„Dragi prijatelji, maloprije su mi javili iz Dalmacije da divni stari dominikanski samostan i svetište Svetoga Križa na Čiovu kod Trogira gori“, napisao je na društvenim mrežama dominikanac Ivan Dominik Iličić koji je na službi u Zagrebu. Dodao je da je Presveti Oltarski Sakrament spašen, te pozvao na molitvu da crkva i raspelo budu sačuvani.

Vatrogasci su izvijestili da nitko nije ozlijeđen. „Požar je lokaliziran 10 minuta nakon ponoći. Spasili smo crkvu, to nam je bio prioritet. Puše jaka bura i udari vjetra su nosili vatru i žar prema crkvi i velikom zvoniku. Srećom, uspjeli smo je obraniti“, kazao je za Dalmaciju Danas zapovjednik DVD-a Slatine Duje Balić.

Fr. Ivan Dominik ujutro je zahvalio Bogu što crkva i raspelo nisu izgorjeli i što nitko nije stradao, kao i svima koji su za to molili. „Nažalost izgorio je stari dio samostana. U tom samostanu smo posljednjih godina imali predivne kampove za mlade“, napisao je.

U trenutku izbijanja požara u samostanu se nalazio župnik Župe sv. Ivana Trogirskoga – Žedno-Arbanija don Stipe Žuro, koji je dodatno opisao situaciju za HKR.

požar u samostanu na Čiovu / Foto: Ivana Ivanovic/PIXSELL

Predmnijeva da je uzrok požara kratki spoj na instalacijama. Navečer je primijetio da u sobi ne radi klima te je krenuo provjeriti sklopke. Na hodniku je primijetio da je potkrovlje već u plamenu. Nazvao je vatrogasce, odjenuo se i izašao iz samostana.

Prema njegovim riječima, šteta je velika. Stradala je kuhinja, njegova roba, knjige. Gornji kat je gotovo sav izgorio. To je drugi požar u manje od sto godina koji je zahvatio samostan, ali, kao i tada, i sada su crkva i raspelo koje je svojedobno dvaput prokrvarilo ostali netaknuti.

Don Stipe je trenutno smješten u obližnjem hotelu.

DOMINIKANCI NA ČIOVU

Povijesne crtice o samostanu za HKM je iznio dr. sc. Ivan Armanda. U doba obnove redovničkoga života u dominikanskom redu, Samostan Svetoga Križa na sjevernoj obali Čiova utemeljio je 1432. Trogiranin o. Nikola Milinović, kojemu je vjernički puk nakon smrti (1451.) iskazivao svetačko štovanje. Godine 1499. uz samostan je izgradio i crkvu. Samostan je darovao dominikancima iz Drača, koji su sa sobom poveli dvije (ili tri) obitelji Arbanasa, da im rade kao koloni na samostanskom imanju. Te su obitelji stvorile jezgru novog naselja, Arbanije.

Premda su ga 1852. napustili, dominikanci su se 1861. vratili u čiovski samostan, koji je potom obnovljen ponajviše zaslugom Kaštelanina o. Frane Baldića. Taj je dominikanac ostao poznat i po propovjedničkoj djelatnosti na hrvatskom jeziku. Kao vrijedno svjedočanstvo osebujnog propovjedničkog stila i dalmatinskog govora druge polovine 19. stoljeća, Lucijana Armanda Šundov objavila je knjigu „Propovijedi dominikanca Frane Baldića (1830. – 1900.)“.

dominikanski samostan i crkva Svetoga Križa na Čiovu prije požara / Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Dominikanci su 1920. ponovno napustili čiovsku samostan, a 1926. država je smjestila u njega Lječilište za malaričnu i kahektičnu djecu. Uz samostan su podignute barake za smještaj djece, jedna odvojena za zaraznu djecu i jedna za osnovnu školu koju će djeca pohađati, a pod borovima uz more uređen je prostor za igranje i odmor djece.

Potom su u lječilište pozvane sestre dominikanke, koje su 20 godina požrtvovno i s ljubavlju skrbile za oboljelu djecu i poučavale ih u osnovnoj školi. Među ostalima, ondje je liječen i književnik Ivan Aralica, koji je o svom boravku u samostanu 2006. pisao u autobiografskom romanu Sunce, posvećenom s. Bogoljubi Stančić (zvanoj s. Domina). Ta je redovnica uživala glas svetosti, a osim nje u samostanu su djelovale brojne druge dominikanke.

POŽAR 1928.

raspelo u crkvi Svetoga Križa na Čiovu / Foto: Župa Gospe Fatimske – Split

Jedna od njih, s. Antonina Slade zatekla se u samostanu 1928. kad je buknuo požar koji je progutao dva samostanska krila. Bojeći se da ne izgori i samostanska crkva, s. Antonina je pojurila do tabernakula i u škapularu iznijela piksidu s hostijama. Srećom, požar nije zahvatio crkvu, ali se o hrabrom činu s. Antonine dugo pričalo, jer su svi bili dirnuti njezinom skrbi za Presveti Oltarski Sakrament.

Zahvaljujući požrtvovnosti sestara dominikanki i dr. Andrije Sfarčića nijednom se djetetu ništa nije dogodilo. Samostan je ubrzo obnovljen, a u crkvu je postavljena slika, umjetničko djelo koje prikazuje požar čiovskoga samostana i zaštitu Svetoga Križa nad crkvom.

DO DANAS

Poslije Drugoga svjetskoga rata, komunističke vlasti su 1946. otpustile sestre dominikanke iz lječilišta i premjestile djecu sa Čiova. Dominikanke su još sedam godina ostale na Čiovu kao čuvarice svetišta Svetoga Križa. Suočene s neimaštinom i oskudicom, te bez apostolata kojim bi se ondje bavile, napustile su Čiovo potkraj 1953.

Poslije je samostan koristila Splitsko-makarska biskupija, pa je u njemu smješten i župni ured. Službu župnika od 2002. obnaša don Stipe Žuro, a s njime je od 2008. živio i njegov nedavno preminuli brat don Jure.

PROKAPANJE SVETOG KRIŽA

Uz raspelo u nekadašnjoj samostanskoj crkvi veže se čudesan događaj iz 1600. godine. Tada je dvaput, najprije pred jednim redovnikom i zatim pred okupljenim vjernicima, raspelo prokrvarilo.

Zbog toga su crkva i samostan postali hodočasničko središte. Kako su brojni vjernici s područja cijele Dalmacije i otoka dolazili na proslavu godišnjeg spomena na čudo, papa Pio IX. ga je 1939. proglasio svetištem.

Suhi petak u crkvi Svetoga Križa na Čiovu 2019. / Foto: Ivan Marjanica/IKA

Godišnji spomen, u narodu poznat kao Suhi petak, slavi se prvog petka poslije svetkovine Uzašašća Gospodinova. Uz svečano misno slavlje održava se pobožnost Prokapanja Svetoga Križa. Radi se o obredu blagoslova vode i pamuka, koji što tradicionalno predvodi prior trogirskoga dominikanskog samostana. Nakon molitve i sušenja Kristovih rana na raspelu, vjernicima se dijeli blagoslovljena voda i pamuk koje nose svojim kućama i ukućanima, piše IKA.

Porijeklo raspela nije sigurno. Premda ga stručnjaci pripisuju radu splitskog kanonika Jurja Petrovića, po legendi o prokapanju, od maslinova ga je drva napravio jedan pustinjak i na leđima preko brda, iz svetišta Gospe od Prizidnice, donio u dominikanski samostan.