpostavke da bi se djeci posvojenoj po zakonima do 2015. godine mogao promijeniti OIB. Naime, Zakon o OIB-u iz 2015. je propustio dodati odredbu kojom bi omogućio retrogradnu primjenu tog zakona, pa su djeca posvojena prije 2015. izložena ugrozi i nemaju ista prava kao svi ostali.” Predsjednica „Adopte” Turčin rekla je da su sva dosadašnja nastojanja u traženju zajedničkog rješenja s Vladom i resornim ministarstvima ostala bez ploda. Prema njihovim naputcima pripremili su prijedloge izmjena i dopuna Zakona o OIB-u, no kad je trebalo naići na podršku državnih tijela, ona je izostala. Katkić Stanić iz Ministarstva je podržala želju da se što prije nađe rješenje te potvrdila njegovo traženje.