Kada je Savao postao Pavao?

Je li Apostol doista promijenio svoje ime iz Savao u Pavao?

Vjerojatno nitko, osim samog Isusa Krista, nije imao veći utjecaj na razvoj kršćanstva od Pavla, njegovog gorljivog svjedoka i apostola. Njegova neiscrpna energija, nevjerojatni žar i neumorno zalaganje koje je stavio u službu nepokolebljivog nastojanja oko širenja evanđelja kao radosne vijesti nakon što je iskustvo osobnog susreta s uskrslim Gospodinom kod Damaska, koje je stubokom promijenilo njegov život i dalo mu posve novo usmjerenje, shvatio kao svoje određenje i poziv za apostola te poslanje poganima zasigurno nema premca u povijesti kršćanstva. Neki bi se čak usudili tvrditi da su Pavlovi spisi (poslanice) imali veći utjecaj na uspon i širenje kršćanstva nego Isusova učenja, budući da je upravo zahvaljujući njemu kršćanstvo izišlo iz uskih židovsko-palestinskih okvira te zaživjelo na europskom tlu, na području grčko-rimske civilizacije i kulture.

Djela apostolska donose mnoge biografske podatke o Pavlu koje on u svojim poslanicama čak niti ne spominje. Dok se u svojim poslanicama on uvijek predstavlja isključivo imenom Pavao, iz Djela apostolskih saznajemo da je on zapravo imao dva imena: Savao i Pavao. Štoviše, u Djelima apostolskim priča o Pavlu započinje, u kontekstu kamenovanja Stjepana, pod njegovim drugim imenom – Savao. Postavlja se zato pitanje kada je točno Savao iz Tarza, obalnog i glavnog grada pokrajine Cilicije na području današnje južne Turske, postao Pavao? Je li doista taj svjedok i apostol Krista Isusa, taj plodni misionar i apostol poganā, promijenivši čitav svoj identitet od Savla postao Pavao?

Što se tiče samog imena, najvjerojatnije nije bilo nikakve promjene Savla u Pavla. Savao se najvjerojatnije već pri rođenju zvao Pavao. Suprotno uvriježenom mišljenju, Savao nije napustio svoje staro židovsko ime kako bi u potpunosti prihvatio svoj novi život, poziv i poslanje Kristova misionara i apostola među poganima i tek tada uzeo novo rimsko ime.

Često imamo pogrešnu predodžbu da je Savao iz Tarza postao apostol Pavao na putu za Damask, što redovito ide uz drugu uobičajenu i problematičnu predodžbu da se Savao obratio sa židovstva na kršćanstvo, pa upravo tada – nakon preobražavajućeg osobnog susreta s Kristom Isusom – židovski Savao postaje kršćanski Pavao. Ta je ideja bila izrazito privlačna srednjovjekovnim kršćanima, ali ona nema temelja ni u novozavjetnim tekstovima ni u povijesnim stvarnostima prvog stoljeća.

Kao rimski građanin, Savao bi imao više imenā. Potrebno je zato osvrnuti se na rimske konvencije imenovanja, napose one iz razdoblja Rimskog Carstva u kojemu je on rođen te u kojemu je živio i djelovao.

U Rimskom Carstvu imena nisu bila samo nečija identifikacijska oznaka, nego i odraz njegovog društvenog položaja. Konvencije o imenovanju, kao i značaj koji im se pripisivao, odražavale su stoga i narav rimskog društva. Budući da je rimsko društvo bilo slojevito, postojale su stanovite razlike među građanima, a onda i njihovim imenima, već prema tome kojem bi sloju društva pripadali.

Ugledni su Rimljani, pripadnici aristokracije, u početku imali čak tri imena (tria nomina): praenomen, nomen i cognomen. Općenito se to smatra prepoznatljivim obilježjem rimske civilizacije i kulture. Praenomen bi bilo nešto otprilike jednako onome što danas smatramo osobnim imenom – imalo je ulogu razlikovanja pojedinaca unutar jedne obitelji i djetetu su ga davali roditelji. Nomen bi odgovaralo onome što u modernim konvencijama zovemo obiteljskim imenom ili prezimenom – svi su članovi jedne obitelji ili klana imali isti nomen koji je kao nomen gentilicum identificirao njihovo podrijetlo od zajedničkog pretka i obiteljsku lozu ili rod (gens) kojemu su svi oni pripadali te je tako bio nasljedan. Cognomen bi bilo nešto slično onome što nazivamo drugim/srednjim imenom ili pak osobnim nadimkom – koristilo se za daljnje razlikovanje pojedinaca koji su imali isti praenomen i nomen kao njihova specifična razlika u obliku istaknute osobne karakteristike ili značajnog javnog postignuća poput herojskog podviga iz neke ratne epizode. U daljnje sustavno i temeljito razlaganje podrijetla i razvoja rimskih konvencija imenovanja tijekom povijesti ovdje se neće ulaziti.

