Prijedlog “s” u hrvatskom književnom jeziku ima dva oblika: “s” i “sa”. Prijedlog “s” rabi se gotovo uvijek, a prijedlog “sa” samo u posebnim slučajevima. Zbog dvojnosti, to je jedna od najčešćih pogriješaka do koje dolazi u hrvatskom jeziku.

Prijedlog “s” pripada najstarijim riječima hrvatskoga književnoga jezika, a njegova je uporaba i danas izrazito česta. Dolazi uz riječi u genitivu, primjerice “sa stola”, “s mosta”, a još češće uz instrumental s kojim najčešće označuje zajednicu ili društvo, primjerice “s ocem”, “sa sestrom”. Kada se izriče sredstvo, instrumental sredstva, ne valja rabiti prijedlog: “pišemo olovkom”, “letimo zrakoplovom”. Dakle, bez prijedloga “s” ili “sa”.

Temeljni oblik toga prijedloga je “s” koji je u staroslavenskom jeziku imao poluglas na kraju, ali se on jezičnim razvojem izgubio i ostao je samo glas “s”. Gubljenjem poluglasa na kraju riječi u jezičnoj je praksi u određenim slučajevima došlo do težega izgovora suglasničkoga skupa koji bi uslijedio. Da bi se ta poteškoća izbjegla prijedlogu je “s” dodano završno “a” tako da u nekim slučajevima taj prijedlog glasi “sa”. Taj se, pak, oblik rabi ispred riječi koje započinju suglasnicima “s”, “z”, “š”, primjerice “sa sestrom”, “sa zemljom”, “sa školom” ili udvojenim suglasnicima poput “ps”, “ks”, primjerice “sa psom”, “sa Ksenijom”. Tomu se pravilu mogu pridružiti riječi s drugim udvojenim suglasnicima s kojima bi se prijedlog “s” teže izgovarao, primjerice “sa mnom”. U drugim slučajevima uvijek treba upotrijebiti prijedlog “s”.