Čitajući pažljivo hebrejsku Bibliju, bilo u znanstvenom izdanju kao što je Biblia Hebraica Stuttgartensia bilo u nekom interlinearnom izdanju koje naizmjenično, redak po redak, donosi hebrejski/aramejski tekst i njegov doslovan prijevod na neki od suvremenih jezika poznatih današnjem čitatelju (nažalost, interlinearno izdanje na hrvatskom jeziku ne postoji niti u 21. stoljeću), mnogi zapažaju jednu zanimljivu činjenicu. Ista hebrejska i aramejska riječ – hêkāl na hebrejskom i hêkal na aramejskom – nekad je na razne suvremene jezike prevedena kao „hram“, a nekad kao „palača“.

Zainteresirani za bolje razumijevanje dubljeg značenja biblijskih tekstova koje nastoje dokučiti, takvi si čitatelji, osobito ako su kao kršćani svjesni da se nalaze pred zbirkom tekstova koje Crkva smatra Svetim pismom kao zapisanom Božjom riječi u ljudskoj riječi upućenoj nama ljudima radi našega spasenja, s pravom postavljaju pitanje što je na stvari. Najčešće me to pitaju upravo moji kolege teolozi. Zašto je, dakle, prevedeno tako kako je prevedeno, koji put ovako, koji put onako?

Odmah treba jasno istaknuti da i hebrejska imenica hêkāl i aramejska imenica hêkal znače kako „hram“ tako i „palača“. Na arapskom je jeziku to pak haykal, što je u osnovi ista stvar. No, što tome svemu stoji u pozadini?

Te semitske riječi dolaze iz asirskog dijalekta akadskog jezika, od imenice ekallu(m), što je pak preko starog akadskog dijalekta poteklo od sumerskog É.GAL, u doslovnom značenju „velika kuća“. Znak É po sebi na sumerskom jeziku znači „kuća“ i to je njegovo temeljno leksičko značenje. Taj je znak mezopotamskog klinopisa i u sumerskom i u akadskom jeziku korišten i kao logogram – znak pisma koji čitatelju evocira ili doziva u misao čitav koncept i za to odgovarajuću riječ određenog jezika na kojemu je dotični tekst sastavljen, a ne samo pojedinačni glas ili slog – kako za palaču tako i za hram. Logika koja stoji iza tog koncepta prilično je jasna: u oba je slučaja, i kod palače i kod hrama, doista riječ o velikoj kući, dapače najvećoj u nekom gradu.

Provedeno lingvističko istraživanje u leksičko-semantičkom području na temelju etimologije, naime analiza podrijetla riječi, tako ukazuje na semantičku polivalentnost ili polisemiju. Radi se, dakle, o bitnoj višeznačnosti te riječi već na razini njezinog temeljnog leksičkog značenja, a ne tek na razini drugih iz nje deriviranih ili izvedenih značenja.

Prilikom odgonetavanja konkretnog značenja te riječi u nekom konkretnom tekstu neophodno je stoga voditi računa i o njezinom neposrednom kontekstu unutar tog teksta u kojemu se ona koristi. Riječ sama po sebi u ovom slučaju ne daje dovoljnu informaciju o njezinom točnom značenju i za to je nužna tek njezina konkretna uporaba u neposrednom kontekstu. Dakle, ako u toj velikoj kući prebiva svjetovni vladar, riječ je o palači; ako pak u njoj prebiva bog/Bog, riječ je o hramu. O tome ovise naši suvremeni prijevodi.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji, studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije te se dodatno usavršava u asiriologiji na dominikanskoj Francuskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu. Bavi se arheološkim terenskim radom, a djeluje i kao stručni pratitelj hodočasnikā u Svetoj zemlji. Za portal Hrvatske katoličke mreže piše od 2022. godine.