Ipak, za konkretizaciju takve konvencije možemo uzeti svima dobro poznati primjer: Gaj Julije Cezar (Gaius Julius Caesar). On je pripadao obitelji Julius, pa je to „Julius“ bio njegov nomen kao nasljedno obiteljsko ime (nomen gentilicum), „Gaius“ praenomen kao osobno ime, dok je „Caesar“ bio njegov cognomen kao vlastiti nadimak s naznakom specifične osobne karakteristike u obliku upečatljive fizičke osobine (Caesar vjerojatno dolazi od imenice caesaries, u značenju kose, i to duge, bujne, lepršave, lijepe i njegovane kose).

Arheološki dokazi da su židovski građani Rimskog Carstva koristili rimske konvencije o imenovanju mogu se pronaći na raznim mjestima diljem prostranstava nekadašnjeg Rimskog Carstva, poput katakombi ispod samog Rima. U mnogim je slučajevima cognomen pojedinca zapravo latinizirana verzija njihovog semitskog imena (primjerice, Lucius Domitius Abbas ili Lucia Maecia Sabbitis), pa preko takvih epigrafskih podataka možemo prilično lako identificirati Židove u Rimskom Carstvu. Ponekad je nomen pojedinca bio onaj njegova oca. Neki su pak koristili samo praenomen i nomen, upotrebljavajući pritom latinski praenomen i grčki nomen kao dvije varijante svojeg imena.

Nažalost, niti autor Djela apostolskih niti sâm Pavao u svojim autentičnim poslanicama niti netko iz njegove „škole“ koji je u njegovo ime pisao takozvane deuteropavlovske poslanice (kao pseudoepigrafe) ne daju nam baš nikakvu naznaku o Pavlovu obiteljskom imenu ili imenu njegovog oca. Jedina informacija koju imamo o njegovu podrijetlu jest da je bio potomak Abrahamov iz roda Izraelova i plemena Benjaminova (usp. Rim 11,1; Fil 3,5). Neki su stoga mišljenja kako je moguće da je Pavlovo puno ime kao rimskog građanina bilo nešto poput Paulus Beniamin Saulus.

U takvim se nagađanjima valja čuvati tendencioznih zaključaka. Treba napomenuti da su konvencije tria nomina (praenomen, nomen, cognomen) bile gotovo isključivo vezane uz članove viših slojeva rimskog društva koji su na taj način javno iskazivali svoju pripadnost društvenoj eliti. Takve su konvencije bile obilježja aristokracije, što Pavao ipak nije bio. Uza sva prava koja su mu kao rimskom građaninu pripadala jer ih je naslijedio od svojih roditelja te koja je mogao uživati u smislu privilegiranog položaja (usp. Dj 22,25-29; 25,8-12; 26,32, kao i Dj 16,37), on i dalje, baš poput većine ljudi Rimskog Carstva, nije pripadao istoj društvenoj klasi kao primjerice Marko Tulije Ciceron ili već spomenuti Gaj Julije Cezar.

Iz onoga što znamo o Pavlu, bilo biografski iz Djela apostolskih bilo autobiografski iz njegovih poslanica, bio je izuzetno revan i gorljiv kada je u pitanju njegov vjerski i kulturni identitet. Cijelog je života bio pripadnik dvaju svjetova, židovskog i helenističkog, ne samo po svojem farizejskom podrijetlu i rimskom građanstvu nego i po dvostrukom obrazovanju, a onda jednako tako i po dvostrukom imenu.

Kao Židov iz Tarza cilicijskog, farizej i sin farizeja, kao mladić se školovao i u Jeruzalemu kod glasovitog Gamaliela Starijeg (usp. Fil 3,5; Dj 21,39; 22,3; 23,6, ali i Dj 5,34), koji je i sâm bio učenik čuvenog vjerskog vođe i mudraca Hillela Starijeg. U takvom bi ambijentu vjerojatno u potpunosti prihvatio svoj židovski cognomen Savao i rijetko bi koristio svoj rimski praenomen Pavao među svojim židovskim sugrađanima.

Otprilike 15 godina kasnije (teško je sa sigurnošću reći), nakon što je Savao postao sljedbenik i poslanik Krista Isusa i nakon što je neko vrijeme bio istaknuti član Crkve u Antiohiji, on i Barnaba poslani su na misijsko putovanje. Dok su bili na Cipru, imali su posla s rimskim namjesnikom (prokonzulom) po imenu Sergius Paulus, odnosno Sergije Pavao (usp. Dj 13,7), i tek tada autor Djela apostolskih odlučuje dati do znanja svojim čitateljima da se Savao također zvao Pavao (usp. Dj 13,9). Od tada autor Djela apostolskih naziva Apostola njegovim rimskim imenom, a ne više židovskim. Naime, autor u početku, od Dj 7,58 do Dj 13,7, za njega koristi isključivo ime Savao. Tek u Dj 13,9, izvještavajući o njegovom prvom misijskom putovanju, po prvi put spominje i njegovo drugo ime: „Savao pak, zvan i Pavao“ (Dj 13,9). Nakon toga pak govori isključivo o Pavlu spominjući to ime do kraja svojeg djela čak 153 puta.

Moguće je samo nagađati o takvoj iznenadnoj promjeni autorovih preferencijā u imenovanju Apostola, budući da nigdje nije naveden nikakav razlog promjene njegovog imena, pa čak niti konstatirana sama činjenica promjene imena. To veoma lako ne mora imati baš nikakve veze s idejama kulturnog i vjerskog identiteta i njihovim promjenama koje bi odražavalo.

Čitajući Djela apostolska, očigledno je da nije Bog ili Isus taj koji Savlu daje novo ime Pavao, kao što je to slučaj s Abramom kojemu Bog daje ime Abraham jer ga postavlja ocem mnogih naroda (usp. Post 17,5) ili sa Šimunom kojemu Isus mijenja ime u aramejski Kefa ili grčki Petar da bi na toj stijeni sagradio Crkvu svoju (usp. Iv 1,42; Mt 16,18).

U kontekstu izvještajā o Pavlovu osobnom i nadasve preobražujućem iskustvu susreta s uskrslim Gospodinom, naime o njegovom obraćenju ili pozivu (više o toj problematici – je li riječ o obraćenju ili o pozivu – drugom zgodom), kojih je u Djelima apostolskim čak tri (Dj 9,1-19; 22,6-16; 26,12-18), autor dosljedno koristi isključivo ime Savao.

Druga su dva izvješća dijelovi Pavlovih govora, njegova retrospekcija prijašnjih događaja, što bi lako objasnilo njegovo navodno staro ime Savao u tim odlomcima u kojima se gleda unatrag i osvrće na prošlost, a u kojima to ime dolazi kao citat samoga Gospodina: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ (Dj 22,7; 26,14). Prvo je izvješće, naprotiv, pisano kao narativni tekst, tekstualno-lingvistički neutralno u prvom planu vremena naracije (niti retrospektivno niti prospektivno, već neutralno), no autor Djela apostolskih kao pripovjedač i nakon te epizode u Dj 9,1-19 svejedno dosljedno nastavlja govoriti isključivo o Savlu sve do Dj 13,7 kada mu odjednom „mijenja“ ime u kontekstu ne njegovog obraćenja nego tek njegovog prvog misijskog putovanja.

Savao nije dobio ime Pavao od Boga ili Isusa u trenutku svojeg poziva ili obraćenja, nego od svojih roditelja i imao ga je čitav život. Naime, njegovi su mu roditelji, Židovi iz helenističke dijaspore iz Tarza u Ciliciji, dali hebrejsko ime Šaul prema prvom izraelskom kralju Šaulu, plemenskoj starješini iz ranog željeznog doba, najslavnijem članu Benjaminova plemena kojemu su i sami pripadali. Međutim, u to su vrijeme Židovi u dijaspori imali dva imena: jedno židovsko, a drugo grčko ili rimsko. Po običaju tadašnjih Židova rođenih u dijaspori, uz židovsko ime Šaul (grecizirano Saulos, latinizirano Saulus, od čega dolazi engleski Saul i naš Savao) dobio je i grčko-rimski ekvivalent istog imena (grecizirano Paulos, latinizirano Paulus, od čega dolazi engleski Paul i naš Pavao). Tako je on već od svojeg ranog djetinjstva, uz židovsko ime Savao, imao i rimsko ime Pavao. Isti je slučaj i s njegovim suradnikom Silom koji je uz židovsko ime Šilo (grecizirano i latinizirano Silas, od čega dolazi naš Sila) imao i grčko-rimski ekvivalent Silvan (grecizirano Silouanos, latinizirano Silvanus, od čega dolazi naš Silvan). Iz toga je jasno da njemu ime Pavao nije bilo baš ništa novije od imena Savao.

Dakle, nije točno ono što se redovito znade čitati i čuti – da je Savao postao Pavao nakon svojeg poziva (ili obraćenja, kako se to tradicionalno običava nazivati), pa je tako nekoć židovski Savao najednom postao novi kršćanski Pavao, a ta promjena imena kao prekretnica na izvanjski način simbolizira njegovu korjenitu promjenu života i novi temelj njegove egzistencije nakon čudesnog i preobražavajućeg iskustva osobnog susreta s Kristom Isusom. Naprotiv, Savao je bio Pavao čitav svoj život.

On nije, poput Abrahama ili Petra, naknadno dobio drugo, novo ime od Boga ili Isusa. Njegovo ime Pavao u prijevodu ne označava – kao što je to kod Abrahama (otac naroda) ili Kefe/Petra (stijena) – njegovo poslanje za koje ga Bog ili Isus određuje kad ga poziva te mu upravo radi toga i mijenja ime. Grčko ime Paulos dolazi od latinske riječi paulus/paullus, što je pridjev koji doslovno znači malen. Bilo je to relativno često rimsko ime, naročito kao cognomen koji je opisivao specifičnu karakteristiku pojedinca u obliku njegove upečatljive fizičke osobine – niskog rasta. Na to ukazuje i ime spomenutog rimskog namjesnika na Cipru koji se zvao upravo Sergius Paulus, odnosno Sergije Mali (usp. Dj 13,7).

Ime Pavao, dakle, nema izravne veze s njegovim pozivom i poslanjem, kao što je to bio slučaj s Abrahamom i Kefom/Petrom. Nasuprot tome, upotreba imena Pavao, kako u Djelima apostolskim tako i u Pavlovim poslanicama, usko je povezana s njegovim neumornim misijskim djelovanjem i gorljivom zauzetošću oko širenja radosne vijesti među poganima grčko-rimske civilizacije i kulture. Budući da djeluje u takvom kulturnom ambijentu, s posebnom zadaćom da evanđelje naviješta poganima u grčko-rimskom svijetu, u duhu inkulturacije koristi se isključivo svojim rimskim imenom Pavao, a ne židovskim imenom Savao.

Uostalom, u grčkom bi svijetu ime Savao (Saulos) nosilo negativnu konotaciju kada su u pitanju muškarci jer je značila nešto poput šepurenja. Nazvati se „Onaj koji se šepuri“ pred ljudima kao što su grčki filozofi i rimski upravitelji sigurno ne bi ostavilo dobar prvi dojam prilikom navještaja novosti evanđelja.

Promjena imenovanja Apostola u razvoju naracije Djela apostolskih svakako postoji, ali ne u smislu odbacivanja jednog (Savao) i dobivanja drugog imena (Pavao), nego jedino u smislu preferencije u korištenju imenā koja je on već od početka života imao. Ta se imena u Djelima apostolskim ne koriste paralelno, nego susljedno, i to dosljedno (najprije isključivo jedno, a potom isključivo drugo), pa nas to navodi na pogrešnu misao o promjeni imena iz Savao u Pavao, koju potom pogrešno vežemo uz njegovo obraćenje u kojemu opravdano vidimo odlučujući događaj i prekretnicu njegovog života.

Međutim, čak niti ta iznenadna promjena autorovog veoma dosljednog preferencijalnog korištenja imena za Apostola u razvoju naracije Djela apostolskih nema baš nikakve veze s njegovim obraćenjem, već prije svega i iznad svega s konkretnim ambijentom i okolnostima u kojima se on nalazi i djeluje. Autorov prijelaz sa Savla na Pavla se tako ne veže uz njegovo preobražavajuće iskustvo osobnog susreta s uskrslim Gospodinom, nego tek uz njegovo prvo misijsko putovanje kad konačno odlazi u grčko-rimski svijet s posebnom zadaćom da evanđelje naviješta poganima.

Dakle, Apostol je jedno ime koristio u jednom ambijentu, dok je bio na Istoku među Židovima kao jednom publikom (svoje židovsko ime Savao), i prije i nakon svojeg obraćenja i poziva, a drugo ime kasnije u drugom ambijentu, dok je bio na Zapadu među poganima kao drugom publikom (svoje rimsko ime Pavao).

U takvom je postupanju on izuzetno dosljedan, potpuno u skladu s vlastitim riječima da je svima bio sve, ovisno o konkretnim situacijama i okolnostima te potrebama koje su iz njih proizlazile – Židovima Židov kako bi time Židove pridobio, onima pod Zakonom kao da je i on sâm pod Zakonom, iako to nije bio, kako bi time one pod Zakonom pridobio, onima bez Zakona kao da je i on sâm bez Zakona, iako nije bio bez Božjeg zakona jer je bio u Kristovu zakonu, kako bi time one bez Zakona pridobio – a sve to kako bi ih uspješno priveo Kristu i spasenju (usp. 1Kor 9,19-22).

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji, studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije te se dodatno usavršava u asiriologiji na dominikanskoj Francuskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu. Bavi se arheološkim terenskim radom, a djeluje i kao stručni pratitelj hodočasnikā u Svetoj zemlji. Za portal Hrvatske katoličke mreže piše od 2022. godine